Odrasla je u Osijeku, između Zrinjevca i željezničke stanice, pohađala je Ruđericu i novinarski smjer u CUO-u, bila izvrsna studentica Prehrambeno-tehnološkog fakulteta, a danas govori slažući gramatički besprijekorne rečenice, ali naglasci i stanke odaju da rijetko govori hrvatski. "Kada sam došla u Njemačku, nisam znala naručiti ni kavu i pecivo. Ono malo njemačkih riječi što sam razumjela bilo je zbog njemačke tradicije u Osijeku i esekerskog govora", prisjeća se Aleksandra Fischer, magistra prehrambenih znanosti (Sveučilište Hohenheim) i certificirana stručnjakinja (QUETHEB) za medicinsku terapiju kod rijetkih urođenih bolesti metabolizma, svojih prvih dana u inozemstvu, prije gotovo trideset godina. Tada je došla teti u posjet, planirajući u Pforzheimu provesti tek nekoliko tjedana.

"Tjedni su se pretvorili u desetljeća. Rat samo što nije počeo, a obitelj iz Osijeka molila me da s povratkom još malo pričekam. Bilo mi je teško ništa ne raditi pa sam napustila privremeni dom u Pforzheimu i upisala Studij prehrambene znanosti na Sveučilištu Honenheim u Sttutgartu." Predano je učila njemački jezik, ali to nije bilo dovoljno za praćenje predavanja. Za jedan predmet na fakultetu znala je kupiti i tri knjige: na njemačkom, engleskom i hrvatskom jeziku. Iako se još i danas, priznaje kroz smijeh, budi u znoju kada sanja da mora izići na ispit, sa simpatijom pregledava svoje bilježnice: "Ne znam kako sam uopće diplomirala, jer su se profesorova ‘njemačka‘ pluća u mome prijevodu pretvarala u jetru."

"Izgubljenost u prijevodu" Aleksandra je brzo prevladala i uspjela se zaposliti i prije nego što je završila fakultet. "U Sveučilišnoj klinici u Tübingenu tražili su stručnjaka koji bi se bavio znanstvenim istraživanjima pa sam prije diplomskog rada predala molbu za posao i dobila ga." Od tada je pomogla stotinama pacijenata. Danas pomaže djeci s urođenim poremećajima metabolizma. "To su vrlo rijetki poremećaji", objašnjava, "Neke vrste poremećaja ima samo dvoje-troje djece na svijetu. Farmaceutskim se tvrtkama ne isplati tražiti lijekove za njih pa mi osmišljavamo posebnu terapiju za svako dijete, a njihovu prehranu prilagođavamo vrijednostima laboratorijskih nalaza krvi. To je moj posao. To je taj znanstveni rad koji uključuje svakodnevni rad s mališanima." Na pitanje što još želi postići u karijeri, odgovara kako ima posao o kojem je maštala cijeloga života. "Nikada nisam radila da bih izgradila karijeru ili zaradila silan novac." Aleksandrine kolegice s posla dodaju kako radi i previše, a ona odgovara da u Njemačkoj svi puno rade. "To je jednostavno takav mentalitet. Kako da gledam na sat ako trebam nekome pomoći?" Sudbine djece ne ostavljaju je ravnodušnom, a nemoguće situacije rješava tako da nasmije cijelu kliniku: "Roditelji mojih malih pacijenata često ne znaju njemački, ali ni engleski, pa se sporazumijevamo crtežima, rukama… i onomatopejom. Smijući se prepričava kako je njezina preporuka nedavno glasila: Einmal muuuh und einmal hop-hop. (Jednom dnevno muuu - govedina i jednom dnevno hop-hop - zečetina.) Zagovornica je ketogene prehrane i zadovoljna rezultatima koje na taj način na tübingenskoj klinici njezin tim postiže u liječenju djece s epilepsijom. Svojim pacijentima često priprema hranu. Na radionicama ih uči kako pripremiti jela koja ih liječe, a najviše ih razveseli kada im ispeče kruh ili napravi čokoladu.

Zbog posla često je na putu. Na stručne skupove odlazi vikendima. "Godišnje ukupno bar tri mjeseca ne spavam u svome krevetu." "Kod rijetkih bolesti važno je znati do kakvih su spoznaja došli liječnici i drugi stručnjaci diljem svijeta. Takva razmjena iskustava svima nam je dragocjena."

Na pitanje kako se odmara od posla, uza smijeh odgovara: "Drugim i trećim poslom. S tri kolegice u Reutlingenu otvorila sam privatnu ordinaciju za medicinsku prehranu, gdje, između ostaloga, savjetujemo kako se hraniti ako imate problema s težinom i alergijama. U Centru za metabolizam u klinici Steinenberg u Reutlingenu bavim se rijetkim urođenim poremećajima metabolizma u razgradnji proteina, ugljikohidrata i masnih kiselina. Pripremila je doktorski rad "Regulacija apetita i tjelesne težine u ovisnosti o leptinu i neuropeptidu Y nakon gastrektomije".

Aleksandra za sada ne razmišlja o povratku. “U Njemačkoj su mi suprug, prijatelji, kolege, mali i veliki pacijenti, posao koji volim, način života koji mi odgovara i Tübingen, grad s kojim mi se dogodila ljubav na prvi pogled. Poput Osijeka, pun je zelenila i živi uz svoju rijeku. No uz Osijek me vežu najljepše uspomene i rado bih se vratila kada bih u Hrvatskoj imala jednake uvjete za rad i život kao u Njemačkoj.”