Da Amazonska sinoda koju je u Rimu sazvao papa Franjo ne bi pala u medijski zapećak jer svijet nakon tolikih pedofilskih skandala sve manje zanima što to Katolička Crkva propovijeda i govori potrudili su se konzervativno nasađeni katolički laici koji su pod krinkom noći ukrali rekvizite s likom božice Pačamame iz jedne rimske crkve i s guštom ih bacili u Tiber.

Vremena se očito mijenjaju. Nekada su u tu istu rijeku bacali heretike ili bar njihove posmrtne ostatke, poput kostiju našega Rabljanina Markantuna Dominisa, a sada u njoj završavaju drveni kipići trudne božice plodnosti fellinijevskih ogromnih grudi koje su uvaženi Papini gosti domorodci dovukli sa sobom iz mitske zemlje Amazonije. Biskupska sinoda sazvana u njihovu čast prošloga mjeseca u Rimu trebala je biti vrhunac pontifikata Jorgea Marije Bergoglia, prvog Latinoamerikanca na papinskoj dužnosti u povijesti Crkve.

Sve smo dobro razumjeli (ili skoro sve). Papa je osluškujući potrebe amazonskog naroda odlučio popustiti strogu vatikansku stegu kada je riječ o celibatu i mizogoniji u Crkvi te odškrinuo vrata ženidbi svećeničkih kandidata i ženskome đakonatu. Na užas tomista žena više nije "slučajno biće" nego moguća dostojna i zakonita životna družica svećenika. To znači da će vjerni narod za sada samo u Amazoniji dobiti svoje popadije ili panjimatke, kako svećeničke gospođe nazivaju naši ekumenski susjedi Srbi odnosno još bliža nam braća u Kristu, ukrajinski i rusinski grkokatolici. Još veću revoluciju činit će ulazak odabranih žena u trajni đakonat, što u Katoličkoj Crkvi predstavlja stupanj svetog reda prije svećeničkog posvećenja. U nedostatku klera u bespućima Amazonije đakonice iz redova lokalnog stanovništva moći će krštavati, pričešćivati i propovijedati do milje volje te odrađivati druge pastoralne zadaće. Da Papa misli ozbiljno glede ovog pitanja govori i najava uvođenja novog amazonskog obreda. Što će se sve zbivati na egzotičnim misama na svježem amazonskom zraku to trenutno ni u Vatikanu ne znaju, ali da nas i tu očekuju razna iznenađenja to je više nego sigurno. Službeno objašnjenje ovih senzacionalnih novina jest pomalo rasističko. Naime, lokalni ljudi ne razumiju što je to celibat pa nerado odlaze u sjemenište, a i od tamo se u velikom broju vraćaju kući u Amazoniju, razočarani i bez kolara. Zato, Crkva planira za svoju pastvu u prašumi osnovati njihova vlastita sjemeništa, daleko od urbane vreve i izazova suvremene civilizacije. Iako je papa Franjo sudjelujući na sinodi poput kakvog političara svoje radikalne reformske zahvate, u ovome trenutku ograničene samo na prostor Amazonije, obrazložio potrebama i molbama s terena, svakome je jasno da je riječ o eksperimentu koji bi se uskoro mogao proširiti i na ostatak Katoličke Crkve, opterećene velikom krizom kada su posrijedi duhovna zvanja. Dakle, bliži se dan kada ćemo možda i u nas vidjeti žene svećenice kako drže prodike s oltara, blagosivljaju sve i svašta ili ubiru lukno u župskim uredima. Uostalom, sve to nije neobično vidjeti u protestantskim zajednicama koje djeluju u našim krajevima. Iako će ukidanje celibata (ne u potpunosti jer će neoženjeni svećenici uvijek biti potrebni kao potencijalni obnašatelji biskupske dužnosti, kako to uostalom funkcionira u crkvama istočnog obreda, uključujući i grkokatolike) podići puno prašine u Katoličkoj Crkvi, ono će istodobno i osloboditi zapretene potencijale jer će u svećenike moći ići i oni koji svoj život ne mogu zamisliti bez vlastite obitelji. Vjeruje se da će to možda smanjiti navalu na sjemeništa muškaraca s drukčijim spolnim sklonostima, što je veliki problem za Crkvu koja se pretvorila u homoseksualnu tvrđavu. To se posebno odnosi na Vatikan i njegove dikasterije. Nije homoseksualnost nikome ništa kriva, neka svatko nosi svoj identitetski križ kako zna i umije, reći će mnogi, ali nije logično da pretežito heteroseksualna pastva zaslužuje duhovno vodstvo u Crkvi koja je nasađena tako da u njoj dominiraju (ili čine vrlo utjecajni lobi) klerici alternativnih pogleda na spolnost i druge životne vrijednosti. To je nelogično i s obzirom na pojam katholikos iz starogrčkog jezika koji se odnosi na sveopćost, a ne partikularnost.

Ono što nismo razumjeli, a možda nikada i nećemo kada je riječ o papi Franji, jest uvođenje lika andske božice Pačamame u katolički obred pa makar bio on i amazonski. Netko bi se mogao upitati zar nije dosta, a možda i previše svetačkih kipova u našim crkvama koje ponekada (vidi osječku konkatedralu) izgledaju redundantno poput kakvog hinduističkog hrama ili panteona, skretajući pogled s bitnog. Posve je onda logično što su ti drveni kipići završili u Tibru, što znači da se i laike u Crkvi nešto pita. Mnogima je posebno sporan simbol lik Pačamame, božice plodnosti starih Inka kojoj u Peruu i danas žrtvuju ljame i morsku prasad kako bi joj se umilili da ne izazove kakav potres. Iako je već bilo pokušaja katoličkih misionara da izvrše konverziju Pačamame u ono što ostatku kršćanstva znači Djevica Marija, taj isti lik božice plodnosti koja neposlušnima prijeti zemljotresima postao je atraktivan i zagovornicima new agea i neopoganskih kultova. Dakle, Franjo se sa svojim egzotičnim idejama našao u neobranom grožđu, otimajući se s inovjercima raznih vrsta za simbole starih Inka. O ozbiljnosti Pape da prigrli nove simbole govori i njegov čin blagoslova tih drvenih kipića pred ushićenim domorodcima iz andske prašume pristiglima "ad limina" u Vatikan.

Strateški zaokret prema Amazoniji i tamošnjim problemima okoliša pokazuje spremnost Crkve da se na sinkretistički način približi svjetovnoj ekološkoj religiji i političkoj doktrini zelenih. Valja podsjetiti da je ovaj Papa još 2015. u povodu svoje enciklike “Laudato si’” po prvi puta progovorio o “ekološkom obraćenju” i “ekološkim grijesima”. Ubuduće ispovjednici neće vjernike ispitivati jesu li ih proganjale bludne misli nego jesu li reciklirali. Ekoteologija nije još jedna vijest iz rubrike “besposleni pop i jariće krsti”, o njoj su pisali neki od najvećih teoloških umova našega vremena poput Pierrea Teilharda de Chardina, Jürgena Moltmanna ili Martina Bubera, ipak Franjinu doktrinu neki u Katoličkoj Crkvi nazivaju “biorazgradivim kršćanstvom”, optužujući trenutnog pontifeksa za bijeg od rješavanja pravih problema, a nađe se i onih koji u Papinom koketiranju s kultom Pačamame vide opaku herezu.