Piše: Draško CELING

Marie Daulne posebnu zahvalnost duguje malim ljudima velika srca iz kongoanske prašume. Riječ je o afričkom narodu Pigmejaca koji u malim skupinama žive raštrkani u Demokratskoj Republici Kongo i susjednim državama, birajući usamljena šumska staništa, ne bez razloga.

Zahvaljujući Pigmejcima ona, tada još mala beba, njezine male sestre i majka ostale su na životu u trenutku kada su rasistički raspoloženi lokalni ratnici u vrijeme Pobune Simba 1964. osvetnički trijebili bijelce i proganjali mješovite obitelji kao što je bila njihova. Njezina oca Belgijca su uhitili i pogubili, a ostatak obitelji spasio se bijegom u duboku i gustu prašumu.

Bilo je to doba dekolonizacije Afrike i Hladnoga rata na njegovu vrhuncu, a zaraćene strane su oružjem i mržnjom potpomagali Sovjetski Savez i Sjedinjene Države. Belgija, također umiješana u taj sukob, bila je na zlu glasu kao bivši kolonijalni gospodar i nacija koja je porodila monstrouznog kralja Leopolda Drugog koji je u 19. stoljeću od Konga (svog privatnog feudalnog posjeda velikog kao europski kontinent!) napravio zemlju užasa. U novije vrijeme u Belgiji se problematizira njezina kolonijalna vladavina koja se temeljila na apartheidu kakav obično pripisujemo isključivo Englezima i Burima u Južnoj Africi. Najbljutaviji dokaz kakav je to perverzan svjetonazor bio govori i podatak da su Belgijci na Svjetskoj izložbi 1958. u Bruxellesu napravili malo kongoansko selo i u njega nakratko naselili nekoliko urođeničkih obitelji iz Afrike. Krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća bilo je normalno da zoološki vrtovi u zapadnoj Europi imaju “afričko selo” u kome statiraju pravi crnci iz Afrike koji u tome igrokazu glume sami sebe. Bila je to prilika da roditelji odvedu djecu u poučnu obiteljsku šetnju, kupe im šećernu vatu ili lizalicu i zajedno s njima odu pogledati kako tamo negdje u Africi žive zaostali i polugoli ljudi krive boje kože. Možemo li uopće zamisliti da se taj rasistički logor na otvorenome u kome su Afrikanci bili izloženi kao u žive lutke u izlogu i bez ikakvog prava na intimu dogodio iste godine kada je u Bruxellesu u sklopu iste priredbe izložen jedan od njegovih zaštitnih znakova - glasoviti Atomium! U kozmopolitskom Parizu takav “zoo humain” ili “village nègre” postojao je od 1877. do 1937.

Daulne je bila stara samo tjedan kada je njezina majka zajedno s djecom pronašla utočište kod Pigmejaca bježeći pred lokalnim maoistima koji su u postkolonijalnom Stanleyvilleu (danas Kinsangani) proglasili “narodnu republiku”. Naposljetku je ova obitelj završila u Belgiji. Naša junakinja nije nikada zaboravila neočekivanu pomoć koji su im pružili pripadnici ovog afričkog naroda koji živi na rubu civilizacije i često je žrtva brutalnog nasilja fizički snažnijih afričkih susjeda pa čak i kanibalizma koji se pojavio tijekom iznimno tragičnog građanskog rata što je izbio 1998. To je i razlog zašto ovaj narod utočište traži u najdubljoj prašumi daleko od nasilnih crnaca iz naroda koji pripadaju skupini Bantu. O tom aspektu brutalnog rasizma u Africi koji će naposljetku dovesti do istrebljenja Pigmejaca rijetko se govori i to malo koga dira. Ono što odlikuje ove afričke urođenike jest naglašena sklonost glazbi, točnije višeglasnom pjevanju po kome su Pigmejci postali poznati. Njihovo vokalno glazbovanje kakvo je Europa dosegnula tek u 14. stoljeću obilježavaju mikrotonalnost, kompleksna kontrapunktska tehnika i improvizacija. Zanimljivo je da ovi lovci-sakupljači ne poznaju nikakve note ili glazbenu teoriju, ali svejedno savršeno višeglasno pjevaju kako nauče u svojoj zajednici od malih nogu. Među brojnim albumima koji su pokušali popularizirati pigmejsku glazbu valja istaknuti “African Rhytms” iz 2003. koji zajednički potpisuju francuski pijanist Pierre-Laurent Aimard i pučki glazbenici iz redova pigmejskog naroda Aka.

Zahvaljujući ljubavi i poticaju obitelji svoga oca, Marie Daulne završava Académie royale de beaux-arts de Bruxelles i Ecole nationale supérieure des arts visuales de la Cambre, no posvećuje se glazbi. Godine 1990. osniva a capella vokalni kvintet Zap Mama. Njezin album “Adventures in Afropea 1” koji je u svijet lansirao David Byrne iz Talking Headsa te 1993. bio je najpopularniji album world musica u svjetskim okvirima. Ostatak priče je poznat, Zap Mama ubrzo postaje institucija izvodeći egzotični afropop s elementima hip-hopa, nu-soula i jazza. Autor ovih redaka dobro se sjeća svog prvog susreta s albumom “Sabsylama” koji je emitiran u programu Hrvatskog radija daleke 1994. Taj album prepun pikantnih pigmejskih vokalnih detalja i danas oduševljava svojim ozračjem nesputane interpretativne slobode. Povod ovome tekstu jest ponovno objavljivanje albuma prvijenca skupine Zap Mama.