Prošle subote u jednom je dnevnom listu objavljen tekst Heika Massa, njemačkog ministra vanjskih poslova, pod naslovom "Gdje ste bili kad je pao Berlinski zid?", u kojem nas autor podsjeća što se to, zapravo, točno dogodilo 9. na 10. studenoga 1989. godine. Te slavne noći građani istočnog Berlina jednostavno su srušili zid, koji je njihova "narodna vlast" sagradila 1961. godine kako bi onemogućila odlazak svojih građana u Zapadnu Njemačku. Postoje ozbiljne procjene da je do 1961. godine više od tri milijuna Istočnih Nijemaca prebjeglo u Zapadnu Njemačku. Poslije gradnje Zida svaki odlazak iz Istočne u Zapadnu Njemačku bio je neka vrsta "ruskog ruleta".

No krajem 80-ih godina u istočnoeuropskim zemljama, a to su sve one zemlje koje su se poslije Drugog svjetskog rata našle s krive strane "željezne zavjese", zbog katastrofalne političke i ekonomske situacije počinju se odvijati procesi koje vlast više nije mogla kontrolirati. Slučaj Poljske, uvođenje "izvanrednog stanja", bjelodano pokazuje da ni represivna sredstva nisu više bila od neke pomoći! I sve te naizgled "sitne detalje" u ovome tekstu spominje i Maas: “Mi Nijemci znamo komu možemo biti zahvalni za tu sreću: stotinama tisuća Istočnih Nijemaca koji su za slobodu izišli na ulicu. Ali i radnicima brodogradilišta u Gdanjsku, pjevajućim revolucionarima u baltičkim zemljama, Mađarima koji su prvi razdvojili željeznu zavjesu, idejnim začetnicima Povelje 77 u Pragu, prosvjednicima sa svijećama u Bratislavi, ustancima u Temišvaru - svim ženama i muškarcima čija je volja za slobodom pomela zidove i žičane ograde. Zahvalni smo isto tako našim saveznicima na Zapadu, ali i Gorbačovljevoj politici glasnosti i perestrojke koja je utrla put ponovnom ujedinjenju."


Kao što se da vidjeti u ovome citatu, Jugoslavija se uopće ne spominje, pa se može steći dojam da naši radnici u brodogradilištima nisu štrajkali, da u Jugoslaviji nitko nije pisao revolucionarne dokumente/povelje u kojima se upozoravalo na nedostatnost političkog legitimiteta vlasti, u kojima se tražila radikalna promjena politike, kao i stvaranje realnih demokratskih pretpostavki da se vlast promijeni na višestranačkim, slobodnim izborima, pa sve do zahtjeva za pravednijom distribucijom svih dobara. Nadalje, čini se da u toj zemlji nisu postojali čak ni neki "pjevajući revolucionari", ne znam što o toj (dis)kvalifikaciji misle G. Bregović, B. Štulić i ostali rokeri, od kojih su neki iskreno vjerovali da su ozbiljne političke poruke stihovi poput onoga da je "bolje biti pijan nego star". Doduše, nije da neki nisu pjevali i o nekim "kurvinim sinovima", ali pri tome su oni mislili na poljske "kurvine sinove". Možda bismo tu činjenicu mogli interpretirati kao spretnu metaforu, lukavstvo uma, pa im odati i neko priznanje da ti isti nisu naše "kurvine sinove", u nekim "vunenim vremenima", jednostavno abolirati. Nema dvojbe da se tim "hrabrim" glazbenicima učinilo da je pojava tenkova JNA na našim ulicama, zapravo, "najnormalnija pojava".


I što bi ova porazna konstatacija o revolucionarnoj insuficijentnosti jednoga društva, zapravo, trebala značiti? Doduše, to nikako ne znači da autor misli da se Jugoslavija nalazila na pravoj strani "željezne zavjese", na strani slobode i demokracije. Naime, i velikoj većini građana Jugoslavije narativ o slobodi, demokraciji, pravnoj državi, slobodi govora, pravu na udruživanje, autonomiju institucija ne samo da im je bio zanimljiv nego su ga željeli i prakticirati. Sada i ovdje! Ali ondašnje partijske elite, u svim republikama i pokrajinama, i S. Šuvar, i M. Kučan, i I. Račan, i M. Đukanović, i S. Milošević, i A. Vllasi, i L. Mojsov, i R. Dizdarević, i B. Mikulić, i A. Marković…, ponašale su se sukladno filozofiji "als ob"/"kao da" u Berlinu zid nije pao. Oni su jednostavno prespavali sat "svjetske historije" koja se stvarala u samome srcu staroga kontinenta - u Berlinu! Štoviše, dok se te 1989. godine liderima komunističkih zemalja u istočnoj Europi ljulja tlo pod nogama, u Srbiji, najvećoj republici SFR Jugoslavije, na vlasti se učvršćuje jedan komunist - Slobodan Milošević, koji je na glasovitoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, rujna 1987. godine, uspio nadigrati Ivana Stambolića, lidera druge frakcije unutar iste partije, te je tom akcijom, svojevrsnim partijskim pučem/diverzijom, uspio osigurati kontrolu ne samo nad partijom nego i nad državnim aparatom i najvažnijim medijima u Srbiji.

V. Gligorov razloge takvom nerazumnom ponašanju vidi, prije svega, u činjenici da je "u drugoj polovini osamdesetih godina razrađena strategija promjene odnosa snaga u tadašnjoj Jugoslaviji, koja je podrazumijevala trajnu blokovsku podjelu, dakle jak Sovjetski Savez ili jaku Rusiju, već kako je tko na to gledao, uz održanje postojećeg sistema bar dok se taj odnos snaga, izmjenom ustava, ne promijeni u korist Srbije ili Srba, opet u skladu tko je kako na tu preraspodjelu gledao. Pa kad je Zid srušen, trebalo je mijenjati strategiju, ali je to podrazumijevalo promjenu u tom času već stečenih položaja i vlasti, ili bar rastućih izgleda da se do tih dobara dođe, pa se poseglo za lažima (u Srbiji su mediji krajnje ozbiljno pisali da sve ono što se 9. na 10. studenoga dogodilo u Berlinu, već odavno događa u Srbiji, jer "antibirokratska revolucija" nije ništa ino nego odluka naroda da se konačno izađe na ulice koje, zapravo, predstavljaju pravu i jedinu tribinu naroda, jer su sve ostale zatvorene. I sukladno "starim i dobrim" srpskim običajima, i ovdje će se reciklirati narativ da svi pozitivni procesi započinju u Srbiji, da su Srbi uvijek na pravoj strani povijesti, za razliku od svih drugih jugoslavenskih naroda, posebice Hrvata, Slovenaca, koji nisu dopustili da se i u njihovim sredinama dogodi "događanje naroda"… – op. Z.K.), krađom ili silom. Tako da su najutjecajniji javni intelektualci, koji su pohrlili da se posvete politici (ali, u pravilu su bili protiv višestranačja i zalagali su se za "jednopartijski pluralizam", u slobodnom prijevodu, "drveno željezo“, a neki od njih, kao npr. M. Marković, glasoviti filozof prakse ozbiljno je mislio da je pad Berlinskog zida samo "reforma i strukturalna korekcija, a ne raspad postojećeg sistema"; dakle, prema njegovu mišljenju, socijalizam će na istoku Europe preživjeti krizu i biti njome čak i ojačan, jer će sada pod pritiskom naroda doći nove vođe koji će u socijalistički poredak svojih zemalja uvesti reforme, odnosno "uključiti ustanove koje su već odavno doživjele afirmaciju na Zapadu: tržište, pravnu državu, razdvajanje vlasti, građanska prava, politički pluralizam" – op. Z.K.) bili zatečeni ne samo padom Zida, već i neuspjehom pokušaja generalskog državnog udara u Moskvi (o kakvom je u 80-im godinama sanjao i admiral Branko Mamula, ex ministar obrane SFR Jugoslavije, koji je baš nekako u vrijeme pada Berlinskog zida dobio ni manje ni više nego počasni doktorat osječke univerze – op. Z.K.), jer se neočekivano Jeljcin popeo na tenk, a i uspjehom "novog svetskog poretka" u ratu za Kuvajt“. (vidjeti, V. Gligorov, Peščanik - https://pescanik.net)


A, dokle je neke dovelo prakticiranje "kulta naroda" na najgori mogući način pokazale su 90-e godine na ovim našim prostorima. Stoga bi ta činjenica trebala biti i kakvo-takvo upozorenje i nekim našim političarima koji imaju potrebu da se u svakoj prilici pozivaju na narod, jer jedino je njima on na pameti, u srcu… Naime, trebali bi imati na umu da narod nije nikakav neobvezujući džoker. Svjetska je povijest puna primjera koji svjedoče o više nego tragičnim zlouporabama narativa o radu u korist naroda!
P.S. I glede početnog pitanja: gdje ste bili tog dana kada je pao Berlinski zid, odgovorit ću da se ne mogu pouzdano sjetiti gdje sam točno bio, ali budući da sam o tom povijesnom događaju gledao mnoge dokumentarne i igrane filmove, onda mi se čini kao da sam i sam bio jedan od onih razdraganih i sretnih njemačkih mladića i djevojaka koji čekićem u ruci, jednim od najjačih simbola komunizma, definitivno ruši taj isti komunizam! I uvijek se osjećam nekako zadovoljan, ispunjen "radošću dužnosti"!