Svakakvih su nastupa imali nogometaši Osijeka ove sezone. Bilo je tu svega, dobrih i slabijih utakmica, ali nikako se ne može reći da su to bile dosadne predstave.

Naime, u polovini od dosad 14 odigranih utakmica bijelo-plavih događali su se rezultatski preokreti. Čak pet puta su Osječani nadoknađivali ili prestizali početni rezultatski zaostatak, a dvaput su gubili prednost. U kratkoj eri Ivice Kuleševića rezultatske drame dogodile su se na čak tri od pet utakmica, a na dvije od njih Osijek je uspio u posljednjih 25 minuta stići ili prestići dva pogotka minusa. Derbi protiv Rijeke bio je vrhunac te dramaturgije, jer je Osijek nakon 45 minuta gubio sa 2:0 i malo je bilo onih koji su vjerovali kako je preokret moguć. Ipak, nadu u takav čudesni rasplet nisu izgubili oni najvažniji - trener i igrači bijelo-plavih, pa su u nastavku susreta uspjeli, tek drugi put u povijesti HNL-a, potpuno preokrenuti već izgubljenu utakmicu. Uz bok tom pothvatu je i susret s Interom u Zaprešiću, gdje je osječka momčad u posljednjih 18 minuta gubila sa 3:1 pa je uspjela to dostići, te onaj s Goricom, kada je 0:1 preokrenula u 2:1. Ostala dva navrata kada su se Osječani trgnuli nakon što su primili pogodak dogodila su se protiv Intera u Gradskom vrtu (0:1 na 3:1) te u derbiju na Rujevici s Rijekom (0:1 na 1:1). Ona dva negativna primjera dolaze iz susreta s Varaždinom kod kuće (2:0 na 2:2) te s Lokomotivom u gostima (1:0 na 1:2). Ispada kako Osijek voli živjeti sa stresom, točnije, kako se najčešće pokreće tek kad dođe u rezultatski minus. Međutim, ta statistika svakako otkriva i kvalitetu koju posjeduju bijelo-plavi, jer taj velik broj preokreta nikako ne može biti slučajan. Ostaje samo pitanje zbog čega se Osječani "vole" dovesti u takve neugodne situacije. Jedini smislen odgovor bio bi da postoje određene mentalne kočnice, koje nisu od jučer. U protekle tri i pol godine one su prilično često znale sputavati osječku momčad da odmah otpočetka utakmice pokaže svoju istinsku kvalitetu. Kao da im je lakše igrati kada dođu u "stani - pani" poziciju, u kojoj nemaju što izgubiti. Još je zanimljivije što se najviše tih povrataka bijelo-plavih događalo kada bi se treneri odlučili promijeniti sustav igre iz onog s tri centralna braniča na dva. Nakon sjajnog preokreta protiv Rijeke čak je i većina igrača bijelo-plavih tu promjenu u formaciji istaknula kao ključ odlične igre u drugom poluvremenu. U njemu se jasno vidjelo da trener Ivica Kulešević radi na napuštanju sustava s tri centralna braniča, ali još uvijek nije posve siguran može li i kako će on funkcionirati ako ga se instalira od prve minute. U ovom trenutku to mu služi kao vrlo uspješan plan B, ali neće proći još puno vremena kada će igra s četvoricom u posljednjoj liniji postati prvi Kuleševićev izbor. Strateg osječkog prvoligaša može biti zadovoljan, jer se pokazalo kako ima solidnu širinu u kadru, s obzirom na to da su preokrete nerijetko inicirali ljudi s klupe poput Špoljarića, Ndockyta ili Mbakogua.

- Puno pričamo o toj promjeni sustava, ali morate znati kako u tome postoje i određena pitanja. Prvo se tiče visine. Ndockyta bih rado stavio, ali u momčadi već imamo dosta niskih igrača, pa bi nam to vjerojatno stvorilo određene probleme pri branjenju defenzivnih prekida. Drugi je problem vezan uz nekompletnost. Kada se svi igrači oporave, a na dobrom su putu, onda ću moći poslagati momčad prema svojim zamislima. Mi na treninzima stalno uvježbavamo dvije-tri varijante igre, samo je pitanje koju ćemo od njih izabrati uoči određenog susreta - objašnjava trener bijelo-plavih.

Ipak, priča o sustavima igre nije ključ rezultatske uspješnosti. On se prije krije u određenoj napadačkoj "uštogljenosti" osječke momčadi u razdbolju u kojem još nisu pali pogodci. Protiv Rijeke vidjeli smo koliko uzbudljiv Osijek može biti kada otpusti kočnice. Samo kada bi se to dogodilo prije nego što zapadne u rezultatskle probleme...