Nema stanovnika neobičnog spleta malih ulica zapadno od Vij. Ljudevita Posavskog koji ne zna za 89-godišnjeg Ivu Mijatovića - vremešnog starčića koji više od pet desetljeća sam uređuje javnu gradsku površinu na kraju Bjelolasičke ulice. Njegovom zaslugom na ovoj je lokaciji umjesto zapuštene zemljane površine danas zeleni park koji pruža hlad i odmor cijelom širem susjedstvu.

Ivo je kuću na tada posljednjoj raspoloživoj parceli u nizu u Bjelolasičkoj 32 sagradio 1962. te u nju uselio 1965. godine i od tada zemljani "trokut" od pedesetak kvadrata (koji zbog nepravilnih dimenzija nije bio pogodan za gradnju) uz pomoć članova svoje obitelji uređuje pune 54 godine.

"Najprije smo mislili da će netko već taj prostor urediti za kakvo igralište s obzirom na to da nam je tada rečeno da bi tu trebao biti javni park. No to se nije dogodilo. I onda sam se ja, malo-pomalo, primio posla. Prvo je sve trebalo očistiti, pa dobro iskopati zemlju s bagerom, a onda i posaditi biljke. Sadili smo svašta, nešto se primilo, nešto nije, nešto su nehotično pokidala djeca. Danas su tu dva oraha, nekoliko čempresa i travnata površina. Nekada je tu bilo i ruža, drugog cvijeća, a uzgojio sam i desetmetarski bor koji je, nažalost, uvenuo jer mu je u korijenu završilo motorno ulje. To mi je posebno žao. Poslije sam na njegovo mjesto posadio jelku, čak se i primila, ali su ju djeca slučajno pokidala. Što ćeš. Kako je ovo jedina uređena zelena površina usred mnoštva obiteljskih kuća, ovdje su se godinama igrala djeca. Bilo je par kuća s njih po četvero, petero, pa i sam sam imao četiri sina. Uvijek gužva, smijeh i veselje. Stariji bi zastali, tu se susretali, razgovarali. I danas se susjedi javljaju uvijek u prolazu. No djece više nema ni blizu toliko. Tužno", priča Mijatović, koji je u mirovinu otišao 1994. godine i od tada se posebno posvetio uređenju parka.

Budi se, kaže, bez sata svaki dan u 6 ujutro i već u 7 je s metlom i/ili alatom u punom pogonu. Zatekli smo ga, karakteristično za početak studenoga, u grabljanju lišća.

“To su dva oraha, lišća ujesen ima kao u priči. Po jednom grabljanju budu pune dvije vreće za zeleni otpad iz Unikoma. I tako po nekoliko puta dok sve ne otpadne. Vreće se pune zelenim otpadom iz parka i u ostatku godine. Sam ih kupujem s obzirom na to da ovo što dobijem za svoju kuću nije dovoljno. Ali ne žalim se, godišnje na vreće potrošim oko 60 kuna, nije to tako puno. Čistim i ivičnjake. Tko će to sve, ako ja neću koji imam vremena i volje. Iako, već znam da kada mene ne bude da će jedan od sinova nastaviti brigu o parku. Iako sam još u snazi, ne poboljevam puno, razmišljao sam nedavno da park nekako predam komunalnom, ali onda je sin rekao da zašto je on kupio novu veliku kosilicu ako ne za park. Jasno, u šali, ali drago mi je to bilo čuti. Znam da će sav moj trud nekome ostati”, zaključuje Ivo.