Magazin
TEMA TJEDNA: HRVATSKI POPULISTIČKI SINDIKALIZAM (I.)

Kad ih se pita o njihovim plaćama, odmah gube živce!
Objavljeno 2. studenog, 2019.
Lovci u mutnom: Sindikalni zahtjevi - od demagoške farse do ucjenjivačke prakse

Prosvjetni radnici, učitelji, nastavnici i profesori, kao i pomoćno osoblje, nisu zadovoljni povećanjem osnovice plaće od 6,12 posto koje im je, kao i svim državnim i javnim službama, ponudila Vlada, pa se njihova borba za povećanje koeficijenata nastavlja. U toj borbi je Branimir Mihalinec, predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, napravio gaf prozvavši osim Kolinde Grabar-Kitarović i predsjedničkog kandidata Miroslava Škoru. Naime, na rješavanje problema u načelu se ne pozivaju kandidati na izborima, nego aktualna vlast. Ako to pak netko radi, kao sad Mihalinec, onda takav oblik politiziranja i demagogije štrajk stavlja izvan stvarnog konteksta, naglašava većina i političkih i sindikalnih analitičara.

Podsjetimo, pedesetak članova sindikata osnovnih i srednjih škola, koji štrajkaju već tri tjedna tražeći povećanje koeficijenata složenosti poslova, okupilo se prošle srijede kod HNK-a u Zagrebu, odakle je oboružano zastavama i harmonikom krenulo na Markov trg, na kojem je Vladi priredilo kulturno-prosvjedni nastup. Članovi Hrvatskog sindikata učitelja i Nezavisnog sindikata srednjih škola Hrvatske nastupili su uz pratnju harmonike kao sindikalni band aid Škola za život. Uz pjevanje bećaraca, prepjevali su pjesmu Miroslava Škore "Kuća na kraju sela". Uglavnom, trivijalizacija i banaliziranje nečega kao što je štrajk odmah su otvorili niz pitanja. Od opravdanosti traženja većih iznosa, kada je riječ o plaćama prosvjetara, politizacije i sindikalnog populizma, do same uloge sindikalnih vođa u svemu tome, kao i pitanje nije li se sve skupa s Vladom moglo i drukčije artikulirati. Naravno, nitko ne osporava pravo učitelja, kao i svih državnih i javnih službi, na veće plaće, ali prema mnogim ekonomistima osnovno je pitanje dokle se uopće može ići a da se samim time ne ugrozi realni sektor, koji bi sve to trebao financirati.

SOCIJALISTIČKI MENTALITET
Plaće učiteljima komentirao je tako i ekonomski analitičar Andrej Grubišić, koji je na sporna pitanja najkonkretnije odgovorio rekavši: "Naše gospodarstvo i nizak BDP teško mogu odvojiti više za plaće", jer povećanje plaća svima u državnom i javnom sektoru plaćaju svi građani. Uz to, kada je riječ o učiteljima, Grubišić predlaže rješenje u tri faze. Prema njemu, Vlada će u prvoj fazi biti prisiljena pristati na uvjete sindikata (kada je riječ o povećanju koeficijenata izračuna plaća, nap. a.), u drugoj bi trebala otpustiti deset posto zaposlenih, a u trećoj liberalizirati obrazovanje. Ali teško da će većina sindikalnih čelnika, koje još u glavi drži socijalistički mentalitet pregovaranja i uravnilovke, na takav "model" pristati.

A da je problem puno dublji, u Otvorenom HRT-a upozorio je i ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat: "Svatko tko ima viziju da ova vlada može jednim potezom pera nadomjestiti sve ono što je zapostavljeno proteklih 10-15 godina, mislim da je potpuno u krivu. Ono što je danas realno, to je u ponudi konstrukcije proračuna, i to je 6,12 %. U ovom trenutku, ono što je najavio i premijer, sustavno treba pristupiti analizi onoga što valorizira složenost posla. Da danas ad hoc krenete u povećanje nečega u što ni sami niste sigurni, dobit ćete još veće probleme u sljedećih nekoliko godina", smatra Horvat.

Grubišić je problem analizirao iz okvira realnog sektora, kojem i sam pripada, te je, prema njegovoj analizi, 65 - 70 % hrvatske populacije direktno ili indirektno ovisno o državi: "Tu govorimo o javnom sektoru, pa plus članovi obitelji koji su uzdržavani s njihove strane, plus umirovljenici, plus oni koji su formalno nezaposleni, plus oni koji su zapravo u privatnom sektoru, ali dominantno rade s državom. Vrlo brzo dođete do zaključka da je jako velika skupina onih koji na ovaj ili onaj način potežu državu ili državnu blagajnu za rukav. Do čega smo se sada doveli? Doveli smo se da smo se pretvorili u pravom smislu riječi ne u socijalnu, nego u socijalističku državu." Odgovorio je i na pitanje zar nije obrazovanje temeljna funkcija države svagdje u svijetu: "Nije. I to bi trebala biti individualna odgovornost pojedinca u obitelji", kazao je Grubišić, objasnivši: "Mi smo se doveli do toga da je država na sebe preuzela vaše obrazovanje, vaše zdravlje, odnosno pružanje zdravstvene usluge, kao i osiguranje vaše mirovine. Te tri stvari su 82 milijarde kuna rashoda, i kada pogledate o kojim problemima najviše govorimo - govorimo najviše o onome za što ja smatram da nisu temeljne funkcije države, nego su tako prezentirane... Živimo u indoktrinaciji da bi stupanj akademske stručne spreme trebao određivati plaću. To je krivo. Prema toj logici akademici bi trebali biti predsjednici uprava velikih kompanija i imati najveće plaće. Praksa pokazuje da to nije tako."

Ministar Horvat je još rekao da nije točno to što se navodi u istraživanju da je u realnom sektoru 40 % veća plaća nego u javnim servisima. Kaže da može nabrojiti stotinjak tvrtki u kojima nisu takve plaće.

RAZJEDINJENI I DEZORIJENTIRANI
Bilo kako god, vratimo se sindikatima. Osim sad štrajkom, od kojeg ne odustaju i pritom bijesno reagiraju (sindikalni čelnici; najbučnije Vilim Ribić!) na svaki upit medija o visini njihovih plaća, hvale se i nekima od prethodnih masovnijih akcija. Svakako je primjer sindikalnog populizma i prikupljanje potpisa građana za referendum treba li raditi do 67. godine, koji su isforsirali sindikati. Pritom ih nije briga što referenudum ne može pridonijeti rješavanju problema mirovinskog sustava, poručili su i iz Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) te pozvali sindikate i političare da o mirovinskoj reformi raspravljaju odgovorno, bez paušalnih i populističkih fraza.

Vratimo li se malo dublje u prošlost, kad se o sindikatima radi, može se naići na svakojake "akcije" i akcije, od naizgled ozbiljnih pokušaja da se pomogne radnicima u problemima do svađalačkih nastupa u odnosima s vladama (prošlim) te tradicionalnih prvosvibanjskih parada s grahom u zagrebačkom Maksimiru i drugim gradovima.

Između hrpe sindikata, kojima je RH krcata, neki, primjerice, sindikat državnih i javnih službi, očito realno stanje ne žele ili ne mogu shvatiti, nego se vode svojom povremenom po sili zakona pregovaračkom moći, služeći se ucjenama umjesto argumentima s pokrićem. Ukupno uzevši, još od početka devedesetih na sinidikalnoj sceni Hrvatske nije došlo do većih promjena i modernizacije djelovanja prema europskim i svjetskim standardima. Naime, kad je o poziciji sindikata riječ, u dramatičnim promjenama s kojima se društvo u posljednje vrijeme suočavalo sindikati nisu igrali aktivniju ulogu, odnosno bili su nemoćan, prilično razjedinjen i dezorijentiran statist na društvenoj pozornici. U nekakvom takvom limbu su i danas, bez obzira na to što se busaju u prsa sad aktualnim štrajkom. Drugim riječima, hrvatski sindikati, za razliku od sindikata u Poljskoj i Mađarskoj, u proces svoje i ukupne društvene transformacije uključivali su se sporo, polovično i kalkulantski. Narcisoidna opsjednutost svojom pozicijom i frazeologijom, kao i uži sebični interesi sindikalne birokracije te odabrana pozicija opreznog iščekivanja i lojalnost državnim vrhuškama, u velikoj mjeri objašnjava takav slijed događaja i društvenog okvira u kojem bi sindikalizam trebao funkcionirati s obzirom na nastale društvene promjene.

"Dijagnozu bi sindikati trebali pratiti postavljanjem programskih ciljeva usmjerenih demokratizaciji društva i jačanju (pregovaračke) pozicije sindikata. Središnji ‘terapijski‘ dio sindikati bi trebali usmjeriti promjeni taktike, metoda i sredstava realizacije svojih ciljeva i zahtjeva... Ali oni takvi kakvi jesu, podijeljeni, nemoćni i programski neprofilirani, istini za volju, i nisu pretjerano relevantna društvena snaga", navodi i analitičar sindikalne scene, doc. dr. sc. Pavle Vukčević.

U prilog toj tezi idu i nedavno prezentirani podatci o organiziranju radnika u Hrvatskoj, koji pokazuju kako postotak sindikalno organiziranih snaga kontiunirano opada. U skladu s time, tradicionalne radničke organizacije gube svoje značenje kao jedan od triju "socijalnih partnera". Dio sindikata stoga izlaz pokušava pronaći u modelima djelovanja nevladinih udruga, na poticaje upravo iz tog miljea. Nadalje, dvije najveće središnjice, Nezavisni hrvatski sindikati (NHS) i Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), izgubile su znatan broj članova, pri čemu je SSSH pao ispod 100 tisuća članova. I to je pokazatelj općeg negativnog trenda u području sindikalne organiziranosti u Hrvatskoj.

Još od devedesetih, naime, s opadanjem broja članova, pozicija sindikata u odnosu prema drugim dionicima socijalnog dijaloga slabi, pri čemu je percepcija sindikalizma, sindikata i sindikalnih čelnika u javnosti sve negativnija. Kad se sve uzme u obzir, sveobuhvatna reforma sindikalne scene nameće se kao jedino moguće rješenje za budućnost, neovisno o tome kako će završiti sadašnji štrajk. Međutim, tu dolazimo da "kvake", zapravo pitanja: Kako će pristati na reforme oni koji godinama uhljebnički sjede u sindikalnim šefovskim foteljama koje im osiguravaju mjesečnu plaću veću od premijerove. A briga za plaće učitelja i nastavnika, ma dajte, molim vas, bilo bi komično da nije farsično.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Plaće veće od premijerove
Tko su sindikalisti koji se svako malo gorljivo bore za prava obespravljenih društvenih skupina? Primjerice, Vilim Ribić ovih je dana premijera Plenkovića vrlo jasno upitao “di su pare”. Inače, Ribić kao šef Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja gotovo tri desetljeća obnaša tu funkciju. Prema već objavljivanim podatcima u medijima, Ribić ima plaću od oko 15 tisuća kuna, živi u sindikalnom stanu, za koji mjesečno izdvaja oko 700 kuna, a uz to na raspolaganju mu je službeni automobil, što uključuje i besplatno gorivo. Od članarina se na račun njegova sindikata godišnje slije više od sedam milijuna kuna, odnosno nešto više od pola milijuna kuna na mjesec. Ribića je svojedobno bloger Marko Rakar optuživao za malverzacije velikim novčanim posudbama, a kako je to zakonski moguće, institucije nikada nisu odgovorile premda se radilo o iznosima koji su premašivali 40 milijuna kuna. Ribić nikada nije htio javnosti objasniti kome je i zbog kojeg razloga posuđivao ogromni novac uz smiješno niske kamate, piše dnevno.hr. Uz Ribića zanimljivo je i ime predsjednika Nezavisnog sindikata zaposlenika u srednjim školama Hrvatske Branimira Mihalineca, čija plaća iznosi oko 20 tisuća kuna. Osim “premijerske plaće” dobiva i pozamašnu godišnju novčanu naknadu, 18 tisuća kuna, za prijevoz, jer na posao dolazi iz Varaždina. Prije no što je zasjeo u čelnu fotelju svojega sindikata, Mihalinec je radio kao profesor tjelesnog u varaždinskoj medicinskoj školi. Božena Strugar, predsjednica Sindikata radnika u predškolskom odgoju i obrazovanju, prema podatcima iz medija ima plaću oko 14 tisuća kuna.

DAVOR GJENERO

SAMI RUŠE DIGNITET O KOJEMU GOVORE

 

Sindikalni štrajk učitelja i nastavnika i dalje traje, dogovora s Vladom nema, a vidjeli smo i glazbeni performans na Markovu trgu. Što je u pozadini štrajka u školama, ali i svih drugih dosadašnjih i budućih štrajkova, pitali smo našeg političkog komentatora Davora Gjenera.



Stječe se dojam da je u toj "igri" koju sindikati "igraju" s Vladom i nešto više od povećanja plaća, odnosno promjena koeficijenata?


- Idealno vrijeme za postavljanje zahtjeva Vladi je pred usvajanje proračuna u posljednjoj godini mandata. Proračun je uvijek iskaz političke volje, a posljednji proračun neke administracije je i iskaz rezultata postignutih tijekom mandata. Sindikati u javnim službama vrlo su svjesni toga i zato su dobro tempirali štrajk. Najozbiljniji profesionalac, najbolji pregovarač na hrvatskoj sindikalnoj sceni, Vilim Ribić, za svoje je sindikalno članstvo temeljne ciljeve ostvario i bez štrajka, ali se sada pridružio štrajku da bi ojačao poziciju sindikalnih saveznika i na neki način apostrofirao svoju poziciju ključnog sindikalista u javnim službama.


Sindikati s dugotrajnim štrajkom imaju i određeni skriveni problem. Naime, sindikalci u školstvu bore se za "dignitet učitelja", a svojim postupcima pokazuju zašto je, između ostaloga, drastično smanjen ugled prosvjetnih radnika u Hrvatskoj danas. Ugled ne proizlazi samo iz razine plaće, nego i iz znanja, kompetencija, kulture... većine pripadnika neke profesije. Kad učiteljsku profesiju predstavljaju ljudi koji ne vladaju ni osnovama pravopisa, a pravopisu bi trebali podučavati djecu, kad je njihov diskurs na niskoj razini, vokabular oskudan, te kad priređuju, kako vi kažete, "performanse" kakvi bi možda bili primjereni nekim industrijskim sindikatima, ali nikako sindikatu pripadnika profesije koja bi htjela da ju se smatra društvenom elitom, onda sindikati sami ruše taj "dignitet" o kojemu govore.


Ugled se ne stvara visokim prihodima, niti statusom službenih osoba, nego znanjem, radom, inovativnošću, kulturom. Naravno, unutar hrvatskog obrazovnog sustava postoje centri izvrsnosti, koji nisu honorirani bolje nego ostali dijelovi školskog sustava. Sindikati ne traže nagrađivanje najboljih, nego porast plaće svima, pa i najgorima, onima koji djeci prenose oskudno znanje pa su nam maturanti iz generacije u generaciju oskudnijeg znanja, sve manje je djece u školama, a učitelja je sve više.


Naravno, valja razgovarati i o relativnoj poziciji učitelja i nastavnika u društvu, ali prije svega valja razlučiti uspjeh od neuspjeha. Oni koji su ispodprosječni i prosječni, već su sada preplaćeni. Najbolji su u tom sustavu daleko potplaćeni.
PETEROVO NAČELO


Koliko je taj i takav aktivni sindikalizam poprimio i obrise populizma i demagogije?


- Svatko ima pravo boriti se za poboljšanje svoje socijalne pozicije i to ne treba nazivati populizmom. Hrvatski javni sektor je dramatično neefikasan, a neefikasnost školskog sustava samo je dio tog kroničnog problema. Populizam je ne otvoriti to pitanje, populizam je ne otvoriti pitanje razloga dugogodišnje negativne selekcije u obrazovnom sustavu, jer su u školama ostajali samo najuporniji ili najlošiji. Sve administracije prema tom su se problemu odnosile jednako, gurale su ga pod tepih i ni jedna nije postavljala pitanja o tome tko ne zadovoljava temeljne kriterije za ostanak u sustavu.


Jednako se ponašaju i prema državnim službenicima, pa nam se i u obrazovanju, kao i u državnoj upravi, dogodilo ono o čemu satirički govori "Peterovo načelo": Kad se uspostavi potpuno zasićenje hijerarhije, kad se na svim pozicijama nađu osobe posve nesposobne obavljati svoje poslove, sustav više nije sposoban proizvesti ni jedan pozitivan rezultat!


Nitko, pak, osim parlamenta, u demokratskom poretku nema pravo donošenja proračuna, a vlada i parlament obavezni su brinuti se o održivosti javnih financija i o postizanju proklamiranih i usvojenih fiskalnih ciljeva države. Populizam bi bio popuštanje pod sindikalnim zahtjevima, bez jasnih fiskalnih projekcija cijene tog popuštanja
Je li sadašnji štrajk namjerno tempiran pred raspravu o proračunu za iduću godinu?


- Za Vladu je možda utješno to što u društvenoj i političkoj kulturi kakva je naša štrajkovi i zahtjevi za poboljšanje socijalnog statusa ne počinju onda kad traju recesija i kriza. Tada se u autoritarnim kulturama postiže socijalni dogovor o jednakosti u siromaštvu, ne postavlja se pitanje socijalnog statusa, kako se ne bi postavilo i pitanje oportunosti nekog budžetskog izdvajanja. Socijalni protesti počinju kad se stvori nova vrijednost koju je moguće raspodijeliti, i upravo to sada čine sindikati, inzistirajući da sva ta nova vrijednost ode u plaće, a ne u rasterećenje privrede i podizanje investicijske klime u zemlji. To je imanentna logika razmišljanja onih koji su financirani iz državnog proračuna.

Premijer Plenković opetovano naglašava da je štrajk nepotreban jer je Vlada najavila da će povećanja plaća biti u traženom iznosu od 6 i nešto posto, a da se o koeficijentima može i treba razgovarati?


- Vlada nije, još uvijek, uspostavila kriterije za vrednovanje rada u javnoj upravi i javnim službama. Osim međusobnog usklađivanja plaća u javnom sektoru, nužno je uspostavit takvo vrednovanje, a kad ono profunkcionira, sustav će imati novca za dodatno nagrađivanje najboljih.

PLAĆAMO DANAK


Kad se sve uzme u obzir, koliko su zahtjevi sindikata ostvarivi, a da ne destabiliziraju javne financije? Kako doći do kompromisa na zadovoljstvo obje strane, i sindikata i Vlade?


- Ostvarivi su, ali na račun realnog sektora. Moguće je zadržati postojeće fiskalno opterećenje realnog sektora i praviti se da nas se ne tiče kako dugo realni sektor može nositi to breme, te što to komparativno znači pri vrednovanju hrvatskih ekonomskih potencijala, kako to utječe na ulaganja i investicije.

Vidimo da je podrška zahtjevima sindikata od strane ministrice Divjak i HNS-ovaca neupitna. No, isto tako, vidimo da HNS ostaje u Vladi...


- HNS nema manevarskog prostora voditi nekakvu autonomnu fiskalnu politiku, to su bile tek igre moći pred konačnu odluku o proračunu. Jednako je i s drugim mlađim koalicijskim partnerima HDZ-a, koji sebi ne mogu dopustiti ranije parlamentarne izbore, jer za njih oni donose kraj političkog utjecaja.

Plaćamo li kao država i društvo danak dosadašnjoj nedovoljnoj razvijenosti socijalnog dijaloga sindikata i Vlade (vlada) pri pronalaženju prikladnih i brzih rješenja usmjerenih k fleksibilizaciji radnih odnosa, razine plaća, koeficijenata složenosti poslova i svega drugoga?


- Upravo tako. (D.J.)

MARINA IVANDIĆ

PUNO JE SIGNALA DA SE NEŠTO MORA MIJENJATI

 

Jedna od ključnih pretpostavki svakog aktivizma, pa tako i radničkog ili sindikalnog, jest osvještavanje nepravdi u kojima živimo i političkog konteksta koji dovodi do sve većih društvenih nejednakosti i siromaštva mnogih dijelova društva te učenje o alatima koji su nam na raspolaganju kako bismo te nepravde ispravljali.


Glede odnosa prema radu i socijalnoj pravdi, politički kontekst u Hrvatskoj već 30 godina - neovisno o tome kako se pojedine vladajuće strukture samoodređuju - postojano drži kurs smanjenja radničkih prava, privatizacije javnih dobara, neulaganja u javne servise i sustavnog zanemarivanja najugroženijih skupina našeg društva.


Ni za zaposlene u javnom ili državnom, ni za zaposlene u privatnom sektoru perspektiva u Hrvatskoj uglavnom nije blistava budući da je dominantna logika svakog poslodavca ili uštedjeti (ako je riječ o državi i lokalnoj samoupravi) ili ostvarivati što veći profit (ako je riječ o privatniku), a to se najlakše postiže održavanjem cijene rada na što nižoj razini. Ako plaću jedva rastežete do kraja mjeseca i ne osjećate poštovanje svog poslodavca, a s druge strane vidite da njegov vozni park i imovinska kartica - ili ulagački prioriteti, kao u slučaju Vlade - ne odražavaju "lošu poduzetničku klimu" i "potrebu za bolnim rezovima" u koje nas elite neprestano uvjeravaju, onda je prilično sigurno da je posrijedi nepravda kojoj treba stati na kraj.
MORAJU SE MIJENJATI

U Hrvatskoj smo, čini se, konačno došli do točke u kojoj je svijest ljudi o vlastitoj podcijenjenosti dovoljno sazrela za snažniju mobilizaciju, i to se ne odražava samo u štrajkovima u obrazovnom sustavu nego i u drugim najavljenim ili provedenim štrajkovima u posljednjih desetak dana - od brodskog Đure Đakovića do Poduzeća za ceste Varaždin. Međutim, to što mnogi radnici sve jasnije osjećaju da od svojih plaća jedva preživljavaju ili da su na različite načine poniženi, ne znači i da je razina opće upoznatosti radnika u Hrvatskoj s njihovim pravima vezanima uz rad drastično porasla ili da su radnici sada osposobljeniji za ta se prava boriti, što bi sve trebalo biti u domeni bavljenja sindikata.


Tako, primjerice, u privatnom sektoru, koji svojom veličinom i značajem nakon razdoblja tranzicije zauzima dominantnu ulogu u hrvatskom gospodarstvu, a nema tradiciju i nasljeđe sindikalnog organiziranja kao javni sektor, radnici još uvijek često nisu upoznati ni s osnovnim pravom na sindikalno organiziranje, a kamoli da prepoznaju cijeli niz povreda koje su u međuvremenu normalizirane i više kao da i ne predstavljaju razlog za opravdani bijes. Posebno ugroženu skupinu čine mladi radnici i u privatnom i u javnom sektoru, koji na tržište rada izlaze ucijenjeni ugovorima o radu na određeno vrijeme, često vrlo kratkoročnima (po čemu je Hrvatska u vrhu Europske unije), čime u startu bivaju isključeni iz mogućnosti organiziranja za bolje uvjete rada. Većini mladih radnika po toj su osnovi današnji sindikati daleki i strani jer im nisu u stanju pružiti zaštitu, osjećaj pripadnosti kolektivu i uopće svrhu izlaganja u borbi za prava.


Ovakvi trendovi deregulacije rada koji pogađaju mlade, ali i sve druge skupine radnika, nisu prisutni samo u Hrvatskoj nego i u Europi i svijetu i temeljni su uzrok opadanja gustoće sindikalne organiziranosti. Ujedno su i signal sindikatima da nešto u svom radu moraju mijenjati, stoga se sindikalni pokret na svim kontinentima intenzivno bavi razvojem metoda i alata kojima će doskočiti širenju pošasti nesigurnih oblika rada.


Temeljni recept u osnovi je jednostavan i davno oproban: sindikati bi trebali biti organizacije koje svojom masovnošću te financijskom i infrastrukturnom kapacitiranošću mogu parirati organiziranosti političkih i gospodarskih elita. A povrh toga, vođeni principom solidarnosti koji je u osnovi sindikalizma, trebali bi biti u stanju svoju infrastrukturu i financije alocirati i u one radničke i društvene borbe za koje strateški procijene da dugoročno proizvode društvenu korist, čak i ako im u danom trenutku prvenstveno predstavljaju trošak, kao što je slučaj s organiziranjem radnika u nesigurnim oblicima rada.
NA PREKRETNICI

Ipak, velika većina sindikata i dalje nema ili kapaciteta ili političke volje uhvatiti se u koštac s tom temom, neovisno o tome što je već prilično izvjesno da to više nije samo pitanje solidarnosti nego i samog opstanka sindikalnog pokreta koji sada već ovisi o uspješnosti sindikalnog organiziranja upravo u tom polju. Naime, koliko god taj pristup djelovao logičan a cilj očigledan, teško je dostižan u situaciji rascjepkanosti sindikata kakva je prisutna ne samo u Hrvatskoj nego i mnogo šire, a onda i posljedičnog nedostatka snažne sindikalne infrastrukture u vidu terenskih organizatora, pravne i ekonomske podrške, službi za informiranje, edukaciju, razvoj suradnji i javnih politika, koje u ovako integriranom obliku nema ni jedna sindikalna središnjica u Hrvatskoj, a kamoli sindikat.

Istovremeno, iskustva velikih i utjecajnih europskih i američkih sindikata govore da alternative takvom pristupu nema. Sindikati mogu ili uložiti u širenje svoje moći kroz međusobno spajanje i izgradnju infrastrukture koja će otvoriti prostor za informiranu raspravu, osnaživanje i davanje glasa mlađim i starijim radnicima i radnicama, kao i svim ostalim članovima društva koji su pogođeni trenutnom raspodjelom društvenog bogatstva, ili će ostati u gabaritima usamljenih borbi zaslužnih i manje zaslužnih sindikalnih pojedinaca s kojima će u mirovinu odlaziti i njihove sve manje organizacije.


Piše: Marina IVANDIĆ
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana