Magazin
INTERVJU: VIKTOR GOTOVAC

Spor oko plaća izašao je izvan okvira dopuštenosti da bi se rješavao štrajkom!
Objavljeno 2. studenog, 2019.

Štrajk, kao izvedenica iz samog postojanja kolektivnog aspekta radnog prava, činjenice i važnosti institucije sindikata po radno pravo, ustvari je istoznačnica za kolektivni radni spor - ponajprije interesni, ali i pravni spor oko neisplate plaće. Kao takav, štrajk ima gotovo asocijativnu vrijednost za radno pravo, kao industrijska akcija radnika, kroz sindikat, koji organiziranim, koordiniranim i kolektivnim prekidom rada nastoji od poslodavca, ili neke druge osobe, u neposrednoj ili posrednoj vezi s poslodavcem, iznuditi ustupke, odnosno prisiliti ga na prihvaćanje zahtjeva radnika u povodom njihovih zajedničkih interesa - kaže dr. sc. Viktor Gotovac, izvanredni profesor radnog i socijalnog prava na Katedri za radno i socijalno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, te dodaje:


- Štrajkom radnici onemogućuju poslovanje poslodavca do udovoljavanja njihovim traženjima te je, tako, on snažan mehanizam ostvarivanja interesa radnika. Osim očekivane dimenzije štrajka kao sredstva ostvarivanja interesa radnika, industrijske akcije u smislu posljedice kolektivnog radnog spora, štrajk jest - suprotno očekivanju - i način rješavanja radnih sporova, kolektivnih, prije svega interesnih, a u ograničenom smislu i pravnih, onih u povodu kojih je štrajk moguć. U tom pogledu o štrajku možemo govoriti kao o borbenom, konfliktnom, načinu rješavanja radnih sporova.


Pravnim okvirom za štrajk dominira Zakon o radu, iako sve kreće od Ustava Republike Hrvatske i konvencija Međunarodne organizacije rada te drugih važnih međunarodnih izvora, čime štrajk i odgovarajuće mu pravo zadobivaju fundamentalno značenje, u smislu temeljnih prava. Interesantno, u pogledu pravnih izvora Europske unije, kao posljedica različitih rješenja unutar nacionalnih sustava odnosno i zbog načina odlučivanja u pogledu pitanja radnih odnosa, standardi u pogledu načina rješavanja radnih sporova, uključujući i pitanje štrajka, za sada su izostavljeni iz materije kojom se harmonizacijom postavljaju minimalne razine prava.
Što stoji u Ustavu Republike Hrvatske?


- Ustav Republike Hrvatske, u glavi III. "Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda", u odredbi članka 60. uređuje pravo na štrajka, jamčeći ga u stavku 1., dok u sljedećem stavku omogućava da se isto pravo zakonom ograniči u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi te i javnim službama određenima zakonom. Ovo se pravo može ograničiti slijedom načela razmjernosti iz odredbi članka 16. Ustava Republike Hrvatske, dakle zakonom, a dvojbeno je treba li se posebno ukazivati na razloge ograničenja i razmjernost ograničenja naravi potrebe za ograničenjem, kada već sam Ustav Republike Hrvatske ovlašćuje na ograničavanje prava na štrajk u navedenim službama, te bi se potonjim moglo implicirati kako to pravo ciljanim skupinama zaposlenih nije i bezrezervno zajamčeno.


Kroz Zakon o radu pravo na štrajk provedbeno se razrađuje, u dva pojavna oblika, kao pravo na štrajk i pravo na štrajk solidarnosti. Iako se u oba slučaja radi o pojavno istom institutu, differentia specifica se očituje u provedbenim pretpostavkama koje se razlikuju za ova dva pojavna oblika.


Zakon o radu za provođenje zakonitog štrajka postavlja obvezu ispunjavanja materijalno-pravnih i postupovno-pravnih uvjeta bez kojih je štrajk nezakonit i nedopušten. U materijalno-pravnom smislu radi se o ispunjavanju uvjeta u pogledu ovlaštenika odnosno nositelja štrajka, potom zakonitih razloga za štrajk, te i da sudjelovanje radnika u štrajku bude dobrovoljno. U postupovno-pravnom smislu štrajk se mora najaviti, te se mora popratiti Zakonom o radu uređen postupak prije i za vrijeme trajanja štrajka, a tu se radi o postupku mirenja ili nekom drugom. Osim ovih, kao uvjeti i pretpostavke za zakonitost odnosno dopuštenost štrajka mogu se utvrditi i drugi, i to kolektivnim ugovorom, pa i pravilima sindikata.


Dakle, u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova ili zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, ako nisu isplaćene do dana dospijeća, sindikati imaju pravo pozvati na štrajk, odnosno organizirati ga, i provesti. Na navedeni je način Zakonom o radu pravo na štrajk objašnjeno ratione materiae kroz navođenje sporova u vezi s kojima je štrajk dopušten.


Potom pravo poziva na štrajk, njegova organizacija, i provedba - kao uvjet zakonitosti štrajka - isključivo je i ekskluzivno ovlaštenje samo sindikata, kao i kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora, u čemu je značajno uređenje Zakona o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata koji reprezentativnost uređuje kao dokaz kvalificirane sposobnosti zaštite i promicanja interesa članova, pa i organizacijom i provedbom štrajka. Ovdje sada nastupa specifikum štrajka. Podijeljenost osobnih ovlasti kod prava na štrajk ukazuje kako će na štrajk pozvati i organizirati ga sindikat, no u provedbi radnici su ti koji štrajkaju, oni odlučuju kako će individualno koristiti pravo na štrajk i tako sudjelovati uz sindikat u provedbi štrajka. Time je, dakle, pravo na štrajk, pravo na sudjelovanje u provedbi štrajka, ustvari, osobno pravo svakog individualnog radnika.


Sam štrajk sindikat koji ga organizira radi provođenja mora najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca, protiv kojih je štrajk usmjeren, to je drugi uvjet zakonitosti štrajka. Tom najavom štrajka, u pisanoj formi, pismom kojim se najavljuje štrajk, moraju se naznačiti razlozi za štrajk, mjesto, dan i vrijeme početka štrajka te način njegova provođenja. Uz ovaj postupovni uvjet postoji još jedan uvjet zakonitosti i dopuštenosti štrajka: on se ne smije započeti prije okončanja postupka mirenja kada je takav postupak predviđen Zakonom o radu, odnosno prije provođenja nekog drugog postupka mirnog rješavanja spora o kojemu su se sporazumjele, najčešće kojeg su stranke kolektivnim ugovorom ugovorile. Naime, kako štrajk jest ultima ratio sredstvo kojemu se treba prići tek ako ne postoji ni jedna druga mogućnost, i zato što izaziva teške posljedice, i to ne samo poslodavcu odnosno udruzi poslodavaca, već i u odnosima poslodavca sa sindikatom, odnosno i samim radnicima, štrajku treba prethoditi pokušaj mirnog rješavanja spora - mirno kao alternativa borbenom načinu rješavanja iznastalog spora.


Zakonom o radu uređen je i štrajk solidarnosti, kao štrajk koji se ne organizira protiv poslodavca kod kojeg se provodi, već u svrhu solidariziranja s radnicima drugog poslodavca koji su u štrajku, i koji cilja na skretanje pozornost na drugi štrajk. Također, djelovanjem na proizvodnju kod poslodavca kod kojeg se provodi on može utjecati i na proizvodnju koja, primjerice, može biti komplementarna onoj kod poslodavca čiji su radnici već u inicijalnom štrajku, te tako može onemogućiti da neki drugi poslodavac dovrši posao poslodavca kod kojeg se inicijalni štrajk provodi.


Uz navedeno Zakon o radu utvrđuje i koji su to poslovi - nužni i proizvodno-održavajući - koji se ne smiju prekidati obavljati i za vrijeme štrajka, nadalje definira postupanja u smislu utvrđivanja zakonitosti štrajka, komplementira pravo na štrajk pravom poslodavca na isključenje s rada, raščlanjuje pravne posljedice sudjelovanja u zakonitoj odnosno nezakonitoj industrijskoj akciji te postavlja niz drugih uređenja prava na štrajk u općem okruženju ustavnih prava na rad i poduzetničke slobode. To sve sačinjava funkcionalno suvremeno uređenje prava na štrajk kao potvrdu i instrument socijalno-tržišne orijentacije uređenja radnih odnosa u nas.
Postojeće zakonsko uređenje štrajka i drugih načina rješavanja kolektivnih radnih sporova datira iz 2014. godine, no koliko je taj zakonski okvir dobar, efikasan, i kako funkcionira; treba li ga možda mijenjati?


- Postojeće uređenje, formalno, jest iz 2014. godine, kada je donesen postojeći Zakon o radu. No u njemu sadržana rješenja u bitnom se poklapaju s onime prethodnog Zakona o radu donesenog 2009. godine odnosno i prvog Zakona o radu prilagođenog uvjetima tržišnog gospodarstva - onog donesenog 1995. godine. Postoji, ipak, nekoliko promjena koje je donio Zakon 2014. godine i koje, namjesto da unaprijede, spore sveukupnost uređenja štrajka i stvaraju dileme, premda više nominalno no sadržajno-stručno. Tako smo 2014. godine identificirali da cjelovito pravo na štrajk imaju reprezentativni sindikati, a oni nereprezentativni samo povodom štrajka zbog neisplate plaće. Nadalje, dikcija koja štrajk definira "u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa", uz brisanje implicitne definicije kolektivnog interesnog radnog spora, naizgled omogućava veoma široko interpretiranje predmetnih gospodarskih i socijalnih interesa - a što je u slučaju i u konkretnoj situaciji sadašnjeg štrajka u osnovnoškolskim i srednjoškolskim ustanovama. Međutim, uvezano s tumačenjem vrste sporova u kojima se provodi postupak mirenja, kao i eksplicitnim navođenjem naravi učinaka sporazuma postignutog u postupku mirenja posve se razvidi kako se ništa značajno nije ovime postiglo. Ništa naročito, osim zbunjivanja i sindikata i radnika, a i opće javnosti, o tome da bi štrajk bio moguć i protiv neke vladine uredbe, zakonskog prijedloga, odluke javne vlasti, a što ne samo da je nepraktično i netočno već je i koncepcijski nemoguće u jasnom ustavnom uređenju kako države tako i interesnog karaktera djelovanja sindikata okrenutih prema interesima koji se ostvaruju kolektivnim pregovaranjem. Vjerojatno najznačajnija promjena jest u tome što se pravo na štrajk u slučaju pravnog radnog spora zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće, uvodi i omogućava ako one nisu isplaćene do dana dospijeća, a ne više ako "nisu isplaćene protekom roka od trideset dana od dana dospijeća" kako je bilo do 2014. godine.


Sveukupno, kako uređenje štrajka, tako i cjelokupno uređenje Zakona o radu, jest sadržajno suvremeno, jasno i adekvatno postojećoj razini odnosa na tržištu rada u Republici Hrvatskoj. Stoga, kako u pogledu ovog pitanja tako i općenito, ne postoji nužnost ili izražena potreba za izmjenom Zakona o radu. Premda, naravno, uvijek postoji prostor za fine tuning, precizno podešavanje pojedinih instituta, usklađivanja odredbi s drugim uređenjima, kako u pogledu pitanja štrajka i kolektivnih radnih odnosa tako i Zakona o radu uopće. No to, naravno, nije odveć smisleno provoditi u doba pred izbore jer ova pitanja otvaraju prostor za razne populističke, politizirane i demagoške pristupe, popuštanja koja od namjere za poboljšanjem često učine poraz struke i mudrosti i štetu društvu i gospodarstvu. Stoga, kada ne postoji jasna potreba nešto činiti i ideja kako to učiniti, bolje ne "eksperimentirati". Kako to mudro kaže "mislioc" Grunf - tko izgubi dobitak, dobije gubitak!
To sve pitam između ostalog i zbog aktualnog štrajka školskih sindikata, a najavljeni su i drugi štrajkovi. Vidimo da tu baš i ne pomaže Pravilnik o načinu izbora miritelja i provođenju postupka mirenja u kolektivnim radnim sporovima, a koji je donesen krajem 2015. godine. Vaš komentar na sve što se s ovim štrajkom događa?


- U pogledu ovog štrajka važno je reći kako tu problem nisu pravilnici, pa ni onaj o mirenju, niti zakonsko uređenje štrajka. Postoji jasno identificiran spor oko plaće u javnim službama, konkretno u osnovnim i srednjim školama. No taj spor je - čini mi se - izašao izvan okvira dopuštenosti da bi se rješavao štrajkom samim time što nije bio koncipiran kroz kolektivne pregovore i pokušaj sklapanja, izmjene ili dopune kolektivnog ugovora. Da je postojao zahtjev za nekim dodatkom na plaću, nekim dodatnim pravom svima ili nekima zaposlenima u sustavu, sve ostvarivano kolektivnim pregovaranjem, imali bismo i zakonit temelj za spor ratione materiae, a i postupovno zahtjev neostvaren kroz kolektivno pregovaranje. Tada činjenica da nešto jest ili nije uređeno uredbom Vlade Republike Hrvatske ne bi imala presudnu ulogu.


Ovako, imamo višetjedni štrajk, kolektivni spor, nejasnoće za roditelje i djecu oko odlazaka i zbrinjavanja djece u školi, političko opterećenje i vlasti i u društvu općenito. Složene društvene, pa i političke odnose sada bi trebao rješavati, valjda, sud koji bi trebao utvrđivati zakonitost štrajka ili pritisak mogućnosti neisplate plaće za vrijeme provedeno u štrajku. Čini mi se kako ovime pokazujemo da, unatoč kvalitetnim zakonskim okvirima, mi ne uspijevamo popratiti isto dobrim dijalogom, partnerskim odnosima ili dobrim zajedničkim politikama. Stoga, u pogledu ovog štrajka treba postavljati pitanja o tome koliko jest razvijeno naše demokratsko društvo, koliko je odgovarajuća naša politička arena, društveno i sindikalno-politička. Ona pravna pitanja mogu razriješiti sudovi, razmjerno lako i predvidivo - no njihova rješenja neće pomoći razvitku naših očekivanja od standarda demokracije i partnerstva u društvu niti će pripomoći da spoznamo koji je to zajednički put kojim ovo društvo želi kročiti u budućnost. A znamo da, kada ne znate kamo idete, čini se kao da će vas svaki put tamo dovesti!
Ako izostane dogovor, može li Vlada posebnom uredbom, pozivajući se na Zakon, prekinuti štrajk, proglasiti radnu obvezu...? Koliko bi u tom slučaju takvo rješenje štrajka trajno narušilo odnose poslodavca (Vlade) i sindikata?


- Radna obveza nije odgovarajuće rješenje za postojeću situaciju. Tu se radi o skupu obveza u slučaju rata, prirodnih katastrofa i slično. Stoga, u pogledu radnih obveza odgovor je jednostavan - njima ovdje nema mjesta. Pitanje, pak, zakonitosti i dopuštenosti štrajka jest na sudu. I, ma kakav god odgovor bio, a on je lak i nameće se sam, on neće riješiti nastojanja i interes sindikata i njihovih članova u pogledu njihovih radnih prava i statusa. Stoga sud i sudska odluka jest i nije rješenje. U radnim odnosima, kao i u društvenim, nema jednostrane odluke do razumijevanja i dogovora i to je ono što treba pokušati dosegnuti: iz štrajka izaći nekim rješenjem koje će biti prihvatljivo za obje strane, ali će imati kvalitetu i za budućnost ove države i društva. Stoga odgovor, zaista, i nije samo u tome da se zahtjevi sindikata zadovolje, jer će to sutra dovesti do samo novih, agregiranih zahtjeva nekih drugih sindikata i radnika, tako ćemo samo ući u "spiralu" povećanja plaća i prava…

Valja promišljati i bolja prava zaposlenih i bolju javnu službu, javnu uslugu socijalne države za građane - tu leži rješenje. A ono počiva i na rekonceptualiziranju plaća u javnim službama, ali i brojne druge odgovore o funkcijama i funkcionalnostima javnih službi u nas. Za to treba razgovor, dogovor, konsenzus i Vlade i sindikata, ali i drugih dionika, a ponajprije demokratsko pokriće voljom građana. A to daleko nadilazi radno-pravne aspekte ovog spora. Kako to stripovska mudrost kaže - da bi bio mudar i star, moraš prvo biti mlad i glup - tako i mi moramo sada posvetiti se mudrosti. A to zato što bez mudrosti i odvažnosti društva ne mogu uspjeti. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

2

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

3

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (I.)

Hrvatska će položiti ispit zrelosti!