Magazin
INTERVJU: JURE VUJIĆ, PROČELNIK ODJELA ZA POLITOLOGIJU MATICE HRVATSKE

U Hrvatskoj malograđanski
duh prevladava u svim
porama društva!
Objavljeno 26. listopada, 2019.

Vezani članci

INTERVJU: VJERAN KATUNARIĆ

Održiva kombinacija sustava pruža nadu

TEMA TJENA: GRAĐANSKA ILI MALOGRAĐANSKA HRVATSKA (II.)

Darko Polšek: Anatomija svih naših malograđana

U javnosti se često provlači pogrešna teza da je građanstvo prije svega društveni sloj s posebnim društvenim statusom i kodom, međutim, građanstvo je ponajprije "stanje duha", i Marks je bio u pravu kad je govorio o nositeljima dominantnih ideja jednog vremena kao ideje dominantne vladajuće klase - kaže mr. sc. Jure Vujić, pročelnik Odjela za politologiju Matice hrvatske i voditelj Instituta za geopolitiku i strateška istraživanja iz Zagreba te dodaje:


- U tom smjeru treba reći da je građanstvo danas nositelj glavnih dominantnih društvenih političkih i kulturnih ideja dominantnog sustava liberalnih demokracija. U tom pogledu svi oni koji žive u liberalnim demokracijama, i oni najkritičniji spram građanstva, nužno su manje ili više kontaminirani s istim društvenim habitusom. Za razliku od puritanskog, ukočenog i moralizatorskog modela građanstva iz prošlosti, danas prevladava model hedonističkog agnostičkog, emancipiranog tipa građana, ali glavni spiritus movens građanstva ostaje očuvanje društvenog statusa, uskogrudnih interesa pod svaku cijenu.


Mnogi su filozofi i sociolozi secirali matrice građanskog duha. Marx Scheler govori o "biopsihičkom" tipu podložnom kalkulatorskom egoizmu, Eduard Spranger govori o "homo economicusu", dok Nicolas Berdiaev govori o "duhovnoj kategoriji", a Werner Sombart ističe ulogu građanskog produktivnog i štedljivog temperamenta u nastanku kapitalizma. Književnik André Gide s pravom je rekao da "nisu važne socijalne klase, malograđanina pronalazimo i kod plemića, kod radnika, i među siromašnima. Ne prepoznajem građanina prema njegovom odijelu i njegovom socijalnom statusu, nego prema njegovim mislima. Malograđanin mrzi sve što je besplatno bezinteresno, sve što uzvisuje na drugu razinu iznad interesa".


Građanstvo je zapravo plod merkantilnog trgovačkog poretka, a obilježava ga apatija, hladni hedonizam i konformizam koje bi se olako moglo okarakterizirati kao "cool nihilizam". Dakle, nastanak i dominacija građanskog duha poistovjećuje se s padom aristokratskog modela prirodnih hijerarhija, i inverzijom vrednota. U tom smislu Julius Evola ističe kako "ono što je dekadencija značila za aristokrata postalo je ideal građanina".


Svako razdoblje i svaki politički poredak i politički režim ima svoj model građanstva. Današnji model postmodernog građanstva razlikuje se od građanstva prvog moderniteta s hipertrofijom egotičnosti, hiperindividualizmom i narcizmom selfy društva, kao i kultom različitosti. Suvremeno građansko društvo temelji se na glavna tri stupa: parlamentarizam, medijasfera i deteritorijalizirani kapitalizam, a glavni je promotor globalističkog liberalno-lijevog jednoumlja politike korektnosti. Građanski duh koji je eminentno proračunati i utilitaristički duh također se temelji na nužnosti proširenja racionalizacije na sva područja ljudske egzistencije, a ne samo na ekonomiji. S pravom je Cornélius Castoriadis istaknuo kako se nastanak građanstva kao društveni model podudara s promicanjem i pobjedom kapitalističkog mita o "neprestanom rastu"; o društvu blagostanja kao nenadmašivom horizontu idealnog građanina. U bilo kojem obliku, građanski duh ostaje odraz inverzija prirodnih hijerarhija duhovnosti, intelektualne i fizičke vitalnosti i uzvišenosti koje su danas izopačene i potisnute na dno društvenu ljestvice, a koji su zamijenjeni s građanskom materijalističkom soft ideologijom egoističkog "carpe diema", špekulacije, patološkog narcizma i materijalizma.


Građanski duh kao oblik društvenog konformizma odgovoran je za steriliziranje kontestatorskog buntovničkog duha mlađih generacija, koje su danas uronjene u ambijentu proširene apatije, opće kapitulacije i odustajanje od svake sustavne kritike, disidencije ili kapaciteta pobune. Zatupljujuća medijasfera novog vrlog svijeta Stevea Jobsa, histeričnih genijalaca Silicon Valleya, telerealiteta novih pudlica Paris Hilton, tverkanje Kim Kardashian, odraz je sveprisutnog društva zabave u koje bi se trebalo ugledati globalno građanstvo (Global-Benettonskog prototipa) koje se poistovjećuje s transhumanističkom fantasmagorijom kapitalističkog "novog čovjeka" - "homo festivusa", poboljšana postrasna, postseksualna i posthumana vrsta, kao plod dekonstrukcije tradicionalnog modela čovjeka.
ZAMJENA I RECIKLAŽA


Vratimo se konkretno do Hrvatske. Je li hrvatsko društvo građansko, polugrađansko, malograđansko?


- Jednom sam usporedio taj dominantni sociološki fenomen malograđanštine prisutan na Zapadu s boboima (buržujski boemi), a na Istoku u postkomunističkim zemljama s kolibrima (liberalni komunisti) koji se nadopunjuju u malograđanštini, iako su kolibri ponekad loša kopija boboa. Zapravo se devedesetih godina i na Zapadu i na bivšem komunističkom Istoku dogodila društvena transformacija (a ne revolucija) iz koje su proistekle dvije paradigmatične vladajuće figure: na Zapadu boboi (buržujski boemi), a na Istoku kolibri (liberalni komunisti). Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream. Tako su postupkom svojevrsne društvene mutacije nastali kolibri - liberalni komunisti. Kao velik dio bivše komunističke menadžerske struje kolibri su u svom korištenju polugama gospodarske i političke vlasti, odgovorni za rasprodaju javnih dobara i divlju privatizaciju, umjesto dubinskog političkog preobražaja društva. Boboi i kolibri pripadaju današnjem povlaštenom dobrostojećem građanskom sloju i često stanuju u buržoaskim četvrtima Pariza, Londona, Budimpešte, Berlina, Varšave..., i unatoč opuštenom i boemskom stilu života neizbježno ilustriraju društveni konformizam i fenomen građanske getoizacije koji dovodi do promjene socijalne strukture stanovništva koju neki analitičari nazivaju novom urbanom gentrifikacijom ili boboizacijom. Boboi i kolibri dijele slične lijevo liberalne vrednote, odjevne, glazbene i društvene ukuse, podupiru ekološku borbu protiv klimatskih promjena, jedu vegansku makrobiotičku hranu, i ekološki su osviješteni te rado citiraju queer teoretičare, ili ulomke knjiga njihovih ikona Daniela Cohn-Bendita, Bernard-Henrija Lévyja, ili Slavoja Žižeka i Antonija Negrija.


Nakon pada Berlinskoga zida zapravo se dogodila velika konverzija, ili bolje rečeno "vlasnička zamjena i reciklaža": na Zapadu se ljevičarska društvena elita iz osamdesetih pretvorila u liberalnu bobo elitu, dok se na Istoku bivša komunistička gospodarska i politička elita pretvorila u kolibre - liberalne komunističke menadžere. Liberalna demokracija kao tržišna ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, a moglo bi se reći da se u kontekstu političke filozofije i nadopunjuju. Boboi i kolibri, neoliberali i neomarksisti, proističu iz iste sredine, iz iste ideologije političke korektnosti te potječu od komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma kao proizvoda iluminističkoga prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma. Danilo Kiš, u djelu "Pisci-cinkaroši, Skladište" (BIGZ, Beograd 2003.), odlično je pokazao kako se svaki totalitarni sustav, pa i demokratski, hrani upravo malograđanštinom, a malograđani su svijet kukavica, cinkaroša, konformista. Književnik Mirko Kovač u tom smislu ističe kako im je "komunistički sistem pogodovao, pretvarao ih je u cinkaroše, uživali su u tome". Sada im ove nove okolnosti daju mogućnost da grabe ono što se zove ‘materijalno dobro‘, i to je jedino dobro do kojega im je stalo. Nabokov je lijepo rekao kako su malograđani svijet banalnosti, i doslovce kaže "malograđanin je nalickani i otrcani prostak".


U Hrvatskoj malograđanski duh prevladava u svim porama društva, u svim političkim desnim, lijevim krugovima, u crkvenim krugovima, a ponajprije u kulturi, medijima i pretežito u akademskoj zajednici, u kojima vlada sinekurizam i sitničarsko činovništvo. To malograđanstvo koje zagovara društveni status quo, jedna je od glavnih zapreka suštinskih političkih i društvenih promjena i zaokreta, jer kao mentalni socijalni reprodukcijski obrazac ono funkcionira na razini kapilarne korupcije (sustav usluga - protuusluga), bez obzira na političko opredjeljenje.


Zapravo je Hrvatska slična nekim postkomunističkim zemljama bez demokratske i državotvorne tradicije, u kojima prema "konsocijativnom modelu" vlada velika postkomunistička koalicija koja se na svakim izborima pod plaštom ideološke borbe desno/lijevo zapravo samo izmjenjuje i održava oligarhijski status quo u društvu, gospodarstvu, medijima i politici. Riječ je o obliku "delegirane demokracije" s neopatrimonijalnim obilježama, u kojoj zbog demokratskog deficita narod zapravo pasivno delegira oligarhijskim strukturama vođenje državnog i upravnog aparata. Također, kada govorimo o elitama, treba imati da umu da stranačke i parlamentarne elite zapravo ne čine elitu u pravom smislu riječi, jer pojam elita obuhvaća mnogostruka značenja i pokriva heterogene kategorije: upravljačke, kulturne, umjetničke, političke, gospodarske. Vladajuće političke elite, kad bi bile državotvorne, zapravo bi trebale stvoriti i jamčiti jednake pravne i državne okvire za slobodni i jednak protok elita na temelju sposobnosti i odanosti općem dobru i zajednici. Ondje gdje nema takvog protoka, cirkuliranja elita (teorija sociologa Vilfreda Pareta), tu nema ni pravog demokratskog života, i nastaje oligarhijski sustav vladavine.


U društveno-sociološkom smislu Hrvatska nema zasebne građanske elite, jer oni koji misle da tvore ili predstavljaju tzv. urbanu ili građansku elitu, koja se kiti "progresizmom", tzv. srednji sloj (prosvjetari, liječnici, pripadnici akademske zajednice, itd.), djeca su i/li unuci onog sloja bivše komunističke jugoslavenske nomenklature koja se putem rezova i sječe hrvatskoga građanstva i inteligencije 1945. godine domogla nacionalizacijom ili konfiskacijom (nezakonito) prvobitne akumulacije kapitala: stanova, društvenih i sveučilišnih sinekura, političkih funkcija, partijskih povlastica, itd.). Zapravo se nedostatak državotvornih domaćih elita odražava i na nejasno i dvosmisleno određenje nacionalnog identiteta koji se često afirmira na reaktivnoj osnovi poput "negativnog identiteta" u odnosu na drugoga. Takav identitet iz nehaja također je plod "elita iz nehaja" koje su isplivale tijekom velikom sajma tranzicijskog recikliranja komunističke nomenklature u demokratske nove institucije 90-ih, koje su zauzele ključna mjesta u društvu i državi te se ponašaju kao djeca s igračkom u ruci.
GLOBALISTIČKI MODEL


Bez obzira na sve izrečeno, trebamo li ipak težiti prema građanskom modelu društva?


- Iskreno rečeno, ne mislim da je građanski liberalni model društva ili države jedan nezamjenjivi ideal-tip, čarobna formula prema kojoj trebaju svi narodi, sve države težiti. Parodijski i pomalo shizofreni primjer tog malograđanstva utjelovljuje estradni antifašizam kao spoj liberalnog pomodarstva i političko korektnog eko ili nefeminističkog aktivizma te onaj sloj koji sebe samoproglašava "kulturnjacima", a koji upravo proistječe iz inkubatora one bivše titoističke i komunističke struje koja je zagovarala "diktaturu proletarijata" i likvidaciju "klasnog neprijatelja građanstva". Upravo je povijest dokazala suprotno, negativne nuspojave građanskog liberalnog modela koje danas izbijaju na površinu: društveno otuđenje, hiperindividualizam, pomanjkanje socijalne solidarnosti, sve veća polarizacija između bogatog centra i siromašne periferije, gubitak čvrstih društvenih i duhovnih repera, pojava etnovjerske getoizacije i komunitarizacije, deficit demokracije i procesi oligarhizacije u politici i ekonomiji. Diljem Europe većina slojeva deklasirane i osiromašene srednje klase, tj. oni koji su vjerovali u taj model, danas se osjećaju građanima drugog reda, kako to dobro ilustrira primjerice u Francuskoj pobuna Žutih prsluka. Građanstvo je prazna floskula bez socijalne solidarnosti, nacionalnog identiteta i realnog demokratskog političkog sudjelovanja. Taj globalistički model koji je putem tržišne globalne unifikacije trebao ukinuti povijest, o čemu govori Fukuyama, zapravo razvlastiti narode u tri područja: u političkom smislu narod je razvlašten putem izbornih inženjeringa i nepoštivanja rezultata referenduma; u ekonomskom smislu najosjetljiviji segmenti naroda i srednji sloj lišeni su sigurnosti rada, elementarne plaće i kupovne moći; u identitetsko-kulturnom smislu razvlašteni su jer se narodnoj zajednici nameće dominantni narativ socijetalnih i kulturnih manjina. Povlašteno građanstvo se supstituiralo narodu, dok su se liberalizam i manjinski narativ supstituirali izravnoj demokraciji i republikanskom načelu jednakosti i sudjelovanja u političkom životu. Stoga smatram da iznad građanstva narod čini jedinstvenu i nedjeljivu cjelinu, dok nacija još uvijek čini nenadmašivi horizont demokracije.


Simptomatično je da je nakon Francuske revolucije, kao eminentne građanske revolucije, pojam građanin zamijenio narod, kao da je građansko preuzelo elitističko i avangardističko socijalno mjesto superiornu puku, narodu, koje treba voditi poput neprosvijećenog stada. Iste simptome danas pronalazimo u pokušaju diskreditacije pojma narod kroz pojavu populizma kojeg se predstavlja s negativnim konotacijama, dok se apologetski promiče uime status quoa, dominantni građanski poredak prosvijećenog tehnokratskog centra, u obliku političke klase "koja navodno zna".
VLADAVINA PALANKE


S tim u vezi negdje sam pročitao kako je hrvatski filistar čovjek ograničena malograđanskog mentaliteta, uskogrudan, licemjeran i sitničavo uporan u svojim pogledima i postupcima... Vaš zaključni komentar?


- Filistare, kao sinonim malograđanina, pronalazimo svugdje, izvan granica i podrijetla, jer je to generično stanje duha koje ima uporište u sitničavom, gruntovčanskom kmetskom mentalnom sklopu. Poljski pjesnik Czeslaw Milosz najbolje je opisao taj malograđanski tip prilagodive sposobnosti i mijenjanja ličnosti, primjenom modela žiroskopa, kako bi pojedinac mogao održati socijalnu stabilnost u odnosu na ono što drugi od njega očekuju i pravovremeno se adaptirati. Ako zanemarimo antropološko i etničko značenje te riječi, onda treba precizirati da je taj izraz s negativnom konotacijom germanska verzija malograđanina, jer se odnosi na njemačku riječ philister koju su rabili u XIX. stoljeću njemački studenti za oslovljavanje malograđnina. Treba podsjetiti da je za pisca Thomasa Manna to utjelovljenje areligioznosti, dok je primjerice za Petera Sloterdijka Francuska duboka filisterska i malograđanska do te mjere da sama sebe mrzi; filistari su osobe zatvorene prema umjetnosti, kulturi i novitetima svijeta.


To me asocira na rečenicu da nema svijeta izvan duha palanke, srpskog filozofa Radomira Konstantinovića, iz njegovog djela "Filozofija palanke", koja odlično ilustrira trenutačno stanje i našeg društva. Naime, iza plašta "moderne", "urbane i građanske" kulture i racionalnih ponašanja, izbija na površinu niz arhaičnih poriva i modusa ponašanja. U palanci, glasine, prozivanja, etiketiranja... imaju važno mjesto u stigmatiziranju "krivca" čije žrtvovanje, realno ili simbolično, omogućuje pročišćavanje nagomilanih društvenih i pojedinačnih frustracija. Slično duhu palanke, u drevnim prapovijesnim zajednicama šaman je ulazio u stanje transa kako bi dosegnuo duh štovane životinje koju je lovilo cjelokupno pleme i kako bi je na kraju na simboličan način obredno ubio.


Šaroliki su bili stilovi vladavine palanke na ovim prostorima, ali neopatrimonijalizam, korupcijski oligarhizam te klijentelizam nisu se pojavili devedesetih, nego vuku svoje korijene od otomanskog, spahijsko-timarskog "vakta", pa sve do titoističke Jugoslavije u kojoj je Partija bila glavna klijentelistička centrala. Poznato je da je naša povijest puna čuvara konformističkog stila, od Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije, komunističke Jugoslavije, pa sve do "trećesiječanjske Hrvatske". Uvijek će se naći "poslušni čuvari", cenzori i štovatelji "političke korektnosti", a mediji "dominantnog mainstreama" u tom su pogledu "odana garda". Iako iskreno mislim da naša palanka nema stila, nego predstavlja jedan imitativni žanr, jer je uvijek lakše konformistički čuvati poredak, negoli sačuvati osobnost koja ipak pretpostavlja jednu dozu dostojanstva, hrabrosti, kritičnosti, suzdržanosti i poniznosti.


U suvremenom društvu postoji velika doza arhaičnosti koja je inherentna modernitetu. Jer naša je epoha puna moralne i egzistencijalne krize u kojoj optužbe i prozivanja nastoje katalizirati latentne društvene tjeskobe koje potiču fantazmagorije, kao parabolično traženje utjehe i društvenog utočišta, što nužno proizvodi mehanizme isključivanja.
NARODNE REVOLUCIJE


Zbog čega je građanstvo, nositelj ideala pravde, jednakosti i slobode, ujedno i uzrok najkrvavijih tragedija?


- Treba podsjetiti da pojam građanstva nastaje za vrijeme Francuske revolucije. No iako marksistička tradicija kvalificira Francusku revoluciju "buržoaskom", činjenica je također da je komunističku "proletersku revoluciju" 1917. koncipirala, pripremila i izvela proleterska avangarda čiji su članovi većinom bili pripadnici građanskog i buržoaskog sloja, kao i sam Marx koji je bio iz građanskog staleža. Sve su "narodne revolucije" ("proljeće naroda") iz 1830. i 1848., bile eminentno građanske revolucije koje su raspirivale osjećaj nacionalne pripadnosti i borile se protiv apsolutističkog monarhističkog poretka. Međutim, činjenica je također da kada zaista "narod" želi uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, poput epizode "Pariške komune" iz 1871. godine, onda biva grubo pogubljen od strane "reakcionarnog građanstva". Što nam taj sociološki i politički fenomen buržoizacije revolucionarnih procesa govori? U većini slučajeva riječ je o prvobitnoj akumulaciji kapitala jednog društvenog sloja, dok su ideologije i revolucije samo izgovor. Napoleon je u tom smjeru izjavio kako "svijetom upravlja pohlepa, dok su revolucije samo predtekst". Sintagma "revolucija jede svoju djecu" samo je dobar "romantični" eufemizam za ilustriranje takvih procesa kapitalne akumulacije. Slijedom preuzimanja vlasti 1789., buržoaski sloj preuzeo je gospodarske i financijske poluge vlasti eksproprirajući i nacionalizirajući sve nekretnine i dobra plemićkog sloja. Danas u Francuskoj vladaju potomci tog istog buržoaskog sloja koji je skidao glave uime slobode i jednakosti. Slijedom Oktobarske revolucije ubijeni su milijuni bogatih kulaka i buržuja, konfiscirani milijuni nekretnina buržoaskog i aristokratskog sloja.

Na našim prostorima također je ‘45. godine poubijana većina istaknutih pripadnika starog austrougarskog i hrvatskog građanskog sloja, a nacionalizirano je i konfiscirano na tisuće stanova, kuća, zemljišta, u koja su se uselili zaslužni partizanski "borci". Danas su unuci i nećaci tih istih "zaslužnih boraca" vjerojatno i sami pripadnici građanskog i urbanog sloja koji se kiti kulturnjačkim i urbanim manirima. Prošle ‘90. godine i Domovinski rat bili su još jedan povoljni balkanski "kairos" za razne ratne profitere koji su se kroz proces divlje privatizacije dočepali prvobitnog kapitala i danas se prikazuju kao pripadnici dobrostojećeg sloja novih bogataša i novopečenog građanstva. Odgovor je u suštini građanskog ethosa kojeg čini ekonomicistička i konstruktivistička vizija svijeta koja je u suštini nepravedna.


Razgovarao: Darko JERKOVIĆ
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

2

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

3

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (II.)

Jadranka Polović: Ne možete živjeti mirno ako vam se susjedi tuku