Mislim da se društva ne razvijaju pravocrtno. Dakako, imamo malograđanskog i tradicionalnog i netradicionalnog napretek. Imamo mršavu refleksivnu modernost ili samosvjesno građanstvo. To su građani koji ni novo ni staro ne prihvaćaju zdravo za gotovo, nego promišljeno i kritički razlučuju žito od kukolja - kaže dr. sc. Vjeran Katunarić, umirovljeni profesor sociologije iz Zadra, te dodaje:

- Po crti tradicionalno-moderno krećemo se malo naprijed, malo natrag, i dosta u stranu, ne ponavljajući povijest doslovce, nego u nekoj varijanti koju je teško prepoznati. I u tom smislu malograđanština, popularni izraz za društveno licemjerje, raste kao korov u zapuštenom vrtu. Mnogi s pravom govore i o "zakasnjeloj modernizaciji" ili "zakasnjeloj naciji", kao u Njemačkoj prije stotinjak godina, jednoj čudnoj kolekciji starog i novog. Tradicionalna zajednica i moderno društvo pretvoreni u masu kojom je ovladao vođa koji je tu zemlju i velik dio svijeta odveo u katastrofu.

Gledajući u dužoj perspektivi, malograđanština je normalna pojava. To je pokušaj prilagodbe ljudi na nepravedne i opasne okolnosti u društvima u kojima postoje zakoni - prema definiciji jednaki za sve - ali se ne primjenjuju. Većina ljudi to shvaća kao prijetnju vlastitom ostanku, pa se odlučuju za prijetvornost, ali i kriminalne aktivnosti. Takav refleks, gledajući još dalje, u evolucijski proces, u biti je prirodan, kao imperativ selektivnog preživljavanja. To je konformizam. Tu nema moralnih zakona, svijesti o slobodi ni obzira prema drugima. Među mravima, miševima, kukcima nema pobuna ni revolucija… U ljudskom društvu "prirodne zakone" uspostavlja autoritarna vlast koja sebe smatra bogomdanom. Ona nalaže bezuvjetnu poslušnost. "Veži konja gdje ti aga kaže", čulo se u staroj Bosni. "Samo mrtvaci i budale ne mijenjaju mišljenje", čulo se u Hrvatskoj 1990-ih, kada je počelo masovno prelaženje iz stare partije u nove stranke.

Kako prepoznati malograđanštinu?

- Svaka književna tradicija zrcali povijest krcatu cinkaroša i udvorica, palanačkog mentaliteta, provincijalizma. Čini se kao da je put između diktature i demokracije dug kao i između životinjskog i ljudskog društva. Ljude u pravom smislu danas teško možemo prepoznati zbog tih kameleonskih vještina, jer se pretvaraju u nešto drugo, i to vrlo brzo, kako nalaže šef na poslu ili tržište na kojem morate što prije prodati robu ili uslugu. Sve se neprestano okreće i zato ima toliko ljudskih karikatura. I veći dio hrvatskog društva izgleda karikaturalno jer ljudi, poput Cervantesova Sancha Panze, ne vjeruju ni u kakve ideale, nego se vode vlastitim interesima na jedan instinktivan način. Na primjer, uopće vas ne slušaju ili zaspu ako govorite nešto što se njih izravno ne tiče. To su skorojevići i njihov se broj ubrzano povećava. Zbog takvog "interesa" mnogo ljudi i ideja u Hrvatskoj propada. Nezanimljivi su laktašima koji drže vlast i novac. Potonjima novac služi za zgrtanje i, naravno, nikada ga nemaju dovoljno. Malograđanina ćete lako prepoznati po tome što stalno kuka da nema novca. Često ćete tu "čarobnu formulu" čuti od pojedinih ministara. Novca nikada nije bilo više, ali opet kako za koga. Naravno, najviše novca ima u bankama. Početkom 1990-ih banke su odvojene od države. Prema liberalnom zakonodavstvu, to nije javni novac. Svatko ga može dobiti preko kredita ili duga, naravno ako je kreditno sposoban. Većina nije. Iz te činjenice proizlazi karikaturalni oblik ekonomije, države i društva. Međutim, da je to samo hrvatski problem, bilo bi ga lako riješiti. Ne smijemo nikada zaboraviti da na izborima ne biramo nositelje vlasti koji imaju poluge moći, biramo samo loše glumce.

U Vašoj knjizi "Putovi modernih društava" iz 2012. puno ste toga pojasnili, no, u nekom sažetom iskazu, koji su i kakvi izazovi hrvatskog društva s kojima se suočavamo od uspostave neovisnosti i samostalnosti do danas?

- U Hrvatskoj je provincijalizam pobijedio, čemu je pogodovao rat. Iako je selo mnogo više stradalo od grada, izuzmemo li Vukovar. Vukovar je upravo zbog svog stradanja ispao dvostrukom žrtvom, i vanjske i unutrašnje agresije, i stao na čelo provincijske Hrvatske i tvrde desnice iz koje tinja vulkan mržnje. Glavno je obilježje tog mentaliteta fiksiranje traumatične prošlosti iz koje se praktički ne može izići, kao ni iz Brueghelova pakla. Sve dok se svake godine jubilarno organiziraju manifestacije iz kojih izbija ciljana mržnja, mi se zapravo svaki put odričemo budućnosti. Ali od prošlosti se ne može živjeti. Ili morate pasti na prosjački štap ili uzeti pušku u ruke da bi još jednom izravnali račune. Naravno, to je fiktivna perspektiva u kojoj bi nestala mlada Hrvatska. U njoj nema budućnost, nego vječnog ponavljanja istog, najviše ratova. Lako zaboravljamo da su stotine tisuća mladih pobjegle iz ovih prostora zbog istih razloga ranih 1990-ih. Nije teško pogoditi tko iz takve lažne perspektive izvlači najveću korist, tko krade budućnost: oni koji se na brzinu obogate i demagozi koji nas uvjeravaju da živimo u jedino mogućem svijetu. To je napamet naučena lekcija. Prvi predsjednik Hrvatske izjavljivao je da bi Hrvatska u svom razvoju pošla drugim putem, ali da drugog puta nema, a da ima, već bi ga drugi prije nas pronašli. I pronašli su kako da nas najlakše prevare...

Nedavno je general Gotovina održao primjereno slovo o prednosti mira i prosperiteta i okretanju od prošlosti prema budućnosti. Tvrda ga desnica zbog toga više ne podnosi, više nije njihov heroj, jer tim istupima dovodi u pitanje njihovu legitimnost. Kakav je to domoljub i ratnik koji Srbe (ili Pupovca) ne smatra glavnim problemom u Hrvatskoj.

Kako se razvijena demokratska društva nose, da tako kažem, s mentalitetima i identitetima?

- Stara uzrečica "gradski zrak je slobodan" vrijedi i danas. Zanimljivo je da su ne samo u Zagrebu nego i u Beogradu, Istanbulu, New Yorku - autoritarni politički vođe gubili izbore. Ipak demokracija je zbroj jednih i drugih, onih koji se bore za slobodu i onih koji se bore za neslobodu, koji podržavaju diktaturu preko mehanizma većinskog odlučivanja. Ukupan rezultat možemo zvati liberalizam bez demokracije, neliberalna demokracija, poludemokracija, većinska demokracija kao diktatura nad manjinom, "demokratura" i slično, ali stvar je nemoguće mijenjati ili graditi sustav slobodnih i jednakih građana sve dok je politika formalno demokratska i pluralistička, a ekonomija oligarhijska i nepluralistička, podređena privatnom profiterstvu. Uzmite primjer Brexita. Ako se ne varam, manje od 20 % Britanaca koji imaju pravo glasa glasalo je za izlazak iz EU-a. S druge strane, ozbiljne analize pokazuju da je cilj cijelog tog teško razumljivog pothvata (financiran iz crnih fondova antieuropskog krila američkih Republikanaca) privući u Britaniju što više špekulantskog kapitala i napraviti najveći porezni raj (za kapital koji ne plaća porez ili ne želi više plaćati u EU i ostalim pravno uređenijim kapitalističkim zemljama). Ako se to događa u zemlji stare demokracije, pitamo se kako će se druge zemlje othrvati toj napasti, toj malograđanskoj utopiji.

I naravno da u takvim konfliktnim težnjama koje traže podršku većina u pojedinim zemljama središnja kategorija politike postaje upravo identitet. Čvrsti identitet je antagonizirajući. Prema svemu sudeći, demokracija je ograničena nacionalizmom. On se rađa s demokracijom u 19. stoljeću i danas je pokapa. Ali varaju se pobornici "demokrature" u Hrvatskoj i mnogim fizički manjim zemljama da zemlja može opstati kao samostalna nacija država pred strahovitim financijskim i vojnim pritiskom velikih sila. U Hrvatskoj imamo neke banke s domaćim nazivima, ali ne i kapitalom.

Razlika između malograđanina i građanina je u tome što prvi prihvaća vladajuću politiku kao bogomdanu, pa čak i ako hoće posjeći sve šume radi izvoza drva ili prodati sav drugi prostor, kopneni i pomorski, radi brze zarade, jer će u takav posao ubaciti nekog svoga. Za razliku od malograđanina, građanin se bori za samostalnost, slobodu i za zapošljavanje i blagostanje svih građana. Budući građanin, da bi to ostvario, borit će se za trajni mir i dobrosusjedske odnose, i bit će mu/joj stalo da se mali narodi povežu i surađuju, jer jedino tako mogu parirati velikima, imperijalističkim silama. Takav smo antiimperijalistički projekt imali. Ocrtao ga je Krleža u svom predgovoru prvom izdanju Enciklopedije, kao izraz otpora "svima varijantama te kontrarevolucionarne zapadnoevropske svijesti, koja je tako kobno djelovala na razvoj naših nacionalizama, izoliravši pojam naroda idealistički, na načelu uzajamne negacije".

Kad govorimo o malograđanskom mentalitetu, stara oznaka filistar (izraz nastao prema starozavjetnim Filistejcima) referira se i na karakteristike čovjeka aktualnog vremena. Vaš komentar?

- Ljudi takvog mentaliteta su štetočine i oni ne mogu usmjeravati društveni razvoj. Sreća je u nesreći što žrtava filistara ima mnogo više nego filistara. Prije svega mislim na radnike i mladu generaciju. Oni ne mogu biti lažljivci i mutikaše. Da bi se zaposlili, ne mogu ni svi otići u Irsku, Italiju ili Njemačku. Ne moraju niti mogu, poput naše nesretne braće iz Afrike, preplivati Sredozemno more da bi se dokopali boljeg života. Da bi sebi osigurali budućnost, oni moraju graditi sustav u kojem ima mnogo više mjesta za ljude nego sada, mislim ponajprije na domaće ljude, ali mislim da je i dolazak radnika iz inozemstva nužna karika za izgradnju boljeg društva. Na našem dnevnom redu treba biti izgradnja mješovitog ekonomskog sustava, a ne isključujućeg, i svakako mir i tolerancija i, zašto ne, sporazumno i postupno razoružanje.

Tržište i plan jesu civilizacijski i složeniji ekonomski sustavi. Ali, uzeti sami za sebe, kao isključivo tržišna ili isključivo planska ekonomija, vidjeli smo, kadri su svijet uništiti u stotinjak godina i k tome upropastiti klimu. U održivoj kombinaciji raznih ekonomskih sustava mogu puno toga pridonijeti ljudskom blagostanju. Špekulanti to ne čine jer ne znaju niti mogu. Ne mogu zbog toga što, kako je to priznao Moliereov Valère (protagonist drame Škrtac), duboko preziru ljude. (D.J.)