Postoji puno lica i naličja malograđanštine. Te oznake, gotovo u pravilu negativnih konotacija, nije pošteđeno ni jedno društvo zapadnjačkog tipa i demokratskih dosega. Premda pojmovi malograđanština i malograđanin ni teoretski ni u praksi nisu strogo određeni, njihove se manifestacije itekako prepoznaju na mali milijun primjera iz svakodnevnog života.

Drugim riječima, ako uzmemo zdravo za gotovo definiciju prema kojoj je recimo malograđanin u pejorativnom smislu "pripadnik građanstva nesposoban za javnu djelatnost izvan svoga izravnog interesa i sigurnosti; filistar, klajnbirger", tada nije nimalo teško, zapravo je lako da lakše ne može biti taj pojam povezati s nekim od bliskih osoba, susjeda, rođaka, prijatelja, poslovnih partnera, pa i nas samih, a o politici i političarima da i ne govorimo. Jer malograđanština, napose malograđanski duh, mentalitet malograđana, vidimo, čujemo i prepoznajemo, ako se potrudimo, na svakom koraku.

Gledajući pak u širem i dubljem povijesnom kontekstu, malogađanština se provlači od stare Grčke, preko starog Rima, do Amerike i ovodobnih država Europe, pa i Azije. Podrazumijevajući pritom mentalitetski predznak u kojem prevladavaju tradicionalne konzervativne vrednote, ali i duboka ukorijenjenost u provincijske mitove, običaje i "pravila ponašanja". Kao često rabljeni pojmovi - malograđanština, malogađanstvo, malograđani - opstoje i u modernim urbanim kontekstima različitih društvenih, kulturnih, poslovnih i političkih slojeva, gdje se manifestiraju koliko na osobnoj razini, toliko i kroz pojedine skupine počevši od obitelji preko radnih i poslovnih okruženja do sfera visoke politike, gdje je danas drugo ime za malograđanštinu - politička korektnost! Drugim riječima, rijetko je tko pošteđen "malograđanskog virusa", bez obzira na to u kojoj se formi manifestirao i s kojim sadržajem dominirao u okvirima različitih društvenih pojavnosti.

U te i takve "različite društvene pojavnosti", kako to napominju neki sociolozi društva, u kojima je s lakoćom moguće prepoznati malograđanštinu i malograđane, pripada naravno i aktualna hrvatska politička scena sa svim svojim ideološkim aspektima, a u izvjesnoj mjeri i također aktualna sindikalna scena. Upravo su sindikati i njihove vođe, napose iz školstva, posljednjih tjedana aktualni zbog štrajka iniciranog nepovećanjem plaća od strane Vlade kao poslodavca u iznosu koji oni (sindikati) traže. U tom je kontekstu naime sadržana i malograđanština, izravna ili zamaskirana u populističku demagogiju posebno izraženu kroz "odnos" s Vladom kad se radi o povećanju plaća od 6 posto. Tu se sad ponašanje sindikata školstva pokazuje krajnje licemjerno, malograđansko, demagoško i politikantsko jer, premda su od Vlade dobili što su tražili (i više od toga, 6,12 %), sindikati školstva nastavljaju štrajk tražeći ponovno usklađivanje koeficijenata, ali i zato što nisu za to da i svi drugi, u javnim službama, dobiju isto povećanje plaće kao i oni, dakle u ukupom iznosu od spomenutih 6,12 posto na godišnjoj razini. To jest evidentno malograđansko razmišljanje, iz nekih vlastitih interesa, premda ne baš i racionalno objašnjivo, jer, pobogu, ljudi, dobili ste što ste tražili i što vas briga što su to, taj iznos povećanja, dobili i neki drugi! Bilo bi komično da nije tragikomično. Štrajk se dakle nastavlja... Ili kako bi to rekao Radomir Konstantinović, autor kultnog djela "Filozofija palanke": "Palanka nije u svijetu, ona je u duhu, svugdje je moguća!"

Iako je o hrvatskoj malograđanštini, nimalo je na štedeći, još početkom prošloga stoljeća pisao i Miroslav Krleža, ta se njegova razmišljanja doimaju i danas aktualnima. Tako Krleža u jednom od eseja poziva: "Uputite se, molim vas, budite ljubazni, sa mnom na terasu zagrebačkog Esplanade-hotela pa da otpočnemo naše nesuvremeno antimalograđansko razmatranje, a kako malograđanin poistovjećuje pojam hrvatstva s pojmom svog malograđanskog pogleda na svijet, to će za malograđanina takvo protumalograđansko gledanje biti svakako i protuhrvatsko...". Eto tako je između dva svjetska rata pisao Krleža u eseju naslovljenom "O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva". Pa, ako ima išta što je danas aktualno, i što pogađa ravno u središte trenutka u kojem živimo, to je taj Krležin tekst.

Kako je već u više navrata primijećeno, sve je u njemu sadržano: primjerice, neki naši razvikani tajkuni od onih prvih iz 90-ih do današnjih, koji su se s obiteljima naselili u dvorce, kurije i vile diljem Hrvatske, a neki čak i sami sebi dodali plemenitaške titule s obiteljskim grbom koji su sami dizajnirali, a koji bi, pak, trebao predstavljati njihovo odvajkada plemenitaško podrijetlo. Tu su naravno i mnogi naši političari i njihove tlapnje, bolećive žalopojke ili kičasti stavovi o svemu i svačemu. Nezaobilazna je također "kulturna" i sva ostala elita, estradna ili sportska, a naročito oni koji se s figom u džepu vječito zaklinju na Domovinski rat kao i na svoju moralnost ili obrazovanje. Krleža je također sasvim točno i precizno detektirao da "i kod umiranja dijele se Hrvati na dva dijela: na mrtvace i na grobare. Mrtvaci se pokapaju, a grobari posluju s kamatnjakom".

Naravno, o malograđanštini danas, ali ne baš naročito često, progovaraju i naši suvremenici. Tako npr. Bobo Jelčić, kazališni redatelj i autor filma "Obrana i zaštita", koji je dobio sedam Arena na festivalu u Puli, u svom autorskom projektu "Na kraju tjedna", propituje stanje duha i ambicije, odnosno, traume srednje klase u posttranzicijskoj Hrvatskoj. Na pitanje u kojem se trenutku ta srednja klasa pretvara u malograđansku klasu i koliko je malograđanskim mentalitetom preplavljena Hrvatska, Jelčić odgovara: "U trenutku kad želi pod svaku cijenu održati status quo, bez obzira na situaciju i mogućnosti, dakle, kada ne želi promjenu i kad se čovjek ušanči u vlastitom komforu, te sam sebe definira do kraja života. U tom trenutku mogu se javiti mnoge nuspojave, od dekadencije do kiča, ali i neke radikalnije, poput nacizma, koji je, kao što znamo iz povijesti, niknuo upravo iz srednje klase. Što se tiče preplavljenosti malograđanskim mentalitetom, teško mi je odgovoriti na to pitanje, no činjenica jest da srednja klasa nije nastala promptno, ona je postojala na ovim prostorima i prije rata, u socijalizmu, kada je velik broj ljudi živio komforno, bez obzira na taj nenarodni režim, tako da možemo reći da mi baštinimo tradiciju toga. To za nas nije neki odiozni pojam, to je pokušaj definiranja naših vlastitih pozicija unutar naših političkih okolnosti."

Virusa malograđanštine nisu pošteđeni ni mediji, napose oni s mainstream predznakom, koji također imaju svoju istinu baš o svemu i svačemu. Dakle, malograđanština je, priznali mi to ili ne, dio naše svakodnevice, ali da ne bude krivo shvaćeno, ne samo kada je riječ o društvenoj "crème de la crème" sceni nego i tzv. malom čovjeku. Jer sigurno smo svi puno puta upotrijebili riječ malograđanin i zapitali se jesmo li možda to baš i mi. I da, odnosno - ne, to nisu ljudi iz malog grada! To čak nisu ni ljudi sa sela, kako možda termin malograđanin zvuči pojednostavljeno, to su samo ljudi koji bi silno željeli biti građani, iako to nisu! Drugim riječima, trude se iz petnih žila biti ono što nisu. Posve slijepo se drže zacrtanog puta i stalo im je "što će selo reći". Međutim, zaključak je da građanin možete biti rođenjem, ali uzalud vam rodni list ako se tako ne ponašate. Isto tako, možete se roditi u selu koje civilizacije vidjelo nije, a biti veći građanin od pola malograđana koji su posve nedorasli zadatku suživota s ljudima. Kvaka je to koju je teško razriješiti. Ili čak objasniti. Jer naše je ponašanje prema drugim ljudima ono što će nas uvijek odati. To je malograđanština. To su oni ljudi koji bi najradije zalijepili etiketu nasred prsa samo da se vidi da je poznata marka. Vode se materijalnim, makar to značilo da im je materijalno najvažnije u životu. Ne zabrinjava ih duhovnost, moral, silno žele postati bitni i važni, makar to značilo ignoriranje osnovnih pravila ponašanja. To su svi koji na spomen svega što posjeduju spremno izrecitiraju cijenu, kao da je to bitno. Stil se ne može kupiti novcem, to je bar poznato. Kao ni sreća, a bome ni bonton. Prema mnogim mišljenjima, malograđani su oni ljudi koje potroše mjesečnu plaću na nepotrebni im luksuz pa zbog takvih stvari upadnu u dugove ili cijeli mjesec jedu kruh i mast. Ti ljudi stalno ističu svoje podrijetlo, tako stvarajući navodno bolju sliku o sebi. Ističu završene fakultete u prilikama kad ih nitko to nije pitao. To su ujedno ljudi koji žive onako kako misle da bi trebalo živjeti, a svoga života nemaju.

Malograđani obično i postignu nešto u životu, ali to stalno i ističu. Vode se društvenim položajem kao pravcem koji treba držati da ne bi pali niže nego što su si zacrtali, pa makar to značilo gledati operu koju ne razumiju samo da bi poslije mogli reći da su bili IN, iako su se nasmrt dosađivali i ništa nisu zapamtili. Ali kako se to inače čini u životu, sve navedeno ne znači da i oni koji takvi nisu ponekad i sami ne zaglibe u malograđanštinu.