Magazin
TEMA TJENA: GRAĐANSKA ILI MALOGRAĐANSKA HRVATSKA (II.)

Darko Polšek: Anatomija svih naših malograđana
Objavljeno 26. listopada, 2019.

Vezani članci

TEMA TJEDNA: GRAĐANSKA ILI MALOGRAĐANSKA HRVATSKA (I.)

Malograđanski virus nemilosrdno razara građansku Hrvatsku

INTERVJU: VJERAN KATUNARIĆ

Održiva kombinacija sustava pruža nadu

Sedamdesetak godina nakon Drugog svjetskog rata, sociologija se Hrvatske još uvijek svodi na sukob ustaša i partizana. Kako su sudionici tog sukoba uglavnom već mrtvi, možda je vrijeme postaviti pitanje: zašto ondašnji problemi muče i današnje generacije? Možda zbog toga što su to dva lica iste, rentijerske, medalje?

U romanu "Povijest Instituta" Ratka Cvetnića, u kojem je Institut metonimija nove hrvatske povijesti, glavni lik na jednome mjestu kaže: "Ja sam joj pokušavao objasniti da su malograđani stupovi našega društva, stupovi ove jadne civilizacije koja počiva na ruševinama od stiropora, jedini koji će ostvariti nekakvu materijalnu i duhovnu akumulaciju - nešto, dakle, skupiti i nešto prenijeti - jer svi ostali žive od danas do sutra ili naprosto kane pobjeći…".

KLAJNBIRGERI
Takvo tumačenje malograđanstva posve je suprotno uobičajenom tumačenju domaćih pisaca lijeve orijentacije, od Krleže do danas. Malograđanstvo je kod nas naime uvijek sinonim najrazličitijih oblika uskogrudnosti, nesposobnosti, polu-obrazovanosti, nacionalizma - ukratko: svega negativnog. Pojam malograđanstva dio je standardnog pseudo-sociološkog arsenala svih naših razgovora: od pijanih razgovora "kod Žnidaršića" (iz najboljeg hrvatskog filma "Tko pjeva, zlo ne misli"), do kvazidubokih analiza hrvatskoga društva današnjih kritičara iz egzila. I dok su nekoć malograđani bili skrušeni, bogobojazni seljaci iz austrougarskog blata kojima je na zidu visjela carska slika u gradovima koje je povijest pregazila, danas su oni primjerice glumci u šibenskoj predstavi Brechtovog "Pir amalograđana" Dražena Ferenčine (i u drugoj Brechtovoj drami - "Bal malograđana") - potrošači zadojeni konzumom, suvremeni lumpenproleteri, sitni trgovci, raspojasane prostitutke koje svojim ponašanjem podržavaju status quo i krupni kapital.

Malograđanstvo je zanimljiv, ali sociološki krajnje neartikuliran pojam. U klasičnoj sociološkoj studiji Roberta i Helen Lynn iz 1929. pod naslovom "Middletown. Studija modernog američkog života" i njezinu nastavku "Middletown u tranziciji" iz 1933., malograđanin je zapravo tipičan Amerikanac bez obzira kojoj klasi pripadao. On je zaokupljen radom, stjecanjem, napredovanjem i odgojem djece, a svoje uspjehe i neuspjehe, za razliku od domaćih malograđana - pripisuje sebi. Baš kao i onaj Cvetnićev.

Ustvari, ni kod nas, ni u svijetu, ne postoje relevantne sociološke studije "našeg", ili kako bi neki rekli - kritičkog - poimanja malograđanstva. Engleski jezik za taj naš pojam nema ime. Najsrodniji po značenju jest pojam "pikvikovski", Dickensovo ime za uskogrudnog naivčinu i laika, s pomalo čudnim i neortodoksnim stavovima o životu.

Francuski pojam petit burgeois, nešto nam je bliži i precizniji: on označava (sva) ponašanja stanovnika malih gradova, za razliku od bjelosvjetskog ponašanja krupnih buržuja i njihovih oponašatelja iz metropole, o kojima znamo iz romana Guya de Maupassanta i Balzacove "Ljudske komedije". Ali i u tim romanima malograđani predstavljaju nešto socijalno solidno, naivno-moralno (i anakrono), čemu se svi građanski skorojevići, baš poput Filipa Latinovicza, rado vraćaju kada genijalni planovi za opstanak u velikom svijetu propadnu.

Čak ni austrijski - nama najbliži K.u.K - pojam klajnbirgera ne vrijedi za nas. Musilov "Čovjek bez svojstava" postao je sinonim modernoga čovjeka, Thomas Bernhardt brutalnom kritikom malograđana skandalizira visoku kulturu prave metropole, a nobelovka Elfriede Jelinek cijeli svijet. Jedino je porijeklo njihove potrebe za skandaliziranjem javnosti možda isto kao i kod nas: pobuna protiv reda na kojemu je izgrađena civilizacija.

"Filosofija palanke" srpskog autora Radomira Konstantinovića (iz 1969., ponovno objavljena 2004.) također govori nešto o nama. "Palanka je naša sudbina, naš zao udes. Istorija nas je zaboravila, kao u nekakvoj velikoj rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Njegov duh jest duh između plemenskog, kao idealno-jedinstvenog i svetskog duha… Kada se (taj duh) oglašava za prokletstvo, on hoće tu izuzetnost. To je duh, zaboravljen od istorije, koji pokušava ovaj udes da preobrazi u svoju privilegiju".

RENTIJERSTVO
Najbolji domaći primjer, stereotip kritike vrijednosti malograđanstva (reda i rada), jest pripovijest "Mlada misa Alojza Tičeka" Miroslava Krleže iz 1921. U toj pripovijesti, društveni pritisak na Alojza (Slavka) da postane svećenik, unatoč njegovoj strasti prema Miciki, kulminira pijanim nasiljem na večeri proslave prve Alojzove mise. Ono što se činilo realizacijom ideala obitelji Tiček, pretvara se u generacijski sukob između bogobojaznih, neobrazovanih roditelja poltrona, "Khuenovih pandura", "gomile analfabetskog mesa koje spava dubokim snom", i njihovih razmetnih sinova, slobodarski nastrojenih nasljednika. Tim slobodarskim sinovima, Ivici Tičeku i Miši, sve to "meso" izgleda kao zidina koja se "glavom ne može probiti"; za njih je zaređenje "ubojstvo" ("Ubojice! Onoga klerika ste tamo zatukli! I još vam nije dosta krvi?"). Kad revolucionarni anti-malograđanski žar dobije riječ, u Ivičinoj provokaciji za stolom, bijes i potreba za subverzijom pretvaraju se u nesuvislo bulažnjenje: "Krist s Rimom uopće nijedne dodirne točke nema. Rim nije ni tangenta onom nečem što mi razumijevamo pod Kristom". ("Sada je tek starome postalo jasno što taj lopov hoće. On hoće da tu vrijeđa kaptolsku gospodu! Socijalist nepopravljivi!"). Unatoč jasnim Krležinim simpatijama prema "revolucionarima" Ivici i Miši, slika balkanske palanke je dovršena: nema izlaza, jer je i suprotnost malograđanstvu jedna nova vrsta malograđanstva. Jedini izlaz, kao što ispravno veli Cvetnić, dotični vide u odlasku u bijeli svijet: "svi ostali žive od danas do sutra ili naprosto kane pobjeći".

Ali možda najbolju poantu - o suvremenoj malograđanskoj dijalektici - izražava definicija malograđanina iz Anićeva rječnika: malograđanin - pejor. pripadnik građanstva nesposoban za javnu djelatnost izvan svoga izravnog interesa i sigurnosti; filistar, klajnbirger.

Ova "nesposobnost javne djelatnosti izvan vlastitog izravnog interesa i sigurnosti" možda je najtipičnije obilježje i današnjeg, a vjerojatno i svakog prošlog hrvatskog društva. Nekoć je malograđanin svoje mjesto tražio u okrilju carske i crkvene službe, pod kabanicom vođe nacije i partije (premda je tipični Agramer bio začudno rezistentan prema ruskim čarima komunizma). U novoj Hrvatskoj on ga je ponovno pronašao u "foteljama", državnim i općinskim službama, ali im je pridružio sijaset novih zaštićenih i poželjnih niša: u staleškim privilegijama, strukovnim udruženjima, rentijerstvu najrazličitijih vrsta, državnim poticajima, kolektivnim ugovorima… u svemu onome što bi "država" trebala davati i štititi a obični ljudi bespogovorno sponzorirati. Naše se malograđanstvo najviše ističe kada govorimo o "javnome interesu" i "općem dobru" i kada takvim floskulama legitimiramo neku novu "redistribuciju", neku novu rentu, neko novo "pravo" ili kraće - nečiji privatni interes. Primijenimo li tu definiciju na današnje hrvatsko društvo, ono obuhvaća baš sve: liječnike i bankare, jednako kao i radnike, subverzivce i "kulturnjake".

Kako je kod nas vlastiti interes oduvijek bio suspektan, i otkako je ideologija "moja kućica - moja slobodica" proglašena stožernom idejom malograđanštine, prisiljeni smo javnim interesom prikrivati onaj vlastiti. I tako smo se našli u situaciji da više nemamo niti artikuliranih vlastitih interesa (neovisno o državi i vođi), niti javne djelatnosti u koju će itko imati povjerenja. Tako je naš novi malograđanin postao tipični homo duplex većine post-komunističkih zemalja. Za razliku od "buržoaskog malograđanina" koji javno propovijeda vrline, a u tajnosti uživa u porocima, "tranzicijski" malograđanin privatne vrline skriva, a poroke zagovara - javno.

MIDDLETOWN
Možda je došlo vrijeme da vrijednosti američkog "middletowna" prenesemo ovamo. Ako je američka provincija s ideologijom kućice-slobodice mogla stvoriti imperij, zašto to ne bi mogla i jedna europska? Ako je svijet već odavno postao globalno selo, i ako "filozofija palanke" sada vrijedi za cijeli svijet, nije li već jednom vrijeme da prihvatimo te "malograđanske", a sada i svjetske vrijednosti: vrijednosti marljivosti, upornosti, samopoštovanja i odgovornosti za vlastiti ne/uspjeh (moja kućica = moja slobodica), vrijednosti koje su kod nas oduvijek bile predmet sprdnje, simboli uskogrudnosti i odustajanja od "prave slobode" i onih "pravih vrijednosti" čijih smo posljedica nažalost teški baštinici.

Zagreb nikada neće biti Šangaj, Tokio ili New York, a Hrvati će i dalje biti "malograđani" jer će nas i ubuduće biti "malo". Mi smo rezidenti tek jedne oveće velegradske periferije. Uzalud je očekivati da ćemo se odjednom namnožiti (uostalom: to Hrvati nikada nisu ni željeli!) i da nas se zbog toga problematika malograđanstva tada više neće ticati. Zaboravimo stoga na nejasan, "klasno-uvjetovani"‘ pojam malograđanina, koji je oduvijek bio ovisan o caru, vođi ili državi. Jer tih "veličina" i jamaca sigurnosti već odavno nema. Zamislimo se nad činjenicom da su u golemoj i mnogoljudnoj Kini imali potrebu kopirati austrijski mali grad Hallstadt. Možda je to dovoljan dokaz da se gigantizam i "malograđanski" kolorit itekako dobro mogu promiješati.

(Tekst "Tičeki, Pičeki & Žnidaršići: malograđani idu u raj", autora Darka Polšeka izvorno je objavljen u rujnu 2013.)

Piše: Darko POLŠEK

MARIO BERNADIĆ

GRAĐANIN, MALOGRAĐANIN I SELJAK

 

Ljudi su bića koja se međusobno rado dijele u različite skupine i staleže. Jedna od klasičnih te društveno i znanstveno prihvaćenih podjela je i ona na građane, malograđane i seljake. Općenito se smatra da ruralni mentalitet karakteriziraju dvije bitne odrednice ponašanja: tradicionalizam i religioznost. Tradicionalizam sugerira kako je za seljaka od iznimne važnosti ono "kako se oduvijek radilo". Seljak na neki način osjeća dug prema svojim precima te nastoji živjeti i raditi kako su to i oni prije njega činili. To za sobom povlači i čvrstu podjelu uloga i poslova. Na selu se poprilično jasno zna što se od koga očekuje i što se ne očekuje.

SELJACI
Religioznost je na selu nerijetko takoreći stopostotna. Doduše, to često može biti posljedica i vrlo negativnog stava prema ateistima i konvertitima, što će reći da se od seljaka očekuje da čuva i ne napušta pradjedovsku vjeru. Međutim, seoska religioznost često je ponešto i heterogena te odstupa od uhodane ortodoksije pripadajuće im Crkve ili vjerske zajednice. Odstupanja se najčešće odvijaju u smjeru prisutnosti mitologije i magijskog ponašanja. Na našim prostorima često je riječ o ostacima staroslavenske religioznosti koja se vješto stopila s kasnijom monoteističkom tradicijom. Bude tu uz vatru i svakojakih jezivih priča: vile, vještice, vješci, drekavci, karakonđule te "pouzdane i oprobane" metode kako to sve skupa izbjeći ili čak i zafrknuti. Usprkos praznovjerju, za seljaka se može reći da je on vrlo spontan i prirodan vjernik. Za razliku od građanina koji živi posve uronjen u - ljudskom rukom izgrađenom - okruženju, seljak je uklopljen u prirodu. Zelenilo, čisto plavo nebo, i žubor kristalnog potoka stalno ga podsjećaju na ono da ima nešto veće i svetije od njega samoga…

Komunikacija na selu je najčešće izravna i neformalna, ali zato često i kontroverzna. Ljudi vole međusobno zabijati nos u tuđe stvari i poslove. Dosta je ogovaranja, ali ipak, i međuljudske topline i bliskosti.

Premda ga često podcjenjuju i ismijavaju, seljak je vitalan i žilav. Dobro se nosi sa životnim nedaćama. Kako je duboko uronjen u prirodu, ali i u konkretne teške poslove i zadaće, nerijetko je i vrlo mudar, snalažljiv, a ponešto svakako i lukav. Intelektualno je plitak, jer nema školu, ali često voli istaći kako ima - životnu školu, a ta je, moguće, zapravo i najvažnija. Često je sumnjičav prema strancima, ali ipak nastoji biti uzorno gostoljubiv, premda se svakako najugodnije osjeća među svojima i sebi sličnima.

GRAĐANI
Život u gradu općenito je lakši nego na selu, pa je to ujedno bio i jedan od glavnih razloga bijega seoskog stanovništva u gradove, što se na našim prostorima počelo događati nakon Drugog svjetskog rata. Ovdje se vremenski radilo kraće, a i poslovi su sami po sebi bili lakši. S tim u vezi spominje se i pojam suburbanizacije, odnosno nicanja divljih, neplanski građenih naselja. Zaglavljeno u takvim naseljima pridošlo seosko stanovništvo uglavnom se pretvaralo u tzv. polugrađane, ostajući negdje na pola puta između ruralnog i gradskog mentaliteta. Ipak, važno je napomenuti da suburbanizacija nije lokalna nego istinski globalna pojava (favele u Južnoj Americi, slamovi u Indiji…). S tim u vezi pretpostavlja se kako će do 2050. čak 90 % svjetskog stanovništva živjeti i raditi u gradovima.

Dodatni razlog kojeg sociolozi navode u kontekstu bijega sa sela jest i veća duhovna i socijalna sloboda koju pruža gradski život. Tako su građani individualistički nastrojeni, žive svoj život i manje zabadaju nos u tuđe stvari i živote. No, to sa sobom donosi i određenu otuđenost i osamljenost. Međuljudska komunikacija je formalna i nerijetko se svodi samo na pozdrave i na ono da se kaže ono što se već mora reći. U gradu ćemo često čuti: "U odličnim sam odnosima sa svim susjedima, svi se međusobno lijepo pozdravljamo!". I to je uglavnom to…

Uz manjak tradicionalizma, u gradu često opada i religioznost. Međutim, oni malobrojni koji vjeruju često su vrlo iskreni i duboki u svojoj religioznosti. Kako već rekosmo, život u gradu pruža brojne pogodnosti, ali ipak sve to skupa ima i svoju cijenu. Prenaseljenost, vreva, buka, informacijska prezasićenost, zagađenost…, sve to polako, ali sigurno, nagriza građanina. Osjetljiv je, bolećiv, neurozan…, a s vremenom mu svi počinju smetati, pa traži mira u svom vlastitom malom svijetu između četiri zida.

MALOGRAĐANI
Malograđanština po sebi i nije striktno geografski uvjetovan pojam, nego je više stanje duha. Ona se može ticati malog gradića (palanke), ali i ne mora. Malograđani su poprilično masovna pojava, čak i u velikim gradovima. Općenito se u sociologiji uzimaju kao najnezgodnija društvena skupina. Filozofski rečeno, malograđanin bi bio čovjek koji se nije uspio odvojiti od onog heidegerovskog bezličnog "Se" (Sich). Malograđanin je pomodni snob. On priča kako SE priča, radi kako SE radi, ponaša se kako SE ponaša. Nastoji biti moderan, voli sve što dolazi sa Zapada, osobito sve ono zlo i naopako, jer suviše je površan za ono (od tamo) dobro i kvalitetno. Proračunat je i sklon hipokriziji. Jedno radi, drugo priča, treće misli. Voli pripadati nekom elitističkom krugu, a upoznati kakvu poznatu i slavnu ličnost i fotografirati se s njom, vrhunac mu je života. Literarno rečeno, jednostavno - ona Nušićeva "Gospođa ministarka"!

Budući da njegova površna kultura nema dublju dimenziju, preokupiran je jednim verbalno grubim distanciranjem od sela i seljaka, jer kao oni su za sve krivi. S time samo neuspješno pokušava prikriti svoj dubinsku golotinju i seljakluk najgore vrste. Rado će se pojaviti u kazalištu, ali unutar svoja četiri zida najviše mu prijaju vulgarnosti i šund.

I religioznost mu je otprilike kao i sve ostalo - simbolična i površna. Malograđanin voli velike bogomolje, po mogućnosti nek‘ je tamo sve kićeno, zlaćano, kulturno, uvijek masovno i svečano. I sam se poprilično spretno izvanjski zaogrće vjerskim frazama i simbolima, kojima tek nastoji prikriti svoj dubinski materijalizam, nemoral i surovost.

VAŽNA NAPOMENA
Sve što je ovdje do sada rečeno ticalo bi se ponajprije nekog klasičnog sociološkog određenja građanina, malograđanina i seljaka. Međutim, današnje vrijeme mnogo toga mijenja, odnosno, bolje rečeno - komplicira. Razvojem komunikacija, kako onih putnih tako i elektronskih, selo je dobilo novu priliku za razvoj. Tako se može školovati i raditi u gradu, a i dalje živjeti na selu. Ili čak živjeti i raditi na selu, a da je to ipak povezano s gradom (online poslovi, konferencijske veze itd.). Na Zapadu se s tim u vezi čak počinje javljati i jedna obratna migracijska tendencija. Gornji srednji građanski sloj sve više počinje kupovati kuće na selu, dok u gradovima ostaju bogati i sirotinja. Jedan od razloga ovog obrnutog "bijega" leži i u sve primjetnijem globalnom pomicanju stanovništva i sveprisutnim ekonomskim migracijama. Velike povijesne metropole počinju se pretvarati u globalna sela u kojima domicilno stanovništvo iznenada postaje manjinsko. I tako se onda na kraju počinje događati da se sela i gradići od dežurnih "neprijatelja" počinju pretvarati u istinske bastione domicilne kulture i načina života.

Naravno, ako bismo dodatno govorili o našim prostorima, morali bismo uzeti u obzir i nemalu dozu još uvijek aktualne postratne depresije koja sve zahvaća i degradira. Ona danas nerijetko čini da ni grad nije uistinu grad, a ni selo - selo, i tu su izgleda svi braća: kuknjava, apatija, neaktivnost i defetizam...

Piše: Mario BERNADIĆ
GORAN SUNAJKO

ISKLJUČUJUĆE KRAJNOSTI

 

Moglo bi se brzopleto zaključiti da je nešto "građansko" ako je napredno, moderno i ireligiozno, a da je nešto "malograđansko" ako je nazadno, odnosno tradicionalno i religiozno. No između tih vrijednosti nekoliko je problema jer ovi odnosi nisu jednoznačno određeni u svim društvima i kulturama, osobito onima koje su na višem stupnju razvijenosti, gdje, suprotno Hrvatskoj, religija nije stvar javnoga, a politika privatnog interesa - kaže dr. sc. Goran Sunajko, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, te dodaje:

- Izvorno, građanin je republikanska ideja, a značila je ponašanje u skladu sa zakonima te usmjerenost općem dobru društva (grada, države) u kojem se živi jer je poštovanje općega (zajedničkoga) preduvjet autonomije privatnoga pa su i binomi napredno-nazadno, moderno-tradicionalno, religiozno-ireligiozno izlišni jer se teško može odrediti što je napredno u određenoj kulturi, odnosno je li religioznost privatna ili javna stvar te koja je granica između modernosti i malograđanske pomodnosti koju pokazuju suvremene urbane sredine, pa tako i u Hrvatskoj. Tradicionalistička i patrijarhalna zadrtost jednako su zaostale kao i pretjerano pomodno naglašavanje "građanštine" i pozerstvo zaodjenuto "progresivnim" idejama iza kojih stoje samo plitke strasti i interesi. Obje ove krajnosti jednako su isključujuće prema drugome i drukčijem te time malograđanske.

Moram, pomalo rusoovski, ipak zamijetiti da u posljednje vrijeme više malograđanštine srećem u glavnome gradu nego u provincijskim sredinama, više među "urbanim" ljudima nego među "običnim" ljudima provincije koji su, čini se, očuvali bar nekakav uzus ponašanja, odnosno pozitivnog srama i osjećaja da se neke stvari ipak ne rade. Tako da se razlika između urbanih i provincijskih sredina više ne može mjeriti na način na koji se to često činilo.

Možemo li malograđanštinu, uključujući naravno i hrvatsku, smjestiti unutar ideološko-političkih relacija tipa liberalno, konzervativno, lijevo, desno...?

- Mislim da je hrvatsko društvo, bez obzira na bitne razlike, u posljednje vrijeme u mnogočemu odraz Zapada, osim u onome najvažnijem, a to je odgovornost za vlastito ponašanje, kako pojedinca tako i institucija jer ne treba smetnuti s uma da je ponašanje građana rezultat ponašanja institucija i obrnuto. Malograđanštinu ne gledam u relacijama koje ste naveli, jer ona u bitnome ne ovisi o ideološkome predznaku (lijevo-desno, religiozno-ireligiozno) mada bi neki, koji su radi vlastitih probitaka skloni ideologizaciji i politizaciji svega, to tako postavili, zaboravljajući da su i desnica i ljevica jednako licemjerne, pa onda i malograđanske, kad se radi o njima samima.

Malograđanština je tipično zapadnjački urbani fenomen, a u takvim društvima ljevica i desnica, kao i religioznost i ireligioznost imaju različita značenja i uloge, svakako mnogo poštenije nego u nas jer je ondje ljevica ekonomsko pitanje, a religija stvar privatnoga, a ne ideološkoga usmjerenja i percepcije. U našem se kontekstu malograđanskim može odrediti političko i vjersko licemjerje. Primjerice, "izdaja" birača u pitanju političkih vrijednosti koje su stranke zastupale prije dolaska na vlast ili pretvaranje religije u političku platformu kao i licemjerno ponašanje klera i vjernika koji javno zastupaju jedne, a privatno druge vrijednosti. Takvo je ponašanje izigravanje i potkopavanje vlastitih kriterija i time je malograđansko jer se u njem zrcale najpliće strasti usmjerene vlastitom probitku na štetu univerzalnih i, još gore, vlastitih moralnih načela i vrijednosti.

U nekom sažetijim smislu, kakva bi zapravo bila tzv. malograđanska svijest?

- Rekao bih da je najveća malograđanština u nas upravo razumijevanje institucija i zakona kao nečeg stranog i neprijateljskog, kao da se ne shvaća da smo svi dio iste cjeline pa treba igrati "s figom u džepu". U takvoj psihozi proširuje se malograđanska svijest da se treba "izboriti za sebe" pod svaku cijenu, da treba tražiti "vezu" za sve što se pokušava, da treba izbjeći propise gdje god se stigne, tražeći "rupu u zakonu", da su drugi krivi za vlastiti neuspjeh, ali tu pripada i u nas iznimna i neutaživa žeđ za posjedovanjem i vlasništvom često nastala na temelju prekomjernog kreditnog zaduživanja.

Sve to svjedoči da nema nikakve više razine svijesti o životu u određenome društvu, a to bih nazvao malograđanštinom par excellence i onim što Hrvatsku bitno dijeli od zapadnih društava u kojima su takvi postupci smatrani malograđanskima. (D.J.)
Možda ste propustili...

INTERLIBER: ZAKLJUČNA PRIČA

U svijetu knjige i Hrvatska je svijet

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

2

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

3

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (II.)

Jadranka Polović: Ne možete živjeti mirno ako vam se susjedi tuku