VINKOVCI

Ekološka proizvodnja je sve zastupljenija u hrvatskoj poljoprivredi i povećavaju se površine pod kulturama na kojima se primjenjuju stroga pravila ekološke proizvodnje koja su podosta zahtjevna, ali u konačnici donose i novčanu korist. Stjepan Đaković (62) iz Vinkovaca, željezničar po zanimanju, već 11 godina uzgaja lješnjak na svom imanju podno Borinaca, nekada čuvene, velike plantaže jabuka koje su bile, a dijelom su i danas, znak prepoznavanja Vinkovaca, a unazad četiri godine uzgaja lješnjak prema načelima ekoproizvodnje jer, kako pojašnjava, ekološka proizvodnja pokazuje da mislimo na svoje potomke i kakvu ćemo im zemlju ostaviti. Ekoproizvodnja isključuje svaku primjenu kemijskih sredstava u tretiranju štetnika ili za povećanje prinosa već se sve temelji na prirodnim, iz davnina prokušanim metodama. Lješnjak je, zapravo, plod lijeske, grmolike biljke koja naraste od 3 do 8 metara, a zna narasti i do 15 metara, ali u nas je i za drvo lijeske uobičajen naziv lješnjak.

Stjepan Đaković ima na dva hektara oko tisuću stabala lješnjaka, najviše sorte istarski dugi i rimski, koje se odlikuju krupnoćom ploda, ima 60-ak stabala giffoni i 20-ak sorte lampert. Polovica nasada lijeske u punom je rodu i od tih 500 stabala lani je pokupio dvije tone jezgre lješnjaka.

- Teško je uopće uspoređivati ekološku i konvencionalnu proizvodnju ne samo po uloženom radu već i po prinosu. U ekoproizvodnji prinosi su uvijek manji nego u konvencionalnoj jer mi smo više oslonjeni na prirodu, po onoj narodnoj "kako Bog da", i ne utječeno raznim preparatima na prinos. Svakog dana sam s lješnjacima jer oni uvijek nešto traže - ili ih treba orezivati, kositi oko stabala, jer lješnjak se ne bere već kupi s tla, ili gnojiti prirodnim gnojivom. Lješnjak je otporniji od mnogih biljaka, ali ipak ga napadaju neke bolesti. Zato u redove među lješnjake sadim stabla vinogradarske breskve koja na sebe privlače štetnike. Kako bih lijeske zaštitio od špricanja kemijskim preparatima koja obavljaju ratari na susjednim njivama, zasadio sam oko cijelog nasada lijeski živi zid od čempresa koji štiti od vjetra i od kemikalija sa susjednih oranica – kaže Stjepan Đaković dok nas vodi između redova lijeske, gdje je i nekoliko mladica pitomog kestena. Ponosan je i na cvjetove božura i magnolije koje ukrašavaju nasad. Zamjećujemo puno krtičnjaka, ali i gljiva, a to je znak, objašnjava Đaković, kako je zemlja čista, nema nikakvih kemijskih primjesa jer on i gnojenje i prihranu obavlja prirodnim stajnjakom i kompostom.

Odmalena je s prirodom i zavolio je sve što je prirodno pa se zato i odlučio na ekoproizvodnju iako bi u običnoj više zaradio.

Lani je pokupio dvije tone lješnjaka i zarada je bila oko 25 tisuća kuna, ali ova je godina vrlo loša i bit će sretan ako dobije 200 kilograma očišćenih lješnjaka. Smatra da bi se s 10 hektara mogla ostvariti dobra zarada i lijepo živjeti. Uglavnom sve sam radi, jedino mu pomaže sin pri kupljenju i plasmanu na tržište preko društvenih mreža. Dolazi redovito na ekotržnicu u Osijeku i ima redovite kupce u Istri i Vinkovcima. Cijena je do Uskrsa bila 70 kuna po kilogramu jezgre, ali je dogovorom između proizvođača smanjena na 60 kuna.

- Da bi se dobio certifikat, moraš imati najmanje hektar pod ekološkim nasadima. Kada sam se prijavio u Bio inspekt u Osijek, njihovi stručnjaci su došli provjeriti je li sve prema propisima i tek tada su mi izdali certifikat o ekoproizvodnji i on se izdaje svake godine nakon što su me preko godine jednom ili dva puta posjetili. Puno su veće kontrole kod nas nego kod konvencionalnih ratara, a to je i razumljivo kako ne bi bilo varanja – kaže Đaković dodajući da planira proširiti imanje za još jedan hektar i pregovara sa susjedom da mu ustupi zemljište.