Ovogodišnja dodjela Nobelove nagrade za književnost austrijskom književniku Peteru Handkeu, miljeniku čitalačke publike koja je stasavala sedamdesetih i osamdesetih, ali i upornom poricatelju genocida u Srebrenici poznatom i po perverznom prijateljstvu s “balkanskim krvnikom” Slobodanom Miloševićem izazvala je brojne prijepore.

S druge strane mogli smo čuti i neumjerene pohvale na račun pisca koji je svoj blistavi književni ugled uprljao opravdavanjem apsolutnog zla, a koje su za živo čudo stizale ne samo iz Beograda i Banjaluke nego i iz Zagreba. Tako je ugledni teatrolog iz naše metropole u povodu ovogodišnje dodjele Nobela za književnost rekao kako o Handkeu misli sve najbolje, a o njegovim političkim stajalištima “ne bi želio razgovarati”. Ne bi se šteli mešati, rekli bi purgeri. Književni kritičar iz Zagreba kaže kako je ugodno iznenađen i dodaje kako bi Nobelova nagrada trebala biti iznad politike, a njegove (Handkeove, op. a.) besmislice u vezi Miloševićevog režima “trebalo bi gledati kao zablude”, ali i da “one ne zaslužuju prijezir”. Isti uglednik hrvatske kulture dodaje kako je Peter Handke “u Jugoslaviji vidio idealnu federalnu zajednicu, a imao je viziju da Srbija i Milošević čuvaju tu zajednicu”. Jedna naša književnica i propala političarka iz našega šora veli ni više ni manje: “Htjeli to priznati ili ne, ljudi su skloni gaženju. Zato su gazili i Handkea. I zaboravljali koliko je velik u svijetu sazdanom od slova.”

Dakle, austrijski pisac koji je toliko volio Miloševića da ga je čak išao obići u haaškome pritvoru, a potom održao i govor na njegovu grobu zapravo je žrtva, a ne tisuće onih čiju je tragediju nijekao i relativizirao. Izvrnuta je to i perverzna logika! Hrvatski književnik, koji sebe bestidno i samoreklamerski već neko vrijeme nuđa Švedskoj akademiji kao potencijalnog laureata, komentirajući prije nekoliko godina Handkeove poteškoće oko dobivanja Međunarodne Ibsenove nagrade za darovitog će Austrijanca napisati kako je riječ o jednom od najvećih europskih dramatičara i cinično dodati kako dotični “pritom nije napisao ni jedan dramski tekst u kojemu bi veličao Miloševića, Karadžića, Srbe…”. Dakle, čemu prigovori na njegov račun? Peter Handke je čist kao suza (bar kada je riječ o dramskim djelima), a o ostatak opusa uključujući i pamflet koji veliča ratnog zločinca ćemo mudro prešutjeti. Kao što ovdje vidimo, profesionalnim piscima, ljudima moćne mašte i izdašna vokabulara, nije uopće teško niti ih je stid postati i “vražjim odvjetnicima”, ako to iz nekog svog razloga požele.

Zajednički nazivnik svih pohvala izrečenih iz usta dijela hrvatskih intelektualaca svodi se na tvrdnju kako književnost nikako ne bi trebali miješati s političkim stajalištima autora koliko god ona potencijalno bila gnjusna, duboko nemoralna i kriminogena. Mogli bi se bez ikakvih problema s ovakvim razmišljanjima i složiti kada ne bi bila riječ o najvećoj i najuglednijoj književnoj nagradi na svijetu! S obzirom na sve gadosti koje je ovaj vrsni književnik, ali i jeftini propagandist velikosrpskog fašističkog režima počinio, mogli bismo reći da je ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost bila trijumf “čiste književnosti”, oslobođene svih natruha i utjecaja metaumjetničke motivacije poput moraliziranja ili političkog prosuđivanja. Handkeova književnost koja nedvojbeno uključuje i notorni esej “Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine ili Pravda za Srbiju” iz 1996. “čista” je kao što je bilo i etničko čišćenje koje je prvi počeo provoditi upravo Handekov prijatelj Slobodan Milošević već 1991. upravo u Hrvatskoj. U ovome slučaju posrijedi je posebna vrsta dijaboličnog larpurlatizma. Da je iskompleksirani koruški Slovenac Peter Handke, čiji je nezakoniti otac ratovao kao pripadnik Wehrmachta, a očuh mu se zvao Adolf, kojim slučajem javno zanijekao holokaust, fotografirao gologuzu dječicu na supetarskoj plaži ili je poput nestašnog slavnog tenora Placida Dominga tuđe žene pipkao za grudi posve je sigurno da bi dodjelu Nobelove nagrade za književnost Margaret Atwood ili Harukiju Murakamiju gledao iz svoje pritvorske ćelije.

Moramo se naviknuti da živimo u perverznom svijetu u kome zlo preko noći može biti proglašeno dobrim. Prije samo koji tjedan slušali smo i čitali glupava filozofiranja na temu mržnje u književnosti. Naravno da su svi sudionici ove rasprave (među kojima ima i uvaženih junaka s početka naše priče) nijekali mogućnost da bi ikoji književnik mogao biti pronositelj mržnje. Upravo se u slučaju Petera Handkea i njegovih “vražjih odvjetnika” može vidjeti sva intelektualna bijeda samozvanih “velikih u svijetu sazdanom od slova”. Usput, Francuzi bi za tu vrstu ljudi rekli “les avocates du diable”, a taj se izričaj osamdesetih i devedesetih vezivao uz ime pariškog odvjetnika, pisca i političara Jacquesa Vergèsa koji je zastupao neke od najodvratnijih ljudi 20. stoljeća poput nacističkog zločinca Klausa Barbieja, ljevičarskog terorista Carlosa Šakala i jednog od kolovođa Crvenih Kmera Khieua Samphana. Nudio se i Sadamu Huseinu, a proslavio se i po davanju odvjetničkih savjeta Slobodanu Miloševiću.

Peter Handke je počasni građanin Beograda (taj naslov je dobio 2015. u vrijeme vladavine svemoćnog Aleksandra Vučića i njegovih trabanata) te dobitnik svih mogućih srbijanskih književnih nagrada. Prije dvije godine izjavio je u Novom Sadu: “Ne kajem se ni danas zbog stajališta o Srbiji devedesetih. Ja sam htio napisati ono što sam vidio i osjećao tada. Nemam ni kajanje, niti korist od svega toga. I danas mislim da sam to gramatički i ritmički dobro napravio. Mene je zapravo tada užasno živciralo to što su svi o problemu Balkana pisali jednoglasnim novinarskim jezikom. Nitko nije govorio o ljudima koji su stajali duž ulica i prodavali benzin u plastičnim bocama kako bi kupili osnovne životne namirnice…”.

U obrazloženju Nobelove nagrade za književnost kaže se da je dodijeljena Peteru Handkeu “zbog utjecajnog djela koje je jezičnom domišljatošću istražilo periferiju i posebnosti ljudskog iskustva”. Švedsku akademiju nisu zanimali izvanknjiževni argumenti koji govore da se spomenuti austrijski pisac devedesetih iskazao kao velika hulja i nečovjek. Ovih dana odnekuda je svjetlo dana ugledala njegova privatna fotografija iz 1996. koja prikazuju Handkea kako trijumfalno pozira na ulazu u etnički očišćenu i genocidom opustošenu Srebrenicu. Tom zgodom posjetio je i Radovana Karadžića na Palama. Nitko ne može reći da ovaj Austrijanac sjajnoga pera nije bio obaviješten o strašnome zlu koje se dogodilo.