Uspavanu scenu domaćeg jazza, ali i onu koja se tiče izvedbenih praksi folklorne glazbe uzbibalo je objavljivanje snimka pod engleskim nazivom “Harmony of Dissonance. Traces of Croatian Traditional Singing” u izdanju etikete Navona Records koji zajednički potpisuju Jazz orkestar Muzičke akademije u Zagrebu i vokalni ansambl Harmonija disonance, nastao u njezinom okrilju. Posrijedi je snimak programa koji je praizveden na koncertu u dvorani Lisinski prije dvije godine, a sadrži zanimljivu kombinaciju tradicijske i suvremene
glazbe.

Ideja za ovakav iskorak prema tradicijskoj folklornoj glazbi potekla je s Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu u sklopu koje je 2016. osnovan vokalni ansambl Harmonija disonance. Ovaj projekt je zamišljen kao mjesto susreta studenata Muzičke akademije i vrsnih pjevača (pjevačica) tradicijske glazbe. Nema nikakve dvojbe da je osnutkom ove osebujne radionice popunjen prazan prostor nastao davnim odvajanjem zapadnjačke umjetničke glazbe od njezinih tradicijskih korijena. Ansambl Harmonija disonance čini jedanaest pjevačica, a njegov utemeljitelj i umjetnički ravnatelj je dr. sc. Joško Ćaleta, zaposlen na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Ovaj zagrebački etnomuzikolog rodom iz Trogira zacijelo je najveći autoritet kada je riječ o folklornoj glazbi dalmatinskog područja, bez obzira je li riječ o bodulskim napjevima, klapskom pjevanju ili ojkalici, gangi i reri iz dalmatinskog zaleđa, što je tema na kojoj je i doktorirao. Album koji je objavljen ovih dana i može se kupiti u digitalnom formatu ili slušati na internetskim glazbenim platformama poput Deezera nudi nam dvadesetak a capella folklornih pjesama od kojih svaka pripada različitim stilovima tradicijskog pjevanja dalmatinske obale, otoka i zaleđa. Premda zemljopisno bliske, glazbene tradicije obale i otoka te one koje potječu iz dalmatinskog zaleđa, kako primjećuje Ćaleta u programskoj knjižici spomenutog koncerta, u brojnim su aspektima - pa tako i u svojim “harmonijama” i “disonancama” - posve različite, a u tim se različitostima zrcale njihove različite povijesti, iskustva svakodnevnog života i rada, prirode i krajolici. Mi bismo dodali i važnost kulturoloških utjecaja. Za razliku od folklora sjeverozapadne Hrvatske koji ima puno dodirnih točaka sa sličnom glazbom iz zavičaja u kome su u prošlosti živjeli Bijeli Hrvati što svjedoči o neprekinutom kulturološkom kontinuitetu ili novijeg klapskog pjevanja koje korespondira sa sličnim tradicijama iz sredozemnog podneblja poput sardinijske ili korzičke, vokalni izričaj dalmatinskog zaleđa prema svemu sudeći svoje korijene vuče iz drevne folklorne tradicije starosjedilačkog stanovništva toga kraja koje se ne bez razloga naziva “vlaškim” ili “morlačkim”. Tako će Ćaleta napisati da se najstariji sloj arhaičnih tradicijskih pjevanja dinarskog areala u etnomuzikologiji uvriježeno naziva ojkanjem.

Svi oni koji žele čuti kako zvuči vojkavica ili samačko pivanje iz Srinjana (selo s područja nekadašnje Poljičke Republike), sopračko pivanje iz Gruda, grgutanje iz Kupresa, pivanje po starinsku iz Zatona Šibenskog, pirna pisma iz Gdinja na otoku Hvaru, brojka iz Rodoča, ženska rera iz Brnaza, ojkavica iz Gabele i Vrlike, pivanje na bas iz Pridrage, pivanje u kolu iz Polače, zumba iz Ljubuškog i Lovreća, pjesma na pripjev iz Trebižata ili pivanje na bas po bukovačku iz Medviđe, izvedene zadivljujućim i djelomice zaboravljenim vokalnim tehnikama, moći će na tragu opata Alberta Fortisa i njegovog djela “Viaggio in Dalmazia” otkriti čudesni svijet folklorne baštine s dalmatinske obale, otoka i njezina nepravedno podcijenjenog “divljeg” zaleđa koje je slavni putopisac nazivao Morlakijom. Atraktivnost ovog albuma dodatno podvlači nekoliko skladbi u izvedbi Jazz orkestra Muzičke akademije pod ravnanjem Saše Nestorovića nadahnutih starim folklornim napjevima koje je napisao i aranžirao Zoran Šćekić.