Milan Bandić i zastupnici njegova kluba u Saboru neće dignuti ruku ni za jedan Vladin prijedlog dok ona ne prihvati zahtjev sindikata i ne poveća koeficijente za 6,11 posto učiteljima i nastavnicima. Bandić je poručio i da premijer Andrej Plenković "mora konačno podvući crtu i biti državnik."

Ovo je još jedna nevjerojatna izjava ili potez populista Milana Bandića, jer Plenković se, za razliku od mnogih premijera prethodnih hrvatskih vlada, bar za sada u predizbornoj godini ponaša - državnički. A bit će upravo državnik ako ne bude pristao populistički rastrošno popuštati javnom sektoru i povećavati proračunske rashode više od proračunskog plana, vodeći računa o dugoročnom funkcioniranju države. Jer nakon učitelja i nastavnika, prvo popuštanje Vlade čekaju zdravstveni djelatnici, potom pravosudni policajci pa državni službenici i namještenici, policija... Nitko ne kaže da svi oni ne zaslužuju veće plaće, no u priči o plaćama vrlo je važno postoji li mogućnost za isplatu željenog povećanja.


Ministar financija Zdravko Marić, koji u protekle tri godine čvrsto kontrolira državnu blagajnu, kaže kako su svi zahtjevi za povećanje plaća izazov koji je "u ovo doba logičan, razuman i očekivan." Marić je naglasio da Vlada mora sve financije svesti na ukupne mogućnosti koje javne financije mogu podnijeti te da je to njezina obveza prema poreznim obveznicima.


Ekonomist Velimir Šonje na svom je portalu Ekonomski lab pisao o zahtjevima za povećanje plaća u javnom sektoru te je istaknuo kako od sindikata javnog sektora i njihovih sindikalnih ministara u Vladi (resori zdravstva i obrazovanja) dvije stvari nikada nećete čuti: "Nećete čuti da bi se plaće produktivnih djelatnika mogle povećati ako bi se sustav riješio neproduktivnih dijelova (jer ista masa plaća na manji broj ljudi ili uz organizacijska i tehnološka poboljšanja koja podižu produktivnost znači veće plaće). Nećete čuti da bi se plaće u nekom sektoru mogle povećati tako da se negdje drugdje postignu uštede."


Šonje kaže kako je riječ o javnosektorskoj solidarnosti koja ujedinjuje sindikate i njihove ministre te da zavjet šutnje o problemima u dubini javnog sektora blokira bilo kakvu promjenu. A zbog zavjeta šutnje, kaže on, čut će se samo - "Moralna panika - ne plaćamo ih dovoljno, odlaze u Njemačku i Irsku" i "Njima je najteže, potplaćeni su i zaslužuju mnogo više." "Zavjet šutnje i moralni priziv klasične su tehnike političke komunikacije koje imaju za cilj stvoriti osjećaj krivnje kod svakoga čije je mišljenje drugačije od zahtjeva prema državnom proračunu. Cilj je sakriti brojke i raspravu o njima. Naime, ukupne naknade zaposlenima na razini opće države iznosile su 36,4 milijarde kuna 2015., 41,8 milijardi kuna 2018., a ove se godine mogu očekivati na razini od oko 43,8 milijardi kuna. To je nominalno za oko 20 posto više nego 2015., a realno za oko 17,5 posto više, jer je 2,5 posto u proteklom razdoblju ‘pojela‘ inflacija", navodi Šonje.


Pojasnio je kako navedene brojke ne znače da je masa plaća u obrazovanju i zdravstvu rasla po istim stopama kao ukupne naknade zaposlenima na svim razinama državne vlasti (opća država uključuje i lokalnu državu), "ali znači da se rasprava o bilo kojim plaćama u javnom sektoru ne može voditi izvan konteksta prikazanih ukupnih brojki." "Vrlo je vjerojatno da su plaće u lokalnoj upravi i samoupravi i moguće u pokojem državnom poduzeću rasle brže od prikazanog tempa, no to ne znači da se jedan ili dva javna podsektora poput zdravstva i obrazovanja mogu izvlačiti izvan konteksta općeg državnog sektora. Pa ne rade jedni za Ruse, a drugi za Amerikance. Sve ih plaćamo mi, šutljivi hrvatski građani", ističe Šonje.


Ekonomist Velimir Srića kaže kako su štrajkovi predvidljivi u predizbornoj godini.


- Ovo je predizborno razdoblje u kojemu se pokušava iskoristiti ili zloporabiti nečija politička pozicija. Sada je to Andrej Plenković i njegova stranka ili vlada. Sindikalci ga osjećaju slabim i drže da je vrijeme za napad u kojemu će premijer najlakše popustiti njihovim zahtjevima. Slično se događalo i Zoranu Milanoviću prije četiri godine - kaže Srića. Podsjeća na činjenicu da obrazovanje i znanost u Hrvatskoj nisu dovoljno prepoznati kao važna poluga razvoja zemlje.


- Poznato je da u prosjeku jedan dolar uložen u obrazovanje i znanstvena istraživanja vraća 20 dolara za 20 godina. Plenković i ministar financija Marić pokazali su razumnu brigu za državne financije i u tome imaju rezultate. Premijera se može napadati možda zbog manjka vizije i opreznog pristupa reformama, ali sigurno ne da nema državničkih ambicija i sposobnosti. Povećanje izdvajanja za znanost i obrazovanje treba biti strateška odrednica. Prije 19 godina i osobno sam sudjelovao u radnoj skupini koja je izradila dokument - Hrvatska kao regionalni lider društva znanja - u kojemu je postojao i prijedlog za radikalne zahvate u budžetu radi sustavnog povećanja (većeg nego ikad) financiranja znanosti i obrazovanja. Taj je dokument tadašnja Račanova vlada "spremila u ladicu". Marić je branitelj proračuna ili činovnik kojega bih i osobno angažirao da vodi moje financije jer držim da to odlično radi. No držim da je potrebna vizija razvoja znanosti i obrazovanja, koju Plenković nema, da bi se izbjeglo ovo paušalno povećanje izdvajanja - malo za obrazovanje, malo za zdravstvo, malo nekome trećem koji će se javiti... A, osim toga, još uvijek nemamo meritokracije u javnim djelatnostima. Još uvijek se nagrađuje boravak na radnom mjestu, a ne kvaliteta obavljenog posla, kao u privatnim tvrtkama. "Proračunska Hrvatska" već je 25 godina prejaka u odnosu prema "tržišnoj" - zaključuje Srića.