Valja se složiti s nedavno izrečenom tvrdnjom da je srpska manjina posebno važna za Hrvatsku. Tijekom druge polovine 20. stoljeća nesumnjivo: najprije su zločini ustaša u Drugom svjetskom ratu poslužili komunističkom režimu da bi se uspostavila privilegirana dominacija Srba nad Hrvatima, potom je dobar dio Srba u Hrvatskoj odigrao ulogu korisne pete kolone u pokušaju sloma hrvatskog nacionalnog proljeća početkom 90-ih, a zatim pogreške međunarodne zajednice umalo pretvorile položaj hrvatskih Srba u ključni čimbenik razrješenja rata. Prihvativši ne previše ugodnu realnost, da je odnos Hrvatske prema srpskoj manjini važan indikator prihvaćenosti mlade države u međunarodnoj zajednici, Zagreb je nakon vojne pobjede 1995. ponudio svojim Srbima opciju suživota i nesmetanog razvoja. Danas, tj. dvadeset i četiri godine poslije, nema sumnje da su tu priliku (bar u političkom smislu) najbolje iskoristili dr. Milorad Pupovac i njegova Samostalna demokratska srpska stranka.

Put relativno nepoznatog lingvista iz Zagreba od anonimnog političara nekomunističke i projugoslavenske ljevice do neprijepornog vođe hrvatskih Srba te važnog kreatora političkog života suvremene Hrvatske impresivna je (i još neispričana) činjenica političke povijesti samostalne hrvatske države. Na političku je pozornicu raspadajuće Jugoslavije iskoračio početkom 1989. predstavljajući se epitetima koje bi današnji lijevi naprednjaci nesumnjivo pohvalili: nasuprot nacionalnih grupiranja (u prvom redu!) Hrvata, Srba i drugih, koja su, kako je naveo u jednoj prilici, vodila u mračnu prošlost, zagovarao je općejugoslavenski program demokratizacije federalne države temeljen na ustavno zajamčenom konceptu "državljanina-građanina", koji je navodno jedino vodio u svijetlu budućnost. Premda je bio sklon programu "demokratske ljevice", uključujući čak i elemente preživjelog koncepta radničkog samoupravljanja (tražeći, primjerice, kao jedan od čelnika Udruženja za jugoslavensku inicijativu, "zakonsko jamstvo za utjecaj svakog zaposlenog građanina na upravljanje radom u sredini u kojoj djeluje"), te modelu "građanske suverenosti" kao "osnovi za ustanovljivanje raznolikih odnosa u Republici (sic!) (Hrvatskoj) i prema republici", sve je više počeo kritizirati uglavnom samo novoprobuđene nacionalne pokrete. "Antisemitizacija (sic!) politike", napisao je u drugoj prilici, "postupak je proizvodnje mržnje prema predstavnicima drugih političkih ideja i prema pripadnicima drugih etničkih skupina, koji, u krajnjoj konsekvenciji, ima za cilj političko (a nerijetko i fizičko) istrebljenje onih koji ne odgovaraju nekom političkom ili etničkom prototipu." Posebno, pak, hrvatski nacionalizam utjelovljen u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ), opet posebno nakon pobjede te stranke na parlamentarnim izborima u proljeće 1990. Prema Pupovcu, primjerice, već su prvi postupci nove vlasti, poput uklanjanja komunističke simbolike i dr. bili primjer "poništavanja" demokratskog legitimiteta novog režima. O HDZ-u je tako sredinom srpnja 1990. izjavio sljedeće: "HDZ je jedna klasična populistička partija, dapače pokret. Ona je tokom izborne kampanje imala sve elemente klasične populističke retorike - nacija, tlo, žrtva, krivnja drugih kroz mnogobrojne optužbe, i čak jednu vrstu antisemitizma."


Pupovac je dakle u tom trenutku odbacio ključnu HDZ-ovu ideju, prema kojoj će tek okvir samostalne nacionalne države pružiti potreban okvir za slobodan demokratski razvoj. Istovremeno, počeo je napuštati općejugoslavenski program demokratskih promjena temeljen na konceptu "anacionalnog građanstva", a u korist općejugoslavenskog mirotvornog programa temeljenog na hrvatskim Srbima u ulozi ključnog vezivnog tkiva. Pupovac je točno uočio da eventualni dogovor između Beograda i Zagreba može dovesti do trajnog razrješenja krize hrvatsko-srpskih odnosa, ali ga je ta ocjena odvela u pogrešku jednakog tretmana Hrvatske i Srbije, odnosno u isticanje jednake odgovornosti dviju strana za rat. Primjerice, odluku Zagreba da se suprotstavi nelegalnom srpskom secesionističkom djelovanju u Slavoniji (proglašenje autonomnih krajina) potpuno je poistovjećivao s Miloševićevim nasilnim gušenjem pokrajinske autonomije Albanaca na Kosovu. Prema izjavi koju je dao jednim francuskim novinama u studenome 1991., Tuđman je "učinio u Slavoniji i Krajini (sic!) istu grešku koju je učinio Slobodan Milošević na Kosovu, kada mu je poništio autonomiju". Temeljna je Pupovčeva pogreška pak počivala na nesposobnosti ili nevoljkosti tog inače vrlo pronicavog političara da na pravilan način pojmi činjenicu da se dobar dio njegovih sunarodnjaka već od sredine 1990. vidio dijelom velike Srbije, a ne hrvatske države. Samoproglašenu Republiku Srpsku Krajinu, posve neprihvatljivu većinskim Hrvatima, Pupovac je smatrao realnim političkim entitetom, koji bi i Zagreb takvim trebao prihvatiti. Još važnije, u Kninu su trebali odbaciti samoubilački radikalizam Milana Babića uz zadržavanje teritorijalne cjeline, povezati se s rastućom grupom intelektualaca srpske nacionalnosti u Zagrebu (oličenu u njegovu Srpskom demokratskom forumu) te postati, kako je naveo u intervjuu jednom austrijskom novinaru, stvaran "politički faktor".


Tadašnji su hrvatski mediji Pupovca znali dovoditi u vezu s međuratnim vođom hrvatskih Srba, Svetozarom Pribićevićem. Ipak, usporedba je bila samo donekle točna. Pribićević i njegova ideologija unitarnog jugoslavenstva duboko su zatrovali hrvatsko-srpske odnose, ali je taj nekadašnji đak pakračke preparandije ipak smogao snage da u kritičnom trenutku svoje karijere prizna pogrešku. Dok god se iza kulise jugoslavenstva hrvatskih Srba bude krila srbijanska državna ideja - kako je bilo u monarhističkoj jugoslavenskoj državi, ali i u zenitu komunističke Jugoslavije - dotad će ono za njihove hrvatske susjede s pravom biti prepoznato kao smrtna opasnost. A, ako se pak Hrvati odluče za vlastitu državu, dakle odbace i jugoslavenski ideološki i jugoslavenski državni okvir, a hrvatski Srbi ne promijene svoje stajalište (ne odričući se, naravno, srpske etničke pripadnosti), kako je točno predvidio, rat je sasvim izgledan. "Ne mogu zamisliti ni za jedan čas tu mogućnost", napisao je u jednoj prilici Pribićević, "da Srbi ratuju s Hrvatima zato, što ovi neće da žive zajedno s njima, da Srbi ognjem i mačem nametnu Hrvatima zajedničku državu". Dok je, dakle, Pribićević na kraju ipak shvatio da je Zagreb mjesto gdje hrvatski Srbi trebaju rješavati pitanje svog položaja, dotle je Pupovac tijekom prve polovine 90-ih smatrao da je to moguće istovremeno činiti i u Zagrebu i u Beogradu. Pupovčev doprinos povijesnim lutanjima hrvatskih Srba bio je u tome što je svoje sunarodnjake, podjednako one odmetnute u Krajini te one lojalne u Zagrebu i drugdje, vidio jednako udaljene i od Srbije i od Hrvatske. "Mi smo", izjavio je u rujnu 1991., "u položaju djece s dvije maćehe. Srpski vođa Milošević u Beogradu apelira na nacionalnu lojalnost sa Srbima u Jugoslaviji, a hrvatski predsjednik Tuđman na lojalnost svih građana Hrvatske prema državi." Rješenje? Prema Pupovcu, hrvatski su Srbi, ali u statusu "političkog naroda", trebali i dalje biti dio zajedničke jugoslavenske države ("jer žele da budu dio srpskog naroda u Jugoslaviji"), ali i ravnopravni građani Hrvatske unutar demokratizirane Jugoslavije. Nije bilo mjesta za opciju koju su zagovarali Tuđman, HDZ i većina Hrvata: da hrvatski Srbi budu ravnopravni građani unutar demokratske i samostalne hrvatske države.


Usprkos zadanostima nastalim činjenicom međunarodnog priznanja Hrvatske u siječnju 1992., dakle nepromjenjivosti državnih granica, Pupovac je smatrao da rastuća eskalacija rata u susjednoj Bosni i Hercegovini otvara mogućnost da se njegovi planovi ipak realiziraju. Otud 1994. njegov više nego smjeli plan o pretvaranju Hrvatske u "složenu državu": sastojala bi se od "ustavnih regija" i jednog područja s "posebnim statusom" (okupirana područja Hrvatske), a koje bi imalo iznimno visok stupanj autonomije. Osim toga, Hrvatska bi "posebnim ugovorom" bila povezana s okupiranim područjima, a njegov je prijedlog predviđao još i ustanovljenje posebne "srpske skupštine", ili paraparlamentarnog tijela koje bi imalo ekskluzivno pravo odlučivanja (u obliku veta) na sve međusobne ugovore koje bi Zagreb potpisao (ako bi se ticao Srba u Hrvatskoj). Govoreći o tome u rujnu 1994., izjavio je: "Jedno takvo iskustvo je položaj Šveđana u Finskoj, gdje oni s jedne strane imaju status konstitutivnog naroda, a to znači da je Finska u jednoj vrsti konstitucijskog kondominija, a s druge strane jedno rješenje s vrlo visokom teritorijalnom transdržavnom autonomijom ili nekom vrstom unutrašnje državnosti Alandskih otoka i s nekom vrstom međunarodnog subjektiviteta." Svoje je srpske sunarodnjake Pupovac dakle tada vidio ne građanima, nego partnerima hrvatske države. Vojna pobjeda hrvatskih snaga u ljeto 1995. zaustavila je takve planove.


Do tog je trenutka Pupovac višestruko pokazao da se radi o političaru izraženog političkog talenta. Međunarodna zajednica smatrala ga je istinskim glasnogovornikom hrvatskih Srba, a nalazio se iza osnivanja nekoliko parapolitičkih organizacija koje su se uspjele etablirati u ulozi važnih čimbenika političkog života Hrvatske. Nemilosrdno se obračunao sa svim domaćim konkurentima (poput Srpske narodne stranke Milana Đukića, koju je jednostavno uništio optužbama da je "režimska stranka"), a istovremeno je uspostavio potrebnu vjerodostojnost kod ostataka srpske zajednice na nedavno oslobođenim područjima Hrvatske. Ali, parafrazirajući jednu rečenicu iz danas davno zaboravljenih vremena, prema kojoj "novo doba ište nove tvorevine", Pupovac je točno zaključio da je vrijeme za "redefiniranje" vlastite politike. Dala bi se precizirati na sljedeći način: ako se već mora postati "hrvatski Srbin" (umjesto Srbin u Hrvatskoj), onda je potrebno osmisliti plan da se ta nužda pretvori u vrlinu. Premda je još nedavno karakteristično pretjerivao o uzrocima odlaska srpskog stanovništva nakon vojnih operacija "Bljesak" i "Oluja", kao i o opsegu kriminalnih postupaka koje su hrvatske snage počinile nad srpskim civilima, u jesen 1995. uspio je izboriti saborski mandat, što je, naravno, bio prvi jasan signal da je spreman potpuno postati dio institucionalnog političkog sustava Hrvatske. Ali prava "revolucija" tek je slijedila. Vješto se koristeći novom inicijativom međunarodne zajednice (mirna reintegracija istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema), ali i potrebom Zagreba da svijetu pokaže postojanje dobrih odnosa s lojalnim dijelom hrvatskih Srba, Pupovac je odlučio do kraja odbaciti krinku "anacionalnog građanskog" koncepta. Interese hrvatskih Srba očito je najbolje zastupati preko nacionalne političke stranke.

Drugi dio navedenog, tj. svoje pomirenje sa samostalnom hrvatskom državom, Pupovac je postigao u proljeće 1996., kada je na sjednici Predsjedničkog vijeća i pred samim Tuđmanom, prema jednom novinskom komentaru, prihvatio hrvatsku državu, najavio integraciju Srba u hrvatsko društvo te uvažio postojeća ustavna i zakonska rješenja kojima se reguliralo manjinsko pitanje. Kad je prestao govoriti, nastao je kratkotrajni tajac, a slijedila su "dva-tri pljeska", koja je uskoro prihvatila "cijela dvorana". Tuđman mu je zahvalio dan poslije konstatiravši da je "prvi put od početka sukoba čuo jednog Srbina u Hrvatskoj s kojim se u cijelosti slaže". Ali Pupovčeva "Canossa" nije bila bez cijene. Postavši potpuno dijelom hrvatskog političkog života, Pupovcu je u ruke došlo ekskluzivno pravo odlučivanja o interesima hrvatskih Srba. Može se zaključiti da se ovdje susrećemo s klasičnim primjerom manjeg uzmaka, a u svrhu veće partikularne koristi. Čak mu je prestalo smetati što ga pogrdno nazivaju "Tuđmanovim Srbinom". U intervjuu iz kolovoza 1998., na izravno pitanje o tome, izjavit će da termin smatra epitetom. "To jest", nastavio je, "činjenica. Ali, buduća je činjenica da će ta Tuđmanova Hrvatska doživljavati transformaciju u pravcu snažnije demokratizacije i opuštenijih odnosa među ljudima. Mi želimo biti partner u tom poslu." Organizacijski izraz "nove Pupovčeve politike" postao je Samostalna demokratska srpska stranka, osnovana u proljeće 1997. u Borovu selu. Sklopivši pragmatičan savez s jedinom preostalom brojnijom grupacijom srpske manjine, onom u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu te predvođenom umjerenijim političarima, Pupovac je dobio potrebnu političku težinu.

Zadanosti hrvatske državne politike (poput razumljive želje hrvatskog vrha da etablira umjerenu političku elitu hrvatskih Srba, koja dakle neće biti podložna pogubnom utjecaju Beograda), istinsku želju hrvatskih vlasti da nakon vojne pobjede započne etapu pomirenja te suživota te propuste najjače hrvatske političke stranke (formuliranje posebne HDZ-ove manjinske politike) Pupovac je potom znalački iskoristio. Nema sumnje da je njegova politika suradnje s hrvatskim vlastima pripomogla općem smirenju međunacionalnih napetosti u Hrvatskoj. Ali, također, nema ni sumnje da njegovo djelovanje njegove srpske sunarodnjake u Hrvatskoj učvršćuje u (zasigurno) paralizirajućoj poziciji hrvatskih građana pokraj hrvatskog društva. Umjesto da se u punom smislu integriraju u hrvatsko društvo, kako je to najavio u proljeće 1996. pred gotovo stotinu članova Predsjedničkog vijeća, trenutačna Pupovčeva politika im to priječi. Vlastitim se političkim vještinama nametnuvši na mjesto jedinog političkog predstavnika hrvatskih Srba, Pupovac istovremeno većini svojih birača priječi slobodan politički razvoj. Upravo u nezdravom paralelizmu u kojem se trenutno nalaze hrvatski Srbi krije se istočni grijeh propusta tog nesumnjivo talentiranog političara.