Godina je prošla od medijskog ubojstva saudijskog operativca i novinara Jamala Khashoggija. U spomen na taj događaj kalifornijski televizijski novinar Martin Smith snimio je za Frontline PBS dokumentarac koji je imao veliku gledanost. Prije svega isprovociranu činjenicom da je emitiran upravo na godišnjicu nestanka, odnosno ubojstva saudijskog državljana Khashoggija koje se dogodilo 2. listopada 2018.

Podsjetimo, toga tmurnog jesenskog dana Khashoggi je, prethodno najavljen, slobodno ušetao u zgradu konzulata Kraljevine Saudijske Arabije, u Istanbulu, kako bi ishodio dokumente potrebne za razvod. Oni su mu trebali zbog vjenčanja s trideset godina mlađom Turkinjom Hatice Cengiz. Hatice ga je čekala ispred konzulata krateći si vrijeme telefonskim ćaskanjem s jemenskom prijateljicom i nobelovkom Tawakkol Karman. Kako Jamal nije došao u dogovoreno vrijeme, zabrinuta Hatice digla je opću uzbunu. Iskoristivši nastalu psihozu, turski su obavještajci u medijski prostor ubacili nejasnu videosnimku Khashoggijevog prolaza kroz kapiju konzulata. Prema tom uratku ubrzo je zasnovan konstrukt o odredu smrti koji je, u mafijaškom stilu, isjeckao Khashoggija na komadiće i tijelo u najlonskim vrećicama iznio iz objekta i pobacao tko zna gdje.

Uslijedili su pritisci te je nakon osam dana istrage službeni Rijad priznao da se moguće ubojstvo ipak dogodilo unutar zgrade konzulata u Istanbulu. Uslijedila su uhićenja osamnaest državljana Saudijske Arabije, uključujući tu i famozni odred smrti. Ubrzo je saudijski državni tužitelj pojasnio kako je istražni tim pronašao dokaze o tome da je ubojstvo izvedeno planski i ciljano. Implicirajući da je to bila kompleksna rogue ("prevarantska") operacija dijelova sigurnosno-obavještajnog aparata Saudijske Arabije i prijatelja. Čuvši to u slučaj se brže-bolje umiješala i svima znana američka CIA. Za nečiji račun objavili su kompromitirajući materijal koji upućuje na to da je saudijski krunski princ Mohammed bin Salman naručio ubojstvo Jamala Khashoggija. Sve te špekulacije mediji i javnost prihvatili su kao istinu te je akcija nabacivanja blata na nasljednika saudijske krune polučila veliki uspjeh.

Prestolonasljednik potom biva na neko vrijeme izoliran sa svjetske političke scene. S iste one na kojoj je samo nekoliko mjeseci prije bio hvaljen i slavljen. Kako bi se primirile strasti i skinula bruka, suđenje je osumnjičenima prebačeno na Specijalizirani krivični sud u Rijadu, koji je zatvoren za javnost. Suđenje traje još i danas. Iako je "provokacija Khashoggi" usporila Mohammeda bin Salmana, on se i dalje nameće kao neprijeporni nasljedni gospodar "Zemlje dva hrama" (Meka i Medina). Kraljevine čiji su utemeljitelji 1750. godine bili njegovi preci - beduinsko pleme Saud i vjerski reformator Muhammad ibn Abd al-Wahhab te posredno Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države.

Bilo kako god, od mitskih vremena Thomasa Edwarda Lawrenca (Lawrence od Arabije), već više od dva stoljeća među Saudima i povezanim rođacima traje permanentni sukob za vlast. Krunski princ Mohammed bin Salman, da bi uopće opstao među nekoliko obiteljskih aspiranata za prijestolje, koristi se svim raspoloživim sredstvima za osvajanje i zadržavanje vlasti. Najozbiljniji konkurent mu je bio kraljev nećak Muhammad bin Nayef Al Saud, kojega je u nizu tehničkih manevara i gesta javno ponizio i zauvijek izbacio s političke scene. Zatim je kao izvrsno pripremljen i obučen političar zatvorio 200 najbogatijih Saudijaca (rođaka). Sve ih je strpao u hotel Ritz Plaza u Rijadu, a potom natjerao da vrate sve dugove i zamračenja koja su imali prema državi. Taj događaj ostao je poznat kao subotnja "Noć dugih noževa", odnosno noć kada je Mohammed bin Salman "zavladao" Saudijskom Arabijom.

Ali nisu se svi velikodostojnici preplašili i pomirili sa sudbinom gubitnika. Neki od prokazanih milijardera nastavili su s otporom, a jedan od tih "osvetničkih bičeva" bila je i afera Khashoggi.

Dok se Mohammed bin Salman osvrtao tražeći tijelo i krivca za likvidaciju Khashoggia, mnogo opasnije ratne igre pogodile su samu Saudijsku Arabiju i njega osobno. Naime, gotovo cijelo proteklo ljeto preko glave su mu letjele nepoznate rakete i bespilotne letjelice, tzv. dronovi, često pogađajući pomno odabrane ciljeve, odnosno samo srce Arabije - njezinu naftnu infrastrukturu. Kako nije bilo jasnih odgovora tko to ponižava saudijsku vlast i princa, najlakše je bilo uprijeti prstom u milicije Hutua iz susjednog Jemena. Iste one koje obavještajno, vojno i logistički podržava Islamska Republika Iran. Takva teorija mogla se sa zadrškom prihvatiti samo kod prvih provokativnih napada (svibanj i kolovoz 2019.). Ali ovi posljednji, koji su smanjili svjetsku proizvodnju nafte za 5 %, nadilaze sve moguće i nemoguće kapacitete i "mokre snove" osiromašenih socijalističko-šijitskih Hutia iz ratom uništenog Jemena.

Bilo je onih koji su krivce tražili među šijitima u Iraku, a rijetki su šuškali i o grupama za pritisak ugrađenim u saudijski državni aparat. Mainstream prezentacija ostala je na nerealnoj priči o jemenskim Hutijima iz grupe Ansar Allah kao glavnim krivcima, iako ih je Arapska koalicija, predvođena Saudijskom Arabijom, gotovo zbrisala s lica zemlje. U realnom svijetu naprednih tehničkih, intelektualnih, infrastrukturnih i logističkih mogućnosti, organizacijske kapacitete za napade na Saudi Armcova nafna postrojenja imaju sama Saudijska Arabija te eventualno UAE-a, Izrael i Iran. Amerikanci upravo u potonje, dakle u Iran, kao vječne neprijatelje, upiru prstom. Službeni Teheran se i dalje ograđuje od optužbi za izravni i za napade preko posrednika iz Jemena ili Iraka. Iran te ciljane prozivke "sila Antante" mora podnositi zbog vlastite geografije državnih granica. Ako bi izgubio nadzor nad kaosom u Jemenu (i drugim žarištima), Iran bi ubrzo bio izoliran u vlastite slabo prohodne planinske lance Zagroz i Alborz te neplodne pustinje Kavir i Lut. Naime, od kada ih je administracija Donalda Trumpa stisnula Islamska Republika Iran gubi direktan i indirektan utjecaj na velikom teritoriju Srednjeg i Bliskog istoka, u tzv. "Šijitskom polumjesecu". I to baš kada je sve donedavno izgledalo da bi upravo oni mogli postati dominantna regionalna sila s velikim utjecajem u Iraku, Libanonu (Hezbolah), Jemenu i Siriji, koju su nakon svega nepovratno i izgubili. Znajući da su nedovoljno snažni oduprijeti se uskrati nuklearnog programa, Trump zafrkava Irance na način: Očekujem od njih da postanu sjajna zemlja bez nuklearnih bombi! Trump to nije kazao bez veze, jer nakon godina dominacije Iran bez ispravnih raketa srednjeg dometa, sa ili bez nuklearnih glava, u svjetskoj i regionalnoj politici ne znači mnogo. Na neki način sustigla ih je Brkićeva kletva: Alah je Alah, ali rakete su rakete! A rakete imaju Amerikanci. Iako ih koriste samo iznimno, to je dovoljno da održavaju i diktiraju ritam rata i mira na Srednjem istoku gdje uvijek vlada zdrava i poštena logika - neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj!

U takvoj duhovnoj klimi Američka koalicija preko Izraela na razne načine napada, slabi i uništava šijite (i ostale neposlušne), odnosno Hezbolah u Libanonu te proiranske snage u Siriji. Jug im pokriva Saudijska Arabija, sjever Kuvajt, središnji dio Perzijskog zaljeva Bahrein i Katar, a izlaz iz njega Ujedinjeni Arapski Emirati (u proxy ratu u Jemenu su protivnici sadašnje garniture Saudijske Arabije). Sve ih dodatno neutralizira ibadistički sultanat Oman. Iz takvog okruženja Iran se ne može probiti, pa se u očajanju povlači prema kopnu (Hartlandu) u ponižavajući zagrljaj vječnim neprijateljima Rusiji i Turskoj. Prema svemu navedenom Iran je udaljen i oslabljen te nije mogao napasti najveće naftno polje na svijetu Khurais i drugu po veličini rafineriju Abqaiq. Jer napadi su bili besprijekorno izvedeni s 18 bespilotnih letjelica (dronova) koje su pogodile jedno mjesto, četiri krstareće rakete pogodile su drugo, dok su tri rakete preletjele ciljeve. I ono najvažnije, povezano s napadima na naftna polja i rafinerije, jest to što su napadači uspjeli, zanemarujući tehničku štetu na naftnim postrojenjima, spriječiti odnosno potisnuti inicijalnu javnu ponudu dionica (IPO) naftnog diva Saudi Aramca. Prema nekim procjenama vrijednu dva do tri trilijuna dolara.

Inače se IPO ovoga naftnog diva odgađa, pomiče i zaustavlja već nekoliko puta od 2018. godine. Tada je naime priča o prodaji saudijskog obiteljskog srebra i započela kao ekonomska potpora za provedbu fantazmagorijski ambicioznih politika programa "Vision 2030", koji se odnosi na poboljšanje života, unaprjeđenje financijskog sektora, stanovanja i uravnoteženja fiskalne politike Saudijske Arabije. Opozicija u Sudijskoj Arabiji te priče o napretku bez nafte smatra običnim lažima, a nova nada koja se nudi mladima, prema njihovu mišljenju, jest prozirna populistička propaganda nove garniture predvođene Mohammedom bin Salmanom i alat kojim će sasjeći stare okoštale strukture.

Nova ekipa s golemim porivom za vlašću i moći ide toliko daleko da je osim korumpiranih poduzetnika, pravosudnih i obavještajnih lica, okovima sputala i religijskog karizmatika Salmana al-Oudaha. To je jasan znak da princ kreće i u "reformu duša" Saudijaca, navodno pretpostavljajući nacionalni indetitet religijskom. Naravno, pritom će Meka i Medina ostati nedodirljivi kao vrhunaravna tradicionalna islamska sveta mjesta, u koja će se za vrijeme hadža i dalje svake godine sijevati milijuni vjernika.

Uglavnom, započela je konjunktura Saudijske Arabije u neko novo modernije i drugačije društvo kojeg će, prema svemu sudeći predvoditi u ovozemaljskom životu kralj Salman bin Abdulaziz Al-Saud, odnosno njegov nasljednik, odlučni Krunski princ Mohammed bin Salman. Veliki dio nezadovoljnika princ je već uspio eliminirati, no hoće li uspjeti apsorbirati najopasnije i zaustaviti poniženja poput raketiranja i nestanka novinara, pokazat će bliža budućnost. Da bi to spriječio morat će upotrijebiti svu političku vještinu i biti surov samo tamo gdje mora kako ne bi više sramotio sebe i saveznike. Jer svijet gleda i čudi se kako je uopće moguće da bespilotne letjelice (dronovi) i krstareće rakete lete, kao u holivudskim filmovima, neotkriveni stotine kilometara po regiji načičkanoj američkim vojnim bazama popunjenim radarskim i proturaketnim sustava. I ne samo što lete, nego bez greške i pogađaju odabrane ciljeve. Washington je ubrzavajući saudijski konsenzus oko krunskog princa već odlučio instalirati još obrambenih sustava u Saudijskoj Arabiji. Time će se dodatno utvrditi na području između Crvenog mora i Perzijskog zaljeva i suverenije određivali dinamiku ratnih igara i dioničku vrijednost IPO Saudi Aramca. Već je ovih dana na tu temu glasnogovornik Pentagona Jonathan Hoffman najavio da će zbog napada na infrastrukturu Saudi Aramca američka vojska na terenu raspodijeliti jednu novu bateriju protuzračnog raketnog sustava Patriot, četiri AN/MPQ-64 Sentinel 3D radara. Njih će popratiti oko dvjesto visoko obučenih specijalista. A uskoro će instalirati i najnapredniji proturaketni obrambeni sustav današnjice - THAAD (Terminal High Altitude Area Defense).

Sve u svemu, nakon raspodjele američkih efektiva slijedi konačni obračun struktura Kraljevine Saudijske Arabije i ostalih igrača na poluotoku. Upravo o tome govori u intervjuima i izjavama za svjetske i domaće medije krunski princ Mohammed bin Salman na način: "Mi imamo 20 milijuna građana. Imamo tri milijuna zaposlenika te dodaje: Ja imam dužnosnike, ministre koji prate stvari i oni su odgovorni za to. Oni imaju ovlast da to rade"! Tim riječima potpuno se ogradio od mučnog ubojstva novinara i dobio medijsku potporu da sve te stvari unutar saudijskog vladajućeg aparata riješi.

Paralelno s tim teškim procesima krunski princ ipak provodi i neke reforme. Primjerice, Saudijkama je dopustio voziti aute, pa i ići na utakmice. Usto, golemi kontingent mladih Saudijaca družit će se i voljeti u potpuno novim stvarnostima poput zabavnih i shoping centara, lunaparka, kinodvorana i na drugim provjerenim sadržajima za depolitiziranje stanovništva. Nastavit će oni svakodnevno uvježbavati palčeve na najpopularnijem saudijskom komunikacijskom kanalu Twitteru i usput će popratiti pokoji politički tweet koji za njih formiraju i serviraju prinčevi botovi poznati pod imenom "Armija muha".