Njemačke su trupe na rubu Pariza. Georg u zadnji čas bježi u Marseille. Njegova prtljaga sadrži ostavštinu pisca Weidela koji si je oduzeo život u strahu od progona. Ova se baština sastoji od jednog rukopisa, nekih pisama i jamstva za vizu meksičkog veleposlanstva. U ovaj lučki grad dopušten je ulazak samo onima koji mogu dokazati da će otići, a to znači da vam je potrebna dozvola ulaska potencijalne zemlje domaćina. Preuzevši Weidelov identitet, Georg pokušava dobiti jedno od rijetkih mjesta na brodu. Razgovori između izbjeglica odvijaju se u hodnicima njegova malog hotela, čekaonicama konzulata te kafićima i barovima u luci. Georg se sprijatelji s Drissom, sinom svog pokojnog prijatelja Heinza koji je umro u pokušaju bijega.. Ali kad upozna tajanstvenu Marie, njegovi se planovi mijenjaju.

Pročitavši sadržaj hvaljenog filma Christiana Petzolda, pomislio sam kako ćemo gledati kostimirani film o II. svjetskom ratu. Međutim, već u prvoj sceni u kojoj glavni junak susreće poznanika u pariškom kafiću, jasno vam je kako se nalazimo u sadašnjosti, jer Parizom prometuju moderna vozila. Gledajući ga, nisam se mogao oteti dojmu kako je upravo to premještanje priče, koju je 1942. godine napisala Anna Seghers, u današnje okruženje njegova najveća prednost koja mi je zamutila vid i potpuno me oduševila. No svakom minutom svojeg trajanja, svakom neizgovorenom rečenicom između glavnih likova, dok u offu netko prepričava ono čemu svjedočimo na ekranu, Transit se pretvorio u remek-djelo napetosti i kvazirealizma koje aktualizira teme izbjeglica, represije nad njima i jasno daje na znanje redateljevo mišljenje o šutljivoj većini koja to promatra, dok u središtu radnje svojeg filma smješta neobičan ljubavni trokut, darujući nam (ne)romantičnu priču prepunu žaljenja, traume i želje za iskupljenjem. Petzold kao da nam želi svojim teškim filmom poručiti kako zla u ratu nisu počinila nikakva čudovišta, nego obični ljudi. Ili kako ga je efektno nazvao jedan kritičar Casablanca za 21. stoljeće.