Piše: Nikola KUČAR

Jedno je sigurno "Ghosteen" je album kojemu se neću rado vraćati. Iz jednostavnog razloga zato što je tužan. Toliko tužan i potresan da je povremeno nepodnošljivo sjediti sam i preko slušalica svjedočiti njegovom leleku. Isto kao što si rijetko pustim "Skeleton Tree", osim "Magneta". Naime, kada je Nick Cave objavio već spomenuti album prije tri godine, pjesma imenom "Magneto" nije me se posebno dojmila. Danas, ako bi me netko zamolio da mu snimim C-90 kompilaciju meni omiljenih Caveovih pjesama, gotovo sam siguran kako bi ista bila uvodna pjesma. Iako su joj opasna konkurencija "Stranger Than Kindness", "Lime Tree Arbour" i "When I First Came to Town".

Tijekom 27 godina druženja s Caveom, znao sam povremeno biti razočaran njegovim albumima, poput recimo prošlog duplog "Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus". No, od kada se "Push the Sky Away" ukazao, odlučio sam iznova pružiti mu šansu i rezultat je bio očaravajući. S druge strane "Ghosteen" je album koji odmah, već u uvodnoj "Spinning Song" uvlači slušatelja u njegov svijet i ne pušta do kraja, odnosno do epske i razarajuće "Hollywood" čiji zadnji stihovi, nakon sedamdeset minuta tuge i boli nudi vjeru kao rijetko koja Caveova pjesma u dosadašnjoj karijeri "Everybody‘s losing someone/It‘s a long way to find peace of mind, peace of mind/And I‘m just waiting now, for my time to come/And I‘m just waiting now, for peace to come/For peace to come". Prvi je ovo album koji je u cjelosti napisao i snimio nakon tragične smrti sina, no atmosfera nije odveć čemerna, upravo suprotno, naoružan empatijom i vjerom, Cave je snimio album koji stoji ruku od ruku s njegovim najboljim ostvarenjima. Spoken word album kojega povremena Caveova falsetta čine nepodnošljivim za slušanjem, no opet s druge strane imao sam sreću ovih dana imati sve te slobodne sate da mu se u potpunosti posvetim, ma koliko mi uznemirujuće bilo iskustvo.