Slatina je nekad imala amatersko kazalište i brojne kulturne entuzijaste koji su se okupljali oko njega. Stariji Slatinčani još se sjećaju tih dana, a neki od njih pamte i svoje kazališne nastupe. Posljednjih godina nešto se češće spominje želja da se u gradu ponovno osnuje kazalište, ali za ostvarenje takve inicijative nema ni ljudi ni novca.

Nepunih 30 godina poslije gašenja slatinskoga kazališta u gradu se pojavila iskra. Jedna je djevojka počela sanjati i imala dovoljno hrabrosti i potpore roditelja da poslije gimnazije upiše studij za koji se nitko tolikih godina nije odvažio i počela ostvarivati dječju želju da postane glumica. Sada je na kraju toga puta, za koji dan odglumit će svoju diplomsku predstavu i do konca godine Slatina će imati prvu, pravu, profesionalnu, školovanu glumicu. Mirna Ostrošić pet je godina studirala na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu i nakon obranjena dva diplomska rada, oba s praktičnim i pisanim dijelom, postat će magistra glume i lutkarstva. "Svoju diplomsku autorsku predstavu iz lutkarstva na temu ekologije već sam napravila u Osijeku, a nakon diplomske predstave u Kazalištu Virovitica slijedi obrana pisanih dijelova ispita i to će biti moja posljednja stepenica do zvanja magistre glume i lutkarstva", otkriva nam Mirna.

Kako si se odlučila studirati nešto što još nitko iz Slatine nije?

- Od malih nogu bavim se glumom i pjevanjem, osjetila sam da me scena zove. Volim se igrati i mislim da sve počinje od igre, i gluma, i lutkarstvo. Kad sam shvatila da za ta moja zanimanja postoji Umjetnička akademija u Osijeku, kako se tada zvala Akademija za kulturu i umjetnost, odlučila sam upisati studij glume i lutkarstva, i tamo sam se pronašla. O lutkarstvu nisam mnogo znala, a kad sam ga upoznala i u njega sam se zaljubila.

Nakon diplomiranja imat ćeš dva zanimanja, bit ćeš glumica i lutkarica. Koje su poveznice glume i lutkarstva?

- Moja dva zanimanja pružaju veći spektar mogućnosti za bavljenje nakon studija, u smislu da se mogu baviti filmskom i kazališnom glumom za djecu i odrasle, animacijom lutaka, a voljela bih se baviti i sinkronizacijom, što je sve vrlo povezano pa se izvrsno dopunjava. Lutkarstvo razvija maštu, što može pomoći u glumi, u tehnici glume i načinu izražavanja, i to je bogatstvo koje lutkarstvo nudi glumi. Obično se misli da je lutkarstvo namijenjeno samo djeci, ali i teatar sjena, i animacija lutaka na štapu, i paravanske i ručne lutke mogu biti zanimljivi i odraslima… Mogu snimati i radiodrame, što sam već iskusila na HRT-u s kolegama i glumcem i profesorom Goranom Grgićem.

Tvoje zanimanje za glumu razvilo se još u osnovnoj školi, zar ne? Je li ovaj studij ispunio tvoja očekivanja?

- U osnovnoj i srednjoj školi išla sam na LiDraNo, bila sam i na državnoj smotri, jednom s monologom i dvaput s filmovima Filmske družine "Bapatuljci", čiji sam bila član u OŠ Josipa Kozarca. Kad sam se upisivala na Akademiju, nisam znala što točno očekivati od studija, od sebe, od budućnosti, kakvo će biti to moje zanimanje, ali kroz tih pet godina shvatila sam da se može mnogo naučiti, upoznala sam iskustva svojih profesora, a imala sam priliku imati čak sedam divnih profesora glume koji su mi ponudili mnogo sadržaja i znanja, i vrlo sam im zahvalna na tome. Svaki susret s novim profesorom, s novom osobom, nudi nešto novo. Ponekad to nije ono što smo očekivali, ali uvijek se može naći nešto što možemo naučiti i što će nam u budućnosti koristiti.

Tko su bili tvoji profesori glume?

- Na prvoj godini profesor mi je bio sadašnji mentor i redatelj predstave kojom ću završiti studiranje Robert Raponja. Nakon njegova odlaska u Split, iz toga grada došao nam je glumac i profesor Milan Štrljić. Na drugoj godini profesor mi je bio Majkl Mikolić, koji je sada u Teatru Naranča u Puli. Zahvaljujući njegovu pozivu u Puli sam radila glumačko-lutkarsku predstavu "Mačak u čizmama", adaptiranu priču u kojoj sam glumila majku jednog djeteta. Na trećoj godini imala sam profesore Jasmina Novljakovića i Vladimira Tintora, obojica su glumci, a Novljaković je i redatelj, a na četvrtoj godini glumu mi je predavao redatelj Zlatko Sviben. Poslije njega predavao mi je glumac Saša Anočić, a sada završavam sa svojim prvim profesorom, Robertom Raponjom.

Reci nam nešto o diplomskoj predstavi koju pripremaš.

- To je predstava nastala u koprodukciji Akademije za umjetnost i kulturu i Kazališta Virovitica, a riječ je o suvremenoj drami američkog pisca Davida Auburna "Dokaz". Govori o matematičarima i dokazu prostih brojeva, kojih se ne zna koliko ih ima. Taj sam komad pronašla još na trećoj godini studija i odlučila sam ga predložiti za svoj diplomski rad. Mentor je prihvatio moj prijedlog, a i Kazalište Virovitica prihvatilo je suradnju. U predstavi imam glavnu ulogu, ali predstava je zajednički rad jednog tima, ekipe u kojoj su svi važni i dobra suradnja, dobri kolege, dobra režija, sve to može pomoći. Posebno bih istaknula glumce s kojima radim, otac mi je u predstavi izuzetan glumac Igor Golub iz Virovitice, glumac od kojega mogu mnogo naučiti. Sestru mi glumi Sara Lustig, također bivša osječka studentica, Silvio Švast i Goran Vučko u alternaciji glume studenta matematičara, a kostimograf je Mario Tomašević. Matematika mi nikad nije bila omiljeni predmet i nije mi išla, ali svladala sam sve što je trebalo i meni je taj komad bio izazov. Ta drama priča je o odnosu roditelja i djece, pomalo tužna ali životna, te o genijalnosti i granici između genijalnosti i ludila. Jako mi je stalo da diplomska predstava uspije i da je odradim najbolje što mogu, da ne razočaram ni svoje profesore, ni sebe, a niti kolege glumce koji će također biti u gledalištu.

Koliko si do sada uspjela osjetiti svoja buduća zanimanja?

- Jako sam sretna što ću do kraja godine završiti Akademiju jer sam to oduvijek željela i jer se ne vidim ni u jednom drugom zanimanju. Ne znači da nešto drugo ne bih mogla raditi, ali to je moj poziv od malena, sretna sam što sam uspjela otići u tom smjeru i što sam imala podršku cijele obitelji. Zato sam zahvalna svim profesorima, kolegama i svim ljudima s kojima sam imala privilegij raditi. Upravo tako osjetila sam svoja buduća zanimanja: radila sam na akademskoj sceni mladih SOS lutkarsku predstava "Nitko kao ja" o odnosu glumac – lutka na Marulićevim danima u Splitu, glumila sam u predstavi "Naš razred" poljskog autora Tadeusza Slobodzianeka. Završila sam Osnovnu glazbenu školu i naučila svirati flautu, što mi je mnogo pomoglo, ali operna pjevačica, prof. Veronika Hardy, pomogla mi je da otkrijem kako mogu i pjevati, ona mi je otvorila taj svijet, jer mislila sam da ja to ne mogu. Tako se pružila i mogućnost suradnje s Muzičkom akademijom u Zagrebu pa sam na poziv prof. Simona Dešpalja bila tehničar svjetla na Creskim kulturnim večerima, gdje se na seminaru izvode ulomci iz opera. To nije čudno, jer mi učimo predstavu od početka do kraja, od režije, dramaturgije i glume, do izrade kostima i lutaka, postavljanja i promjene scene i svi sudjelujemo u izvedbi jedne predstave. Svaka predstava je nova suradnja, nova energija, novi ljudi, i kad svi bolje zajedno rade, to je bolji cijeli projekt. Tako sam dospjela i na Cres, a ta suradnja dovodi me i do novih budućih projekata. Sa slatinskom udrugom mladih "Krik" i kolegicom Sarom Ipšom održala sam radionicu za djecu na ekološku temu izrade lutaka od otpada, iz koje je nastala predstava "Pepeljuga".

Znaš li već što ćeš i gdje raditi?

- Vjerujem da negdje ima mjesta za mene, bilo to na sceni, na filmu, u serijama, u kazalištu za djecu ili za odrasle, a bila bih najsretnija kad bi se gluma i lutkarstvo isprepleli. Svjesna sam da mi glumci kad završimo studij nismo završili s učenjem i da još mnogo moramo učiti i raditi na svom usavršavanju. Spremna sam na to jer svaka radionica donosi nešto novo i obogaćuje nas. A što se tiče zaposlenja, sigurna sam da je lakše studentima koji završe Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, jer oni su na izvoru, tamo ima mnogo više posla, mogućnosti, raznih audicija. Nama iz Slavonije teže je probijati se i moramo se pojavljivati na mnogim mjestima da bismo uopće pokazali da postojimo pa da netko shvati da netko od nas i nešto vrijedi. Mnogi misle da je nama lako, da se samo slikamo, ali i to je kruh sa sedam kora. Tek sada počinjem to shvaćati… Žao mi je što Slatina nema kazalište i pozdravljam pokretanje amaterske udruge "Kaleidoskop", koja će se baviti filmom i izvedbenim umjetnostima. Voljela bih se jednoga dana vratiti u svoj grad i ponovno pokrenuti kazalište, jer vjerujem da Slatina to zaslužuje, a ima i prekrasnu veliku scenu koju treba iskoristiti, ali prvo moram stati na svoje noge. Nadam se da će biti još glumaca iz ovoga kraja i da ću naći kolege koji će mi se u tome pridružiti.