Ne samo zbog činjenice da mu zahvaljujući prirodno bujnoj i kovrčavoj kosi nije trebao kostim kako bi i likom dočarao Lava, Gordan je Marijanović još jednom dokazao da je istinski kraljević među glumcima. Za to mu je sjajno poslužio najnoviji premijerni naslov Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića - Lav koji nije znao pisati Martina Baltscheita, u režiji Damira Mađarića. I za to su zaslužili četvorku, čvrstu. Početi sezonu kao školsku godinu četvorkom nije nimalo loše.

Odličan i potpun performer koji podjednako sjajno glumi kao što i pjeva i pleše, Gordan je na sceni ovaj put imao samo jednu partnericu - Kristinu Kovačević, no ona je imala nezahvalniji zadatak, točnije - zadatke. Utjelovila je ne samo lavicu nego i čimpanzu, nilskog konja, žirafu, balegara, krokodila, lešinara, vješto i precizno iskačući i uskačući iz uloge u ulogu kao u kostim. Eh, da, eto i prve prepreke o koju se autorski tim spotaknuo. Upravo se u kostime nije mogla uvlačiti precizno. Nedopustivo je da u predstavi koja se reklamira kao edukativna, čimpanza - za koju i vrtićarci znaju da nije majmun, nego primat - ima rep. I to lavlji! A crnom su se balegaru vidjele lavičine noge - što se vrlo lako moglo riješiti s još 20-ak centimetara tkanine. Nilski je konj imao rupu u kostimu, a to publici nije promaknulo. Svima je, zapravo, provirivao kostim lavice, manje ili više. Šteta, jer kostimi su nagrađivane Marije Šarić Ban bili vrlo maštoviti - od kralja životinja (čak i s krznom oko vrata koje podsjeća na lisičje), preko žirafe, balegara, do lešinara. No nimalo maštovit nije bio krokodil odjeven u - kabanicu, a na tom je i ostao. Uz poneki loš detalj i kapuljaču s kojom se Kristina borila jer joj je padala na oči. S druge strane, lešinarove šiške, koje su joj išle u oči, bile su neodoljiv detalj, bilo da ih je podizala sama, bilo da joj je priskakao lav.

Slatko su se u priču uklapale i tenisice prikladnih šara. Vjerujem da bi se problem kostima riješio dodatkom još malo tkanine ili dobrim starim patentom.

Da ne bi sve bilo u tom i takvom tonu, a ova predstava to ne zaslužuje, svakako velika čestitka mladom glumačkom dvojcu, jer je u tako dinamičnoj izmjeni uspio kreirati svoje uloge uvjerljivo. Kako Gordan, koji je već prvim izlaskom na scenu osvojio i male i velike, tako i Kristina, koja je od nekih likova napravila vrlo dojmljive uloge, ponajprije lešinara. Koreografski dio uloga ni jednom od njih nije bio problem, no svoju su fizičku okretnost više puta dokazali. Mali poticaj Kristini je da slobodno pjeva glasnije, posebice dok igra balegara, koji je djeci bio posebice smiješan. Čini se da je i Kristina Kovačević ponajviše truda uložila upravo u lik tog mudrog strvinara, a i glazbeno su u toj sceni podebljali tu sinergiju, koja je među njima bila jasna na sceni, otpjevavši odličan duet (na glazbu Miroslava i Gordane Evačić). Nemaštovitost se može zamjeriti i scenografkinji Marti Crnobrnji za krajnje neinventivna rješenja afričke divljine.

Sve u svemu, skladna je to cjelina s uvijek entuzijastičnim i predanim glumcima, na kojima kazalište i treba počivati, a Dječje kazalište ima sreću što mu i smjenom naraštaja toga ne manjka.