Kao Fulbrightov stipendist, dr. sc. Velimir Srića stekao je MBA jedne od najboljih svjetskih menadžerskih škola - Columbia University, New York, i doktorirao iz menadžerske informatike. Dobitnik je stipendije Gerald Ford i Eisenhower Fellowship, nagrada Zlatno pero Društva novinara Hrvatske i "Josip Juraj Strossmayer" za znanost.
Dr. Srića objavio je pedeset znanstvenih i stručnih knjiga, više od tristo članaka, zbirku političkih eseja "Od krize do vizije", roman "Privatne istrage", zbirku poezije "Razne igre" i slikovnicu za djecu "Veliko putovanje maloga globusa". Redoviti je profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i gostujući profesor na UCLA (University of California at Los Angeles). Konzultant je iz menedžmenta i informatike u niz hrvatskih i međunarodnih tvrtki. Bio je gostujući profesor na pekinškom Renmin sveučilištu u NR Kini, na sveučilištima u Budimpešti, Mariboru, Grazu, Rijeci, Sarajevu, Splitu i Osijeku. Ekspert je Svjetske banke za change management.
NAŠE DOBRE STRANE
Unatoč rastu BDP-a i nekim pozitivnim pomacima (porezno rasterećenje, veće mirovine, porast potrošnje...), u RH su prosječne plaće i dalje na dnu EU-a. Zašto je tomu tako?
- Dva su temeljna razloga: skupa država i još uvijek niska produktivnost rada. Produktivnost rada podići ćemo intenzivnijom digitalizacijom, tehnološkim razvojem, inovacijama, boljom organizacijom i boljim obrazovanjem. Što se tiče skupe države, njezin teret gospodarstvo jednostavno ne može podnijeti. Da bi ojačalo, treba ga još osloboditi fiskalnih nameta i omogućiti da investira u tehnologiju, razvoj, istraživanje i marketing, umjesto da veliki dio onoga što stvori daje državi, koja ne ulaže u investicije i razvoj, nego u neproduktivnu potrošnju. Ilustracije radi, 90 % državnih poticaja u Hrvatskoj ide poljoprivredi, željeznici i brodogradnji; to je "hranjenje mrtvaca", a ne produktivno ulaganje. Naša država troši 48 % BDP-a, što u praksi znači da šest ljudi u privredi radi da bi uzdržavalo penzionere i tri državna službenika, pa je poduzećima teško biti konkurentan. Nalik su na trkača s utezima od kojeg se očekuje da trči brže i dijeli veće plaće. Uz to, država je poslodavac sigurnog radnog mjesta, birokratske moći koju ono pruža i relativno malog opterećenja u odnosu prema radnim mjestima u poduzetničkom okruženju. Želimo li veće plaće, reforma državne uprave mora postići omjer da osmorica koja rade uzdržavaju dvojicu iz "nadgradnje". Prvi način da se to postigne znatna je racionalizacija uprave, njezino smanjenje, digitalizacija i zamjena ljudskog rada tehnologijom. Drugi način je privatizacija javnih poduzeća kod kojih ne postoji strateški interes države te njihovo prepuštanje tržištu.
Zašto u RH, u odnosu prema drugim zemljama u EU-u, ekonomski razvoj ne ide bržim tempom, koji su razlozi?
- Glavni je razlog mentalitet. Svi znamo da je rad izvor vrijednosti. Tko radi, ostvaruje rezultate, tko ne radi, ne može očekivati uspjeh. Međutim, kod nas radna etika, poduzetnički duh, štednja, kult napora, žrtvovanja i odricanja - nisu na cijeni. Istraživanja pokazuju da je efektivni prosječni radni dan zaposlenika u gospodarstvu oko pet sati, a u upravi je i kraći. Prosječno odradimo samo pola službenog radnog vremena. Dovoljno je prošetati gradom i vidjeti koncentraciju ljudi u kafićima, koja je veća nego na radnim mjestima. S devet i pol dana bolovanja godišnje po stanovniku Hrvatska je pri vrhu europske ljestvice izostanka s posla, a tome možemo dodati zaprepašćujući broj invalida rada, njih 240.000. U Hrvatskoj radi ispod 60 % radno sposobne populacije i po tom smo pokazatelju na dnu EU-a. Dodajmo tomu činjenicu da bi svi htjeli živjeti od rente, a ne od rada, ili za državu, a ne na tržištu, pa nije čudo da smo se pretvorili u zemlju činovnika i iznajmljivača, a ne poduzetnika i proizvođača.
DUHOVNA PRAZNINA
Kad se sve uzme u obzir, u jednom općem zaključku, kakva je kvaliteta života u Hrvatskoj danas?
- Sve ovisi o očekivanjima. Većina ljudi u današnjoj Hrvatskoj mašta o materijalnom bogatstvu i poistovjećuje ga s kvalitetom života i uspjehom. U načelu to i nije pogrešno, jer je novac bar donekle objektivno mjerilo vrijednosti nas kao osoba, naših ideja, našeg rada i naših dostignuća. Ipak, većina iskusnih ljudi reći će da nije sve u novcu, važna je sreća, zdravlje, zadovoljna obitelj, djeca, kvaliteta života, njegova ispunjenost sadržajem i smislom. Ako kvalitetu života čini potrošnja dobara i usluga, onda ona u Hrvatskoj stalno raste, iako nas susjedi i konkurenti koji su nam nekad gledali u leđa (baltičke zemlje, Češka, Slovačka, Poljska, Mađarska, čak i Rumunjska) polako prestižu. Dobre strane života u Hrvatskoj su još uvijek niske cijene usluga poput zdravstva, obrazovanja, kulture, javnog transporta, ugostiteljstva… Tu je i visoka razina sigurnosti i niska stopa kriminaliteta. S druge strane, percepciju kvalitete života u nas jako kvari nezadovoljstvo politikom, manjkom reformi i vizija, viškom korupcije, nepravdama privatizacije, katastrofalnim pravosuđem, nesposobnošću da se iskoriste naše sjajne komparativne prednosti, sposobni ljudi, inovacijski talenti i razvojni potencijali. Nažalost, i nakon tridesetak godina samostalnosti Hrvatska još uvijek sliči uspavanoj ljepotici koja čeka poljubac lijepog i mladog poduzetničkog princa da je probudi iz sna.
Drugim riječima, živimo li danas bolje nego prije pet, deset godina, može li se govoriti o porastu životnog standarda u RH, a time i zadovoljstva, pa i sreće?
- I može i ne može. Sreća je percepcija i ovisi o očekivanjima. Da su ona niska, danas bismo bili zadovoljniji. Ali ona su u Hrvatskoj oduvijek visoka pa je oko nas sve više depresivnih i nezadovoljnih. Takvo je cijelo globalno okruženje liberalnog kapitalizma i populističke demokracije. O tome upravo dovršavam knjigu, a koautor mi je Amerikanac. Pišemo o svijetu koji je u dubokoj krizi, a glavni su razlog poljuljane vrijednosti. Više se ne vjeruje ni medijima, ni političarima, ni poslovnim ljudima, ni crkvi. Smeta nam nepravda, korupcija, sporo, neefikasno i politički motivirano pravosuđe, pretjerane socijalne razlike koje se ne temelje na radu i znanju. Sklapa se sve manje brakova i rađa sve manje djece. Mladi provode do pet sati dnevno na pametnim telefonima, a samo 20 minuta u društvu prijatelja. Imamo na stotine frendova i lajkova na društvenim mrežama, a teško je na prste jedne ruke nabrojiti prave prijatelje. Solidarnost se izgubila, više se nitko ne brine o drugima, nego smo postali egoistični. Životni standard gleda se samo kroz materijalne pokazatelje. Oni su odgovorni za konzumerizam koji je doveo do toga da imamo sve više bogatstva, ali smo svemu smanjili vrijednost. Živimo u sve ljepšim kućama, a sve je više razorenih domova. Okruženi smo visokim zgradama i sitnim dušama. Ceste se šire, a pogledi na svijet sužavaju. Posjedujemo sve više stvari, ali u njima sve manje uživamo. Depresivan si? Idi u šoping-centar i tamo kupuj ono što ti ne treba da bi se pravio važan pred ljudima do kojih ti nije stalo.
Medicina je toliko napredovala da danas više nitko nije zdrav. Živimo sve duže, ali i sve ispraznije. Četvrtina stanovnika svijeta pati od kronične gladi, a trećina od pretilosti. Okruženi smo materijalnim bogatstvom i duhovnom prazninom. Umjesto klasika kulturom dominiraju cajke i superheroji. Prave vrijednosti zamijenio je komercijalni šund. Danas je sve na prodaju, novcem se mogu kupiti ljubav, izbori, zdravlje, pravda i sudske presude. Zakon ponude i potražnje doveo je do toga da najbolji nogometaš, glazbenik ili filmski glumac mjesečno zarađuje tisuću puta više od najboljeg učitelja, odgojitelja, čak i liječnika. Nekad smo ljude voljeli, a stvari trošili, danas je obrnuto. Živimo li bolje nego prije? Zaključite sami.
(D.J.)
Dobre strane života u Hrvatskoj su još uvijek niske cijene usluga poput zdravstva, obrazovanja, kulture, javnog transporta, ugostiteljstva… Tu je i visoka razina sigurnosti i niska stopa kriminaliteta...
Živimo u sve ljepšim kućama, a sve je više razorenih domova. Okruženi smo visokim zgradama i sitnim dušama. Ceste se šire, a pogledi na svijet sužavaju.