Zahvaljujući zagrebačkoj izdavačkoj kući "Ljevak" i njihovoj biblioteci "Cicero", i hrvatski čitatelji mogu ne samo redovito čitati romane koji su nagrađeni Nagradom Europske unije za književnost, već se mogu upoznati i sa suvremenim trendovima (dominantnim temama, odnosom prema recentnim i bivšim ideologijama, literarnim strukturama, narativnim i političkim strategijama...), u europskim literaturama.

Treba reći da je te godine, osim Biance Bellove još jedanaest europskih književnika dobilo tu nagradu, ali nitko iz Hrvatske. Naime, temeljni cilj ove europske nagrade za književnost jest ukazivanje na svekoliko bogatstvo suvremene europske književnosti, kao i njegovanje raznolikog europskog kulturnog i jezičnog naslijeđa.

Bilo kako god, 2017. godine ovu je prestižnu nagradu za svoj četvrti roman "Jezero" dobila češka spisateljica Bianca Bellova (1970.). Iste te godine ovaj roman dobio je i najprestižniju češku nagradu za književnost, Magnesia Litera, s obrzloženjem da se radi o surovoj priči o odrastanju, koje prati istovremena "postaapokaliptična parabola o uništenju prirode koje prati pustošenje ljudskih odnosa, a u konačnici i pustošenju duša pojedinih stanovnika. (...) Bianca Bellova napisala je osebujni mit, zavodljivu priču o inicijaciji u kojoj dječak (naime, riječ je o dječaku koji živi bez roditelja, nap. a. Z.K.), mora potonuti na dno svoga očaja ne bi li izronio snažniji i samosvjesniji".

Riječ je o spisateljici koja je još 2009. godine svojom prvom knjigom "Sentimentalni roman" pobudia veliku pozornost europske i svjetske književne kritike i publike. Svaki sljedeći roman njezinu reputaciju relevantne češke književnice samo je dodatno učvrstio. I, kao što svi češki pisci/umjetnici, koji drže do sebe, tako se i Bianca Bellova mora u svojim tekstovima/filmovima referirati na činjencu da su Česi/Slovaci jedan dio svoje novije povijesti, ne svojom voljom, uvelike dijelili sa Sovjetskom Rusijom:

"Rusi se vesele, opet će po noći biti halabuke, uzdahne baba dok si maže raspucale pete devinom mašću.

- Nadam se da neće opet pucati, barem to" (str. 22)

Ili drugi primjer:

"Većinom su to Urobori iseljeni iz svojih domova prije puno godina, kad se jezero umjetno širilo, pa je bilo potrebno potopiti nekoliko sela. Kako u tom slučaju ne bi mogli posjećivati grobove svojih bližnjih, uglavnom mirni Urobori počeli su se buniti, palili su ruske kamione i njihove građevinske strojeve.

Navodno je tada sam veliki Državnik odlučio da ih se likvidira; oni koji su to preživjeli i sad životare po ulicama glavnoga grada pričali su o tome kako je neoznačena postrojba ukrcavala u kamione čitave obitelji i rodovske zajednice, i onda ih u šumi postrijeljala u jamama (bit će da su "jame" opće mjesto real-socijalizma o kojima se i danas nevoljko govori, nap.a. Z.K.), koje su sami morali iskopati", piše Bellova na 109. stranici ovoga svoga romana koji predstavljamo ovom prigodom.

I ta historijska činjenica predstavlja jedno prilično traumatično iskustvo koje se, na ovaj ili onaj način, reflektira i u češkoj literaturi/umjetnosti. Čak mi se čini da je češka postranzicijska politika to traumatično vrijeme mnogo jednostavnije i elegantnije prevladala. Vjerojatno i zbog toga što je prvi predsjednik Češke bio slavni pisac, disident Vaclav Havel, koji je svojim mudrim političkim potezima, švejkovskim smislom za humor, uspio relaksirati sve te frustrirajuće češko-ruske političke i ine odnose.

Doduše, u ovome romanu Biance Bellove nema one opće poznate češke nepodnošljive jednostavnosti, neobuzdane vedrine, njezin(i) roman(i) je/su natopljen(i) teškom i bolnom depresijom, on(i) nije/nisu lagan(i) za čitanje:

"Ponekad kroz luku ode na gradsku plažu da se okupa. Voda koja je u vrijeme njegova djetinjstva na paleti boja bila između tirkiznoplave i smaragdnozelene sad podsjeća na truleće blato, u kojem se zrcale dugine boje kao u crnom opalu. Voda je već tako slana da u njoj uopće ne žive nikakve ribe.

Na nju se može leći kao na zračni madrac; tijelo jedva da probija vodu. Glava mu je na slanom jastuku. Onda se doma dugo tušira da odgana neugodan svrbež. Jednom mu po cijelom tijelu iskoče mali crveni plikovi; nakon toga zauvijek se prestane kupati. (...) Istinkt stada u međuvremenu tjera ovce sve dalje, tako da one koje su među prvima počnu padati sa stijene u blato pod njom. Padnu glasno pljesnuvši. Dosta njih polomi noge, koje onda ne mogu izvući iz gliba, pa još jače cvile. One koje se nekim čudom uspiju izvući iz blata začas su još dublje u glibu kad na njih padnu druge ovce" (str. 116-117).

No, to još uvijek ne znači da ovaj roman ne treba pročitati. Dapače, toplo ga preporučavam, jer je i više nego uputno vidjeti kako se suvremena češka literatura ne samo odnosi prema nekim od dominirajućih globalizacijskih procesa u svijetu, nego i kako ih pokušava razriješiti. Naime, treba imati na umu da je ovaj roman posvećen onim ljudima koji su na putu!