Sa svemirom nikad nije dosadno. Premda je ovozemaljski svijet krcat problemima čije se rješavanje nameće kao prioritetno, jer se tiče opstanka ljudske vrste i naše civilizacije u cjelini, nebo iznad naših glava, Sunčev sustav i duboki svemir i dalje pobuđuju maštu čovječanstva, bilo u znanstvenom smislu, ili, pak, u onom paraznanstvenom, uključujući i vječnu priču o izvanzemaljcima.

Kad smo kod znanstvenika, jedna od najnovijih vijesti koja je nedavno osvanula u medijima tiče se dakako NASA-e. Ta je Američka svemirska agencija obznanila da su prvi put uz pomoć svoga teleskopa za "lov" na planete zabilježili kako golema crna rupa uništava nesretnu zvijezdu, što pokazuje iznimni i kaotični događaj u svemiru od početka do kraja. Satelit američke svemirske agencije TESS otkrio je detaljni slijed nestanka zvijezde udaljene 375 milijuna svjetlosnih godina, koja je povučena moćnom gravitacijom supermasivne crne rupe, objavili su znanstvenici iz NASA-e.

Zvijezda veličine našeg Sunca na kraju je "progutana" u rijetkom svemirskom događaju. Astronomi su koristili međunarodnu mrežu teleskopa kako bi otkrili fenomen prije nego što su se okrenuli TESS-u koji je dizajniran da "lovi" udaljene planete, a koji je zabilježio početak dramatičnog događaja pokazujući svoju efikasnost u promatranju svemira.

- Tu se radilo o kombinaciji sposobnosti i sreće, i ponekad vam to treba da pogurate znanost naprijed - kazao je astronom Thomas Holoien iz Carnegie instituta za znanost, koji je vodio istraživanje objavljeno u časopisu Astrophysical Journal.

Takav fenomen dogodi se kad se zvijezda previše približi supermasivnoj crnoj rupi, objektu koji postoji u središtu mnogih velikih galaksija, uključujući našu Mliječnu stazu. Iznimno snažne gravitacijske sile crne rupe rastrgnu zvijezdu i nešto materijala bude izbačeno u svemir, dok ostatak upadne u crnu rupu formirajući pritom disk vrućeg, sjajnog plina. "Možemo mjeriti brzinu kojom postaje sjajnija, a uočimo i pad temperature i sjaja koji su jedinstveni", kaže Holoien.

Uočavanje oscilacija svjetla dok crna rupa proždire zvijezdu i izbacuje zvjezdani materijal u spirali, moglo bi pomoći astronomima da razumiju ponašanje crne rupe, znanstveni misterij od rada fizičara Alberta Einsteina prije više od stoljeća kada je istraživao utjecaj gravitacije na svjetlo u pokretu.

Osim netom spomenutog showa koji je u dubinama svemira priredila jedna opaka crna rupa, svemir svako malo otkriva svoje tajne mnoštvu znanstvenika koji se njime sustavno bave opremljeni sve suvremenijom i učinkovitijom tehnikom i tehnologijom. I pritom su nova saznanja sve fascinantnija. Primjerice, znanstvenici već desetljećima znaju da se svemir širi, no istraživanja provedena u proteklih nekoliko godina dovela su u pitanje izračune brzine rasta te izazvala preispitivanje teorija o svemiru.

Brzina širenja, poznata kao Hubbleova konstanta, središnji je dio nastojanja da se otkrije ishodište svemira, a astrofizičari vjeruju da su sve bliže točnoj brzini. U 1998. dva tima znanstvenika otkrila su da se brzina širenja povećava s udaljenošću, i da je svemir ispunjen misterioznom tamnom energijom koja je izazivala ubrzavanje 14 milijardi godina, što im je donijelo Nobelovu nagradu 2011. Jedinica mjerenja Hubbleove konstante je kilometar u sekundi po megaparseku, što je vrijednost koja odgovara trima svjetlosnim godinama. A prema dosadašnja dva različita modela, brzina širenja je ili 67,4 ili 73. Sada je studija znanstvenika s instituta za astrofiziku Max Planck u Njemačkoj i drugih sveučilišta opisala nove metode računanja rastućeg širenja svemira. Pokazuje se naime da je brzina širenja 82,4 kilometra u sekundi po megaparseku, što je više nego u ranijim izračunima, no dopušta odstupanje od deset posto, što znači da bi se kretala u rasponu od 74 do 90.

Znanstvenici kažu da razlike izračuna različitih metoda nisu pogreške u izračunu, nego bi mogle biti znak "napetosti" u razumijevanju toga kako teorija Velikog praska objašnjava svemir.

- U ranom svemiru postoji nepoznata fizika koju moramo proučavati, ako je "napetost" stvarna - kaže Inh Jee, kozmologinja na institutu Max Plank i koautorica studije koja je nedavno objavljena u časopisu US journal Science. "Htjeli smo imati drugi način da potvrdimo je li razlika u mjerenjima stvarna", kazala je Jee za AFP.

Inače, teorija Velikog praska sugerira da je svemir stvoren kataklizmičkom eksplozijom i da se od tada širi. Razne metode mjerenja znače da se galaksije udaljene tri milijuna svjetlosnih godina (jedan megaparsek) udaljavaju brzinom od 67, 73, ili možda 82 kilometra u sekundi. Novi izračun temelji se na savijanju svjetlosti oko velikih galaksija. Jee kaže da veliki stupanj pogreške od deset posto ne može pomoći preciziranju Hubbleove konstante, no njegove metode pridonose raspravi o tome postoje li temeljni problemi u teoriji kozmologije.

Adam Riess, jedan od dobitnika Nobela za 2011., upozorava da nova studija nema dovoljno precizne rezultate da pomogne rješavanju trajuće kontroverzije. "Mislim da ne pridonosi mnogo sadašnjem stanju. No lijepo je vidjeti da ljudi tragaju za alternativnim metodama i to zaslužuje poštovanje", dodaje Riess. (H/D.J.)