Međunarodni poredak utemeljen na pravilima koji su uspostavile liberalne demokracije suočava se s nezabilježenim izazovima. Istodobno je sigurnosno okružje oko EU-a i dalje vrlo nestabilno. Od juga do istoka Europi prijeti luk nestabilnosti.
Na jugu terorističke i zločinačke organizacije postaju sve brojnije potaknute nestabilnošću koja se širi uglavnom zbog propalih ili krhkih država od kojih nastaju područja bez uprave. Na istoku se nastavlja rat Rusije protiv Ukrajine, kao i nezakonito pripojenje Krima. Hibridne taktike, uključujući kibernetički terorizam i informacijsko ratovanje te energetsku politiku, posebno predloženi plinovod Sjeverni tok 2, osmišljene su ne samo radi destabilizacije Istočnoga partnerstva nego i zapadnih demokracija. Tenzije na zapadnom Balkanu rastu.
Migracijska kriza na južnim i jugoistočnim granicama, uključujući pitanja povezana sa sigurnošću, velik su izazov za EU i njegove države članice i ti se problemi moraju zajednički riješiti. Vanjske i unutarnje sigurnosne prijetnje sada su čvrsto međusobno povezane.
Brexit i nesigurnosti koje su posljedica nove vlade SAD-a dodatno kompliciraju svjetski sigurnosni pejzaž. Ostajemo čvrsto predani transatlantskoj zajednici s vrijednostima i interesima koje dijelimo, a koji će biti najvažniji pojedinačni instrument za očuvanje europske sigurnosti u predvidljivoj budućnosti. Povećana suradnja i koordinacija EU-a u području sigurnosti i obrane neće se dogoditi na štetu NATO-a, nego će ga dopuniti i ojačati te znatno povećati učinkovitost transatlantske suradnje. Mir i sigurnost više se ne mogu uzimati zdravo za gotovo.
Prema najnovijim podacima Europske obrambene agencije za 2015. oružane snage država članica čini 1,4 milijuna vojnika, što je više nego u Sjedinjenim Državama. Potrošnja država članica na obranu iznosi više od 200 milijardi eura. Učinkovitost te potrošnje znatno je niža nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Nedovoljna suradnja, koordinacija i sinergija te veliko udvostručenje i fragmentacija napora pridonose navedenome. Posljedica je toga da se novac poreznih obveznika troši uludo te se oslabljuju naši napori u području zajedničke obrane.
Trebamo primjenjivati cijeli paket političkih instrumenata koji sežu od meke do tvrde sile, od kratkoročnih do dugoročnih politika u području klasične vanjske politike koja obuhvaća bilateralna i multilateralna nastojanja u diplomaciji, razvojnu suradnju, hitnu potporu, sprečavanje kriza i strategije za razdoblja nakon sukoba, ali i održavanje i uvođenje mira. Građani su sve zabrinutiji za sigurnost i od Unije traže zaštitu. Stoga je krajnje vrijeme da EU preuzme veću odgovornost za vlastitu sigurnost.
DOSADAŠNJI NAPORI
Prije svega moramo zahvaliti civilnom i vojnom osoblju, kojeg je više od pet tisuća, na njihovu svakodnevnom služenju u misijama i operacijama ZSOP-a na trima kontinentima. U tom kontekstu ponovno potvrđujemo svoju predanost postizanju cilja potrošnje na obranu od 2 % BDP-a ili više, ali i ostvarenju bolje potrošnje s pomoću više zajedničkih obrambenih projekata. EU u svojim redovima već ima vrhunske civilne stručnjake i mora ih moći brzo rasporediti. Reagirati brzo znači reagirati učinkovito. Trebalo bi uspostaviti europske snage civilne zaštite radi brzoga reagiranja na katastrofe, a i zajedničku europsku kiberpostrojbu za borbu protiv sve većih kibernetičkih prijetnji informatičko-komunikacijskoj infrastrukturi u Europi i državama članicama koje ugrožavaju normalno funkcioniranje institucija. Te zadaće zajednički su doprinos Europe sigurnosti naših građana. Kao iskaz potpore pripadnicima naših službi cijenimo povećanje potrošnje država članica na obranu. Taj trend treba održati, ojačati i koordinirati na europskoj razini.
Donošenje globalne strategije EU-a u lipnju 2016. označilo je prekretnicu u jačanju europske obrane. S nestrpljenjem očekujemo njezinu brzu i potpunu provedbu u institucijama EU-a i državama članicama.
Pozdravljamo predstavljanje europskog obrambenog akcijskog plana Europske komisije i predstavljanje novog obrambenog paketa, održano 7. lipnja 2017., koji je sredstvo za poboljšanje vojnih kapaciteta država članica. Ističemo da su se u Dokumentu za razmatranje o budućnosti europske obrane Europska komisija i sve veći broj država članica obvezale na osnivanje europske obrambene unije. Klub zastupnika EPP-a već je dugo vremena tražio upravo to.
Očekujemo konkretne provedbene korake kojima će se uzeti u obzir potrebe nacionalnih oružanih snaga. Na temelju naših prethodno preuzetih obveza u cijelosti podupiremo pokretanje pilot-projekta i pripremnog djelovanja o istraživanju u području obrane kao poticaja za buduće europske programe suradnje. Planirano koordinirano godišnje preispitivanje u području obrane moglo bi poslužiti toj svrsi u poticanju razvoja kapaciteta, uklanjanju nedostataka i jamčenju optimalne uporabe nacionalnih planova potrošnje na obranu.
Nedavni napori država članica i visoke predstavnice Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku/potpredsjednice Europske komisije oko pokretanja stalne strukturirane suradnje (PESCO) idu u pravom smjeru. PESCO je poseban način pojačane, racionalne i učinkovite suradnje u području sigurnosti i obrane (npr. uspostava vojnog šengenskog prostora) kojom se okupljaju države članice koje bi mogle zajednički razvijati kapacitete, ulagati u zajedničke projekte ili stvarati multinacionalne sastave. To bi trebalo dovesti do više razine zajedničke ambicije u obrani.
Pozdravljamo nedavno osnivanje službe za vojno planiranje i provođenje (MPCC) kao jezgre stalnog sjedišta u EU-u. Cijenimo inicijativu izgradnje kapaciteta kao potpore sigurnosti i razvoju. Time se EU-u omogućuje da pruža financijsku potporu izgradnji kapaciteta i jačanju otpornosti partnerskih zemalja.
Nedavnom zajedničkom izjavom EU-a i NATO-a suradnja bi se mogla podići na višu razinu. Pozdravljamo odobravanje 42 zajedničke inicijative EU-a i NATO-a radi jačanja suradnje i koordinacije između tih dviju organizacija, ali i radi jamčenja sigurnosti za europske građane. Očekujemo da će države članice obiju organizacija biti voljne i sposobne surađivati u područjima koja su ključna za sigurnost naših građana.
Svjesni smo da države članice imaju različita stajališta o sigurnosnoj i obrambenoj politici zbog povijesnih razloga i da su utvrđeni protokoli u raznim ugovorima EU-a kojima se potvrđuje ta činjenica.
DALJNJI KORACI
Europska obrana više ne može biti najslabija karika u procesu integracije EU-a. Europljani moraju uzeti sudbinu u svoje ruke i ojačati obranu Europe, posebno s obzirom na to da prema Eurobarometru br. 85.1 iz lipnja 2016. polovina ispitanih građana EU-a smatra da je djelovanje EU-a nedovoljno te da bi dvije trećine tih građana željelo da se EU više angažira obvezivanjem država članica u pitanjima sigurnosne i obrambene politike.
U aktualnom složenom sigurnosnom okruženju EU ne može biti tek promatrač. Mirovna dividenda je prošlost. Naše vrijednosti i interesi dovode se u pitanje i vrijeme je za veću ambicioznost i njezino provođenje u praksu. Zbog svojih raznovrsnih civilnih i vojnih instrumenata vanjske politike, EU ima jedinstvenu mogućnost preuzimanja aktivne uloge. No kako bi se osigurao mir, trebamo biti spremni brzo i odlučno djelovati. To će se najbolje učiniti u okviru buduće europske obrambene unije. n
(Priopćenje Zastupničkog kluba Europske pučke stranke - EPP; 21. 9. 2019.)Darko Jerković
SANDRA CVIKIĆ
Nametnuti režim života na granici
Prije dvije godine dr. sc. Sandra Cvikić objavila je knjigu "Domovinska (i europska) sigurnost: kriza sigurnosti i politike manipuliranja suverenitetom". O tome radu u sadašnjim okolnostima, kao i o pitanjima sigurnosti i aktualnih ugroza države i njezinih građana općenito, dr. Cvikić nudi sljedeće pojašnjenje.(D.J.):
- Zbornik radova "Domovinska (i europska) sigurnost: kriza sigurnosti i politike manipuliranja suverenitetom" nastao je na temelju izlaganja znanstvenika na istoimenom skupu održanom u Vukovaru u studenome 2015. godine. Na temelju objavljenih radova, ali i onih koji su bili izloženi na tom skupu, htjela se otvoriti znanstveno-stručna rasprava koja bi potaknula i onu javnu te pridonijela kritičkom propitivanju suvremenoga hrvatskoga društva uronjenog u konformizam globalnog ekonomskog neoliberalizma i liberalne demokracije razvijenoga Zapada. Tranzicijska stvarnost kao permanentno stanje hrvatskoga društva u tom se kontekstu i dalje izgrađuje i razvija pod utjecajem progresivnih politika Zapada koje socijalnim inženjeringom projektiraju društvo u kojemu se običnog čovjeka transformira i stavlja u položaj impotentnog promatrača bez osjećaja i smisla za bilo kakvu promjenu vrijednu zalaganja. Autistično hrvatsko društvo apstinencijom političke volje stoga sustavno arbitrira s dobrobiti svojih građana koji se još uvijek nisu oslobodili oklopa komunističke atomiziranosti totalitarno im usađene svijesti utopijskog svijeta samoupravno-socijalističkog života. Još uvijek je isprepletenost proživljenog, osjećanog i zapamćenog u svijesti i razumu traumatiziranih poslijeratnih hrvatskih zajednica u velikoj suprotnosti sa socijalno konstruiranom stvarnošću koja ne trpi postkomunistička i poslijeratna lutanja na predziđu Europske unije. Opterećeni hipotekom komunističke prošlosti koja produbljuje razdor u hrvatskom društvu i nadvladava snagu nacionalno oslobođene svijesti i istinoljubive borbe za suverenost naroda dobivene pobjedom u obrambenom ratu, hrvatski građani ‘europskoga predziđa‘ progresivno gube moć ne samo u preuzimanju kontrole nad vlastitim životom nego i utjecanjem na razvoj društva u cjelini.
Moja su istraživanja do sada pokazala da se pitanja nacionalne sigurnosti i državno-političkog suvereniteta u okviru nadnacionalnog EU-a, ali i globalno, nisu konstruktivno i kontinuirano rješavala od strane svih hrvatskih vlada nakon smrti dr. Franje Tuđmana; odnosno izostaje jasno definiran način kreiranja i implementiranja takvih državnih politika koje temeljene na nacionalnom konsenzusu svih društveno-političkih dionika štite ponajprije nacionalne interese hrvatskih građana, a onda i posljedično građana EU-a.
PROBLEM MIGRACIJA
- Pitanja ‘sigurnosti granica‘, bilo da su nacionalne ili EU-a, i ‘sigurnosnih politika‘ koje ih reguliraju mislim da je potrebno izmjestiti iz uvriježenog konteksta diskursa ‘ugroženosti‘ i staviti ih zapravo u kontekst osiguranja ‘društveno-političke stabilnosti‘ prostora na kojemu se prožimaju interesi globalnih politika Zapada i Istoka, a to je upravo prostor na kojemu se nalazi Hrvatska. Od ključne je važnosti ponajprije kako će se s tim pitanjima nositi populacije koje se na tom prostoru nalaze, odnosno kako će se sigurnosne politike provoditi od strane nacionalnih i EU institucija, i do koje će razine njihovo implementiranje utjecati na svakodnevni život ljudi i društvo u cjelini.
Fokusiranost, kako eksperata za sigurnost tako i političko-tehnokratskih elita, na ‘procjene rizika‘ i ‘sprječavanje potencijalne‘ ugroze od mnogobrojnih ilegalnih graničnih prelazaka, tzv. neregularnih migranata, dosad nije postigla ni suglasnost, a još manje funkcionalna rješenja o tome kako se nositi s globalnim problemom ‘fenomena izbjeglištva‘ na razini EU-a. Rješenja normativno-legalističkoga karaktera u kombinaciji s pojačanom militarizacijom granica preko vrhunske tehnologije praćenja i naoružavanja pogranične policije ukazuju samo na trend koji će podjednako snažno utjecati i na ‘migrante‘ i na lokalno stanovništvo zemalja tranzita/zemlje prihvata - a to je trend sveopće kontrole kretanja kojom se proizvodi ‘permanentno izvanredno stanje‘ društva i normalizira legitimna potreba zaštite građana i imovine od potencijalne ugroze neželjenih ‘Drugih‘ i/ili borbe protiv terorizma, trgovanja ljudima, kriminala itd.
Uzimajući u obzir kako se s tim problemima nose susjedne države, kao što su Italija, Mađarska i Slovenija; ili pak Srbija, Makedonija, Grčka i Turska, potvrđuje ujedno i jednu ‘činjeničnu istinu‘ - da se vanjska politika i interesi Zapada koje oni štite u osnovi nisu promijenili, te da su i dalje u službi globalnog neoliberalnog kapitalizma koji može osigurati nesmetanu akumulaciju kapitala i profita jedino instrumentaliziranjem međunarodnih institucija kao što su NATO i UN.
SLUŽBENI POLICAJAC
- Danas je znanost utvrdila, a i opće je poznata činjenica da se na umjetno stvorenim društveno-političkim krizama i građanskim ratovima diljem svijeta zarađuju veliki profiti, i to, paradoksalno, u ime globalno proklamiranih liberalnih demokratskih građanskih i ljudskih prava. Ono što je potrebno posebno naglasiti, a tiče se Hrvatske i hrvatskih građana, jest činjenica da promjene do kojih dolazi u takvom kontekstu ponajviše utječu ne toliko na sigurnost koliko na način života koji se u takvim uvjetima sada socijalnim inženjeringom konstruira - gdje građani u zemljama prihvata ‘migranata‘ žive u društvima ‘permanentnog izvanrednog stanja‘, a neželjeni ‘neregularni migranti‘ žive u stanju ‘permanentnog izbjeglištva‘.
Hrvatski ubrzani ulazak u članstvo šengenskog prostora EU-a također ukazuje na činjenicu da će Hrvatska ponovno postati ‘službeni policajac‘ - ‘granična država‘ na braniku EU-a, a nitko u Hrvatskoj ne postavlja pitanje niti se uopće zna kako će se traumatizirane populacije s velikim iskustvom ‘izbjeglištva‘ i ‘progonstva‘ nositi s novonametnutim režimom života na granici.
Piše: Sandra CVIKIĆ
STIPE BUZAR
Ograničenja negativne slobode
Prije godinu dana dr. sc. Stipe Buzar izlagao je na predavanju pod naslovom "Temelji slobode". O slobodi i ugrozama slobode, vezano uz spomenuto predavanje, razgovarali smo s dr. Buzarom u okviru ovotjedne teme Magazina.
Kad danas rabimo pojam slobode, što on sve uključuje i isključuje, da se tako izrazim, napose u današnjem vremenu globalnih i lokalnih kriza, migracija, granica, terorizma...?
- Predavanje "Temelji slobode" održano je prošle godine u suradnji Libertas međunarodnog sveučilišta i Dubrovačkih knjižnica Dubrovnik u poznatoj dubrovačkoj Saloči od zrcala, a sa sugovornicima dr. sc. Marojem Višićem i don Jerkom Banom. U ciljeve predavanja postavili smo razmatranje pitanja o uporabi pojma slobode te istražili nekoliko njegovih fundamentalnih aspekata, i to pod filozofskim (Buzar), politološkim (Višić), i teološkim (Ban) vidikom. Time smo, kao što je uobičajeno s riječima raznolike upotrebe, otvorili više pitanja nego što smo bili u stanju odgovoriti. Sličan rezultat čeka svakog tko se hvata u koštac s takvim riječima - od adolescenta do redovitog sveučilišnog profesora. Rast u znanju relevantno izoštrava preciznost korištenja riječi u različitim kontekstima, ali istovremeno uvijek povećava svijest o horizontu vlastitog neznanja. Ukratko, s vremenom stječemo znanje kako ih koristiti, ali nužno postajemo skromniji u priznanju da njihova fundamentalna narav spretno izbjegava jasne i nedvosmislene definicije.
Ukratko, raspravu u najmanju ruku dijelimo na pitanja o slobodi volje i slobodi djelovanja. Prethodna su moralnog, metafizičkog i neuroznanstvenog karaktera, a iscrpljuju se u suvremenim raspravama o slobodi i determinizmu - o tome je li ijedan ljudski čin slobodan (u nekom jedva jasno definiranom tradicionalnom smislu), ili su potpuno determinirani genima, okolinom, unaprijed determiniranim svemirom, kombinacijom navedenih, ili nečim još nedomišljenim. Na toj smo razini jedva spremni složno odgovoriti i na temeljno semantičko pitanje: Što bi uopće značilo tvrditi da je volja slobodna?
Potonja su pitanja moralnog, političkog, ekonomskog i uopće društvenog karaktera - o slobodi djelovanja. Dakako, u unutrašnjem su smislu vezana uz neriješeno pitanje o slobodi volje, ali u izvanjskom smislu determinirana čimbenicima koje lakše prepoznajemo i definiramo. Iako su modaliteti rasprave i tu itekako raznoliki, razgovor zahtijeva početnu točku. Friedrich Hayek definira slobodu kao stanje u kojem pojedinac nije "podvrgnut samovoljnoj prinudi drugog ili drugih". Sv. Augustin govori o slobodi kao "slobodi za dobro". Marx je određuje u bitno socioekonomskim terminima, dok je Hobbes i Locke u tzv. prirodnom stanju vide kao teret i respektivno pravo. No budući da neka početna točka mora biti odabrana, poslužimo se razlikovanjem poznatog političkog teoretičara i filozofa Isaiaha Berlina. Našu političku slobodu on temeljno dijeli na negativnu i pozitivnu.
DVIJE SLOBODE
Koje su sličnosti i razlike?
- Negativna je sloboda od prinude i prisile. Negativno slobodan čovjek je onaj koji je "pušten na miru", kojem se društvo i država ne nameću; onaj kojem su u slobodi očuvane privatnost i temeljna građanska i politička prava. Ova sloboda ima bitna i razložna ograničenja - nismo slobodni izbjegavati zakone, poreze, ili nametati vlastitu samovolju drugima. Pozitivna je sloboda za djelovati ovako ili onako, ostvarivati svoje želje, ambicije, potrebe i sl. Ako danas ne bih mogao posjetiti prijatelja u drugom gradu, jer mi je država zabranila izlazak iz vlastitog grada, moja bi ograničena bila negativna sloboda. Ako isto ne bih mogao ostvariti zbog nedostatka sredstava za put, bila bi ograničena moja pozitivna sloboda. Kada govorimo o političkim slobodama, češće mislimo na negativnu slobodu, iako i to može varirati s obzirom na teorijsku paradigmu iz koje raspravljamo. Kada danas govorimo o problemu masovnih migracija, ograničavanju slobode kretanja i sl., govorimo o ograničenjima negativne slobode.
ZBOGOM, LENJINE!
Ako suprotstavimo citate: "Ljudi bi mijenjali mnogo slobode za malo sigurnosti" i "Oni koji bi se odricali slobode za sigurnost, ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost", kakav se zaključak može izvesti?
- Spomenuti citati kojima smo se dali voditi u gore spomenutom predavanju poslužili su tematiziranju upravo odnosa između ta dva pojma. Taj je odnos iznimno složen, i ovdje ga nije moguće razložiti. Dostatno je reći da zauzimanjem stava o tom odnosu govorimo nešto o vlastitim političkim uvjerenjima - i o vrsti prava i sloboda koje kao pojedinci smatramo primarnim.
Sjetimo se jedne scene iz Beckerova filma "Zbogom, Lenjine!" (2003.), u kojem stariji adolescent od svoje teže bolesne majke skriva istinu o propasti komunističkog režima i ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke, ne bi li ju sačuvao od saznanja koja bi mogla izazvati pogoršanje stanja i/ili smrt. Kada majka kroz prozor spavaće sobe ugleda zapadnjački obučenu mladež, on joj tvrdi da je Istočna Njemačka počela, ni više ni manje, primati ekonomske izbjeglice sa Zapada. Majka (bar prividno) prihvaća to objašnjenje kao sasvim dostatno. Zašto?
Scena je važna, jer pokazuje da politički režimi koji "oslobađaju" građane temeljnih građanskih i političkih sloboda, moraju na njihovo mjesto staviti mit o socioekonomskoj sigurnosti i stabilnosti sustava, a bar dio građana (npr. navedeni lik majke), prihvaća ga te internalizira (bar prividno) sustav političkih vrijednosti koji s njim dolazi. Ukratko, iako sasvim nedovoljno, zamjena slobode za sigurnost često se javlja u obliku zamjene građanskih i političkih prava za socijalna i ekonomska, čime prava prvog reda postaju drugotna i obrnuto, bar kako se to shvaća u liberalno-demokratskim porecima.(D.J.)