Magazin
ŽRTVE KLIME: AZIJSKA PARANOJA

Potop Indonezije sele glavni grad Jakartu na Borneo!
Objavljeno 28. rujna, 2019.
Neprirodna priroda socijalizma: Utopistička ideja ili plan provediv u stvarnosti?

Legendarni državnik Indonezije Sukarno u svojim je vizijama svijeta sanjao zajedništvo i nesvrstavanje. Zbog mnogobrojnih razloga njegov san postao je noćna mora. Između ostaloga i zbog toga što su mu račune pomrsili opasni obavještajci iz akademije za subverzivni kadar u Balašihi - Josip Broz i Nikita Sergejevič Hruščov.

Bez obzira na to, iza Sukarna je ostala jedna velika nikad realizirana lokalna ideja, a to je preseljenje glavnog grada Jakarte, onda ‘gradića‘ od četiri milijuna stanovnika, na indonezijski otok Kalimantan (Borneo). Tada u zenitu političkog ugleda, moći i utjecaja, predsjednik Sukarno egoistično se ponadao da će to biti ujedno i glavni grad novog pacifičkog saveza Indonezije, Malezije i Filipina. Činilo se nakratko kako sve nevidljive niti svog master plana drži pod kontrolom. Valjda je računao da ga bar kod kuće nitko nikada neće moći maknuti, pa je nalik kakvom nezamjenjivom polubogu hodao diljem Indonezije, a i svijetom, odjeven kao diktator i zastupajući svoje interese.

OD SUKARNA
DO WIDODA
Tako je primjerice pred Kennedyja došao sa sunčanim naočalama na licu i štapom ispod desnog pazuha, što je uz nagla skretanja prema KP-u Kine bio jasan signal da se s njime ne da više ništa raditi. Pa ne čudi što su se svi nakon ispraznih turneja počeli udaljavati od takvog Sukarna. Priča se uskoro ubrzala i sve skupa je dovelo do njegovog zbacivanja s vlasti i internacije u kućni pritvor. Ondje je 1970. godine i umro.

Vojnim pučem na Sukarnovo mjesto došao je veteran rata protiv Nizozemaca general Suharto. On je poput osvetnika iz džehenema u četiri mjeseca, krajem 1965. godine, pobio više od petsto tisuća političkih protivnika. Usporedno s porinućem idejnog oca Sukarna propala je i politika nesvrstanih te je došlo do rasula u kojemu su šarene državice bez pokrića jecale zbog dugova i problema. I Indonezija je tako, a naročito glavni grad Jakarta, pod Suhartom prolazila kroz bolnu i krvavu tranziciju. Taj proces ih nije usporio! Naprotiv, Jakarta je nastavila sve više i sve jače hipertrofirati, pa se problemi vezani uz njezin nekontrolirani rast u predvidljivim vremenskim razmacima samo ubacuju u suvremeni kontekst. Tako je upravo prenapučenost Jakarte kao domaću i svjetsku temu nedavno ponovno pokrenuo populistički maher, indonezijski predsjednik Joko Widodo, u narodu prozvan Jokowi. Ovaj predsjednik, koji inauguraciju u drugi mandat očekuje 20. listopada, prethodno osvojivši 85 milijuna glasova, dolazi iz Indonezijske demokratske stranke PDI-P (Indonesian Democratic Party of Struggle), čija je osnivačica bila Megawati Sukarnoputri, kći slavljenoga oca Sukarna. Ponikao iz naroda, a ne iz elita kao svi dosadašnji predsjednici, ovaj iskusni operativni socijalist pitanje premještanja grada vješto je s realpolitičkog problema skrenuo u emocionalni prostor. Sve je to uokvireno u potonuće grada koje se povezuje sa socijalističkom agendom globalnog zatopljenja, iako problem Jakarte s tim nema uzročno-posljedične veze. Međutim, tako posložene priče, skuhane devedesetih u kuhinji Ala Gorea, uvijek su melem svakom lijevom uhu, pa tako i indonežanskom. Ako bi se zbog idejne brige ovaj naš užareni svijet nekom čarobnom intervencijom i ohladio, to ne bi pomoglo Jakarti i njezinim stanovnicima. Jer stanje okoliša tamo je gore i od najskrivenijih Goreovih ružnih alata za mobilizaciju političkih masa.

Prije svega Jakarta je u problemu zbog lošeg urbanog planiranja na močvarnom tlu, zakonitog i nezakonitog iscrpljivanja podzemnih voda, nekoliko desetaka milijuna motornih vozila te zbog same težine grada i slijednog pritiska na tlo. Tu je još ekstremna prenapučenost. Sve skupa dovelo je do toga da se danas 40 % Jakarte nalazi ispod razine mora. U tome općem potonuću neki dijelovi na godinu tonu oko 25 cm, zapadni tonu 15 cm, 10 cm istočni, a središnji dijelovi tonu dva cm. Odnosno, svi skupa rone u prosjeku 17 cm godišnje.

Iako ih voda okružuje sa svih strana, samo se 4 % otpadnih voda pročišćava, što prisiljava stanovnike da crpe više od 60 % dnevnih potreba za pitkom vodom iz podzemlja. Takvo iscrpljivanje vodnih resursa dovelo je do toga da je grad u relativno kratkom vremenu potonuo više od bilo kojeg drugog na svijetu. Urbanistički planeri računaju da će se do 2050. godine čak 95 % grada nalaziti ispod razine mora, a u međuvremenu će broj stanovnika Greater Jakarte s današnjih 35 milijuna narasti na 50 milijuna! Zbog tolikog prirasta stanovništva, vlasti u gradu i državi godinama neuspješno pokušavaju olakšati život ljudima primjenom i unaprjeđenjem raznih tehničko-tehnoloških rješenja poput brana, ustava, ograničenja broja vozila, suzbijanja gradnje itd. Samo na održavanje postojećeg stanja i unaprjeđenje prometa grad iz proračuna izdvaja sedam milijardi dolara godišnje (godišnji BDP Jakarte iznosi 483,4 milijarde dolara).

SIMBOL NAPRETKA
Povijest se tako na neki način ironično poigrala s Jakartom. Nju su na mjestu ušća rijeke Ciliwung u Javanski zaljev osnovali trgovci također "tonuće nacije" - Nizozemci iz Istočnoindijske kompanije, sagradivši tu komandno mjesto i utvrdu pod nazivom Batavia. Tada su računali da bi se na tom terenu trebao razviti njihov glavni grad za Stražnju Indiju, a sve po uzoru na Amsterdam, i to s maksimalno 800 tisuća stanovnika.

Poznajući povijest, kolektivitet i imajući ukupnu sliku problema u glavi, bivši guverner Jakarte i predsjednik Jokowi morao je žurno prepakirati staru priču Sukharna u novi svjetski strah od ekološkog uništenja i odmah je ubaciti u opticaj. Na tu temu u povodu Dana neovisnosti Indonezije (17. kolovoza 1945.), u Zastupničkom je domu (Dewan Perwakilan Rakyat) pred 560 zastupnika rekao: "Novi glavni grad neće biti samo simbol nacionalnog indetiteta, nego će predstavljati i napredak nacije. Ovaj projekt bit će realizacija ekonomske i pravne uravnoteženosti naše zemlje. Ova vizija unaprijedit će Indoneziju"!

Zastupnici su na te njegove riječi odgovorili mlakim pljeskom koji se zbog velikog volumena dvorane glavne zgrade parlamenta Nusantara jedva čuo. Oni mu ne vjeruju, jer znaju da je recikliranje uvijek iste priče samo izvrstan politički marketing koji prati svjetske modne trendove i priče o zaštiti okoliša, plastici, globalnom pregrijavanju, itd. Neki od njih toliko su zli da ga uspoređuju s europskom ekološko osviještenom djevojčicom (švedska tinejdžerska klimatska aktivistica Greta Thunberg), koja bi se, da je pravde, trebala igrati na ulici, umjesto da po cijele dane okolo politizira, proteklog tjedna i UN-u.

Zapravo je pristojnijim tračerima predsjednik više sličan šumskim poglavicama, a nekima i narajcanim web-ratnicima. Kako god okrenuo i što god Joko Widodo radio, kritičarima neće valjati. Zato se on lakim korakom, poput Baraka Huseina Obame, nastavlja bez zadrške predstavljati svjetskoj političkoj sceni i civilnom društvu, a na domaćem terenu ekološka panika izvrsno mu dođe kao opravdanje za dizanje tenzija i hitnost u rješavanju problema prenapučenosti glavnog grada. Ako bi indonezijski parlament odobrio plan, gradnja nove prijestolnice trebala bi početi, po uzoru na Brasiliju, Putrajayu i Camberru već sljedeće godine na gruntu od 40.000 hektara. Gradnja i opremanje koštali bi 33 milijarde dolara. Država bi financirala 19 % troškova, dok bi ostatak platile državne, paradržavne i privatne tvrtke i pojedinci.

Zagovornici ideje kažu da žele sagraditi pametan, zeleni grad na državnom zemljištu u blizini postojećih urbanih središta Balikpapana i Samarinda. Iako su oko točnog mjesta lokacije zapravo svi važni u Indoneziji, neki tajanstveni i zagonetni poznavatelji situacije misle da će se nova birokratska utopija ipak graditi u središnjem Kalimantanu (Borneo), na području grada Palangkaraya udaljenog 900 km od Jakarte. Tako izmješten glavni grad, govore oni, bio bi u središtu indonezijskog arhipelaga od 17.500 otoka. Iz njega bi se mogle lakše kontrolirati funkcije i granica Indonezije duga više od 5000 km unutar koje živi stotine naroda, etničkih zajednica i deseci vjerskih skupina. Najbrojniji su muslimani kojih je više od 200 milijuna, čime su Indonežani ujedno i najveća islamska skupina na svijetu.

LIKVIDACIJA MAJMUNA
Osporavatelji ideje preseljenja sada strpljivo čekaju da domaća i svjetska euforija mine, a zatim kreće paljba. Naime, zna se da ni na Kalimantanu (Borneo) nije dobro i da bi se i onako očajno stanje biljnog i životinjskog fonda naseljavanjem milijuna ljudi dodatno pogoršalo. Lokalna eksploatacija tropskih šuma pod upravom socijalističke stranke (PDI-P) čini onu amazonskih smiješnom. Do sada je tako zakonitom i nezakonitom sječom i paljevinom uništena nevjerojatna čak trećina tropskih šuma. Na mjesta spaljenih šuma zasađene su industrijske plantaže crvene palme iz koje se proizvodi palmino ulje, koje se moralo proglasiti kancerogenim kako bi se smanjio pritisak na potražnju. Na otoku su također veliki rudarski kompleksi nikla, boksita, bakra, ugljena, zlata, srebra i naftne bušotine. Sve skupa izazvalo je poznatu agoniju čovjekolikih majmuna orangutana (čovjek iz šume), kojima su tamošnje krošnje tropskog drveća jedno od dva posljednja prirodna staništa. Teško su stradali i majmuni Starog svijeta - nosonje. Njih ih stanovništvo zove Holanđani, zbog toga što kao i bivši imperijalisti stražnje Indije imaju velik trbuh i velik nos! Nosonja je na Kalimatanu (Borneo) posmicano više od polovine, dok je orangutana donedavno, u svim staništima, bilo više stotina tisuća, a sada ih je preostalo svega 15 tisuća. Sve to potaknulo je Greenpeace Indonezije da nezainteresirano i kratko istakne: "Vlada mora osigurati da novi glavni grad ne bude sagrađen u zaštićenom području!". A zaštićeno ili nezaštićeno, predsjedniku i vladi načelno je svejedno. Oni moraju naći način kako će realocirati 80 % bruto društvenog proizvoda Indonezije, koje sami proizvode Java i Sumatra, na ostalih šest tisuća naseljenih otoka. Time bi smanjili doseljenički pritisak na Jakartu, a onda i na ova dva najvažnija otoka.

Predsjednikovoj sreći ne bi bilo kraja kada bi uspio kolonizirali slabo naseljene otoke poput Kalimantana (Borneo), i time pokrenuti ustajali novac kroz javne radove. Usput bi ispunio predizborna obećanja, a mogao bi obećavati još više. Jeftina radna snaga tako bi bila usmjeravana socijalističkim setom ideja i iskrčila još više terena na Kalimantanu (Borneo) bez straha da će ih itko važan upitati za lokalne divlje životinje i kišne šume. Tako će biti sve dok se svijet straši brazilskim predsjednikom Jairom Bolsonarom koji za dresiranu publiku predstavlja medijsko čudovište koje samo iz obijesti proždire preostalu amazonsku šumu.

Piše: Dario MAJETIĆ
Predsjednikovoj sreći ne bi bilo kraja kada bi uspio kolonizirali slabo naseljene otoke poput Kalimantana (Borneo) i time pokrenuti ustajali novac kroz javne radove...
Widodo lakim korakom, poput Baraka Huseina Obame, nastavlja se bez zadrške predstavljati svjetskoj političkoj sceni i civilnom društvu...
Ako bi se ovaj naš užareni svijet nekom čarobnom intervencijom i ohladio, to ne bi pomoglo Jakarti, jer stanje je tamo gore i od najskrivenijih Goreovih ružnih alata za mobilizaciju masa.
Na putu bez povratka
Utvrda koja život znači čuva Jakartu, glavni grad Indonezije od nekoliko metara dubokih voda Jakartanskog zaljeva. Naime, indonezijski glavni grad dobrim se dijelom sada nalazi ispod površine mora. Međutim, čak ni obrambeni zid više nije potpuno siguran. Na nekim mjestima je puknuo, ponegdje mutna i zagađena voda već prelazi preko zida. “Voda curi kroz zid cijelo vrijeme, a za vrijeme plime zna čak i preko zida krenuti”, ispričala je prije dvije godine lokalna mještanka Sukaesih za britanski Guardian. Danas zid ima jedan velik problem - svake godine i on tone, iako je već jednom nadograđen. Inače, Jakarta tone i zbog siromaštva, i to u poprilično doslovnom smislu. Grad ne može dopremiti dovoljno vode iz okolnih spremnika pitke vode i građani su prisiljeni oslanjati se na duboke bunare i crpiti vode ispod vlastitih nogu. Zbog toga se podzemni spremnici urušavaju i time doslovce snižavaju tlo. Uzevši u obzir pravu pravcatu eksploziju novih stambenih zgrada, trgovačkih centara i vladinih ureda, koje samo pojačavaju urušavanje podzemnih šupljina, jasno je da je problem teško rješiv. Uz sve to, gradnja novih prometnica dovela je do problema s odlijevanjem oborinskih voda, a istovremeno podzemni spremnici ne mogu upiti kišu zato što asfalt nije porozan. Tako je nastao začarani krug gdje sve više ljudi treba sve više vode. Ni gravitacija ne pomaže. Utapanje Jakarte dodatno pomaže jednostavna činjenica da čak ni rijeke više ne mogu normalno teći. Naime, sve duži tokovi rijeka sada su ispod razine mora i tijekom svakog kišnog razdoblja Jakarti prijete sve teže poplave. Novi vodovodi još uvijek su u fazi planiranja, a stručnjaci upozoravaju da se Jakarta približava točki s koje nema povratka. Nizozemski stručnjak JanJaap Brinkman već godinama radi na Jakartinim problemima i kaže da su prije dvadesetak godina znali da grad tone, ali nisu imali pojma koliko. “Nakon poplava 2007. godine proučavali smo podatke i otkrili da grad tone prosječno desetak centimetara svake godine. Neki dijelovi grada i mnogo više”, rekao je Brinkman.(D.J.)
Možda ste propustili...

EKOLOGIJA BEZ GRANICA

Pet država, jedna biosfera

TEMA TJEDNA: INFLACIJA PREDSJEDNIČKIH KANDIDATA (II.)

Željko Riha: Lošem kandidatu nikakav PR ne može pomoći

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana