Slatinsko (produženo) ljeto, kojim je ove godine obilježena 50. obljetnica radija u Slatini, završilo je u velikom stilu. Organiziranjem te kulturno-zabavne manifestacije Slatinski informativni centar, odnosno gradska radiopostaja, odnosno direktor Robert Turkalj, doista su pokazali kako se to radi. Zahvaljujući njima, nakon prvoga koncerta s nastupom The Frajli, ljetne nedjeljne večeri Slatinčanima i njihovim gostima uljepšali su nastupi vrhunskih imena hrvatske, posebno slavonske estrade.

Tako su na ljetnoj pozornici uz fontanu na središnjemu gradskom trgu nastupili Slavonia band, klapa Puntamika, Mia Dimšić, TS Slavonske lole, Cecilija, TS Fijaker, Pravila igre, Ivan Zak i TS Kas, a sve je završilo manifestacijom Gastro Lika i s 20 torti koje je Udruga Ličana "Vila Velebita" pripremila za svoje sugrađane, ali i za slavljenike – Slatinski informativni centar, koji je proslavio 50 godina osnivanja i uspješnog rada, i Stjepana Jeršeka Štefa, koji ove godine slavi 50 godina svoga glazbenog rada. Zato je odabir tamburaškog sastava Džentlmeni i Stjepana Jeršeka Štefa bio najbolji izbor za završetak Slatinskog ljeta, a mi smo porazgovarali sa slavljenikom.

Ostati i opstati 50 godina na glazbenoj sceni doista je uspjeh vrijedan divljenja. Kako je sve to počelo?

- Moja karijera počela je davne 1969. godine, kad sam imao 15 godina. Već tada imao sam zabavni bend Breze u Bizovcu, i on je djelovao sve do prije dvije godine. U tom bendu bio sam 13 godina, a kad sam se 1982. iz mog Josipovca preselio u Osijek, osnovali smo zabavnu grupu Hit, u kojoj sam ostao niz godina. Svirali smo zabave, svatove, sav repertoar koji se tada svirao. U toj grupi svirali su eminentni glazbenici, svi koji su nešto značili u glazbi tadašnjeg Osijeka. Jedan od njih bio je Željko Nikolin, koji je kasnije svirao s Kićom Slabincem, a danas svira s Miroslavom Škorom.

Uz djelovanje u tada popularnim VIS-ovima, vi ste se od rane mladosti počeli opredjeljivati za narodnu glazbu.

- Da, sve vrijeme bio sam i član kulturno-umjetničkih društava. Prvo sam plesao i pjevao u KUD-u Seljačka sloga, današnjoj Mladosti u Bizovcu, nakon toga bio sam član KUD-a Tomislav u Županji, a najdulje sam bio u bivšem KUD-u Milica Križan, danas Osijek 1862., tako da je sve to vrijeme u meni bila narodna glazba. Pjevao sam i zabavne pjesme, i rock‘n‘roll, ali narodnu sam najviše volio, osobito kad je došla 1991. i ekspanzija tamburaške glazbe. Ljudi me najviše znaju po narodnim, tamburaškim pjesmama.

Pokušajte nam ukratko opisati tijek svoje karijere i usporediti početke svoje karijere s današnjim mogućnostima ostvarivanja uspjeha na sceni.

- U vrijeme mojih početaka bilo je daleko teže doći do javnih glasila, do radija, televizije, mladim glazbenicima i onima koji dolaze danas je mnogo lakše. Nekad je bilo teško proći portu Radija Osijek da bi uopće došao do radija. Kad je zaživjela tamburaška glazba, koju sam ja gajio sve vrijeme, s 38 godina snimio sam svoj prvi samostalni album "Slavonsko more". To je bila samo kaseta na kojoj je bilo 12 pjesama domoljubnog karaktera u izdanju Orfeja. Tek sam 1993. godine prvi put nastupio na festivalu Zlatne žice Slavonije u Požegi. Tada je to bio festival tamburaške glazbe, a današnji Aurea fest od četiri večeri festivala ima samo jednu večer tamburaške glazbe. Kasnije su došli nastupi i na drugim festivalima, karijera se razvijala i obišao sam gotovo cijeli svijet. Ove godine bio sam mjesec dana u Australiji, bio sam u Kanadi, u Americi, ljudi znaju pjesme, a za pjevača nema veće nagrade, najveća je kad publika pjeva pjesmu.

Premda ste relativno kasno počeli pjevati na festivalima, oni su ipak na određen način odredili tijek vaše glazbene karijere. Nisu li upravo festivali utjecali na vašu uzlaznu putanju?

- Da, ja sam u Požegi prve godine pjevao u četvrtak, sljedeće godine u petak na polufinalu. Tada se pjesma "Ej berdo, berdo" nije plasirala među četiri koje su išle u subotnje finale, premda sam ja bio uvjeren da je to zaslužila. Kroz godinu dana emitiranja i slušanja, ta je pjesma retroaktivno osvojila treće mjesto. Od 1995. dobio sam šansu i od tada svake godine nastupam u subotu, u finalnoj večeri. Iste godine počeo sam pjevati na festivalu u Pitomači. Prošao sam sve kvalifikacijske večeri naših festivala, to je teži put, ali meni je draži. U Požegi sam ove godine imao 25. nastup na tom festivalu. Do sada sam u Požegi pobijedio dva puta s pjesmama "Sve poštivam, svoje uživam" i "Ljube se dva goluba", a tri puta bio sam treći. Na krapinskom festivalu upoznali su me preko pjesme "Slavonac jesam, al zagorski sin", za koju sam napisao stihove, jer ja sam rođeni Slavonac, ali podrijetlom Zagorec. U Krapini sam nastupio i na festivalu Zagorska krijesnica, kao i na bivšem festivalu domoljubne pjesme u Slavonskom Brodu, na osječkom festivalu Zvuci Panonije, na festivalu Kraj Mure i Drave te na županjskom Festivalu šokačke pisme. Volio sam ići na festivale jer to je bila mogućnost da te upoznaju ljudi i taj kraj. Mislim da bi na festivalima trebali biti najbolji, ljudi koji su to zaslužili, koji su utrli put tamburaškoj glazbi i koji nešto znače, ali nažalost nisu. Kriteriji su mnogo slabiji nego prije. Svaka čast mladima, ali mislim da se prelagano dolazi do nekih pozicija.

Do sada ste objavili već osam albuma.

- Ove godine izdao sam osmi album s 19 pjesma pod naslovom "Ljube se dva goluba" u izdanju izdavačke kuće Kampus. Neke pjesme s tog albuma već su zaživjele, a nekima će za to trebati više vremena, i do dvije godine. Ja kažem da je kod nas gužva u eteru, ima nas mnogo izvođača, a malo je prostora. Ja se ne bojim konkurencije, ali bih volio da smo zastupljeniji. Dogodi se da netko bude forsiran s jednom pjesmom, a drugi se zaboravlja ili zanemaruje premda ima stotinjak ili čak i više pjesama. Ja se ne žalim, jer mislim da sam dobro zastupljen. Malo mi smeta što se glazba danas više gleda nego što se sluša, mediji često umjesto na kvalitetu pjesme pozornost usmjeravaju na izgled ili odjeću izvođača, a neki estradnjaci upravo na taj način žele nadoknaditi nedostatak pjesme ili izvedbe.

Koliko je za uspjeh važna kvaliteta pjesme, a koliko način izvedbe, odnosno imate li neki "svoj" recept za uspjeh?

- Svaka pjesma mora imati sadržaj, poruku, ona mora nešto reći. Ako mi se svidi tekst, i ako ima dobru glazbu i dobar aranžman, ona mora uspjeti. I među namjenskim pjesmama ima dobrih, kao "Ej godine", "Sretan ti imendan"," Samo s tobom ljubavi", "Sve poštivam, svoje uživam". Na festivalu možeš proći ili ne moraš, ali ne možeš publiku prevariti. Ona je najbolji žiri koji odredi što valja, a što ne. Kad netko danas počne pjevati s 20 godina, odmah bi htio biti poznat. A meni se evo, sada, u 65. godini, događaju neke lijepe stvari. Ako se prema tom poslu odnosiš iskreno, pošteno, i ako vjeruješ u sebe i u ono što radiš, uspjeh je zajamčen. Prvo ja moram voljeti pjesmu koju pjevam, onda je sa zadovoljstvom prenosim na ljude koji slušaju, i kad je ljudi prihvate, ja sam najsretniji.

Tko su vaši suradnici na pozornici i iza nje?

- Mogu se pohvaliti da kao suradnike imam dvadesetak najboljih autora i glazbe i tekstova, jer autori žele da pjesma ne propadne, a uvidjeli su da ja njihove pjesme mogu donijeti korektno. Uistinu biram ono što meni paše i sada nije problem doći do pjesme, ali je problem sve to isfinancirati. Problem je i vrijeme da se sve pripremi i uvježba, a treba i vremena da pjesma zaživi. Ima dosta sastava koji me prate, ali mi je najlakše i najljepše raditi sa Džentlmenima, jer to su dečki koji su počinjali kad sam i ja počeo pjevati na festivalima. Oni su među najboljim tamburašima u Hrvatskoj i bili su sa mnom na mojim inozemnim turnejama. Inače volim surađivati sa svima i nemam problema ni s drugim tamburašima, oni su korektni prema meni, a mislim da sam i ja prema njima. Ipak, najlakše je kad sastav poznaje repertoar i ne mora se posebno pripremati.

Planirate li nekim posebnim koncertom obilježiti 50 godina glazbenog rada?

- U povodu 50. obljetnice glazbenog rada planirao sam samostalni koncert u Lisinskom. Ali, budući da nemam menadžera, ja bih sve to trebao sam organizirati, što je vrlo teško, a i veliki je trošak. Zato svaki moj koncert, pa i ovaj u Slatini, neka bude prilog mome 50-godišnjem radu. Najviše volim pjevati svoje pjesme, ali ima i drugih pjesama koje su meni drage i koje publika voli pa ih uvrstim u svoj repertoar. Treba slušati bilo naroda i pjevati što narod voli.