Suzi i njezina braća Cemal i Kenan gotovo uopće ne komuniciraju otkad su se kao tinejdžeri odselili iz malog rodnog sela u Turskoj, a kontakt su izgubili i s ocem. Situaciju mijenja očev neočekivani telefonski poziv najstarijem Cemalu sa zahtjevom da se svi troje odmah vrate u selo. Cemal, koji je astronaut koji nikada nije bio u svemiru, okuplja brata i sestru te unatoč oklijevanju kreću na neobično putovanje. Pokušavajući ponovno povezati komadiće disfunkcionalne obitelji i suočiti se sa zajedničkom prošlošću, postupno se upoznaju, ne sluteći da ih tek u selu čekaju najveća iznenađenja. Na prvu, sinopsis filma turskog redatelja Tolge Karaçelika zvuči kao svaki američki naslov o disfunkcionalnoj obitelji kakve ekipa Sundance festivala obožava. Naime, "Leptiri" su osvojili jednu od glavnih nagrada na istoimenom festivalu prošle godine, a razlog tomu nije samo Karaçelikovo očigledno podilaženje modernoj filmskoj kritici, koja voli naslove, čitaj drame/komedije na granici s bizarnošću i ludilom, nego šarm kojim je naoružao svoje likove. Primjerice, u rodnom selu susreću hodžu koji ima krizu vjere, ali i načelnika čiji zarazni optimizam pokušava održati cijelo mjesto na okupu te kokoši koje ekplodiraju. No ono što je posebno dojmljivo u "Leptirima" su troje glavnih likova, koji kroz svoja sjećanja, bila ona lažna ili istinita, pokušavaju povezati rodbinske niti koje nikada među njima nisu ni postojale. Od apsurda do tragedije, "Leptiri" su film koji će vas i nasmijati, ali možda i rasplakati. Pridodate li tomu savršeni soundtrack, film "Leptiri" postaje kompletan paket koji se gleda i sluša s užitkom. Naime, tijekom svojeg putovanja automobilom kroz Tursku, Suzi, Cemal i Kenan biraju po jednu pjesmu. Sve tri su me toliko oduševile, da posljednjih dana slušam Erkuta Taçkına, Nazan Öncel i pionire turskog psihodeličnog rocka Moğollar. Možda se Karaçelikova filma neću sjećati kroz koju godinu, kao primjerice naslova Nurija Bilge Ceylana, ali hvala mu za nove glazbene ljepote.