Posjećivali smo Hrvatsku više puta tijekom svih godišnjih doba i prije nego što smo došli zbog snimanja filma. Hrvatska je predivna, fascinantno lijepa zemlja, a ljudi su pristupačni i velikodušni, jako smo zahvalni svima - odgovara nam naša sugovornica na pitanje je li imala vremena turistički istražiti Hrvatsku tijekom snimanja filma pa nastavlja: "Neposredno prije premijere Kralja Belgijaca na filmskom festivalu u Veneciji 2016. godine slučajno smo završili u Hrvatskoj na kratkom odmoru. Naime Ryanair ima dva sjedala dostupna za bilo koju destinaciju i proizašlo je da to bila Rijeka. Te smo večeri u luci sjedili i zurili u Titov bojni brod, konobar nam je rekao da su posjeti zabranjeni, ali da bismo trebali posjetiti Brijune. Iskreno, nikad prije nismo čuli za Brijune iako smo obišli cijelu regiju. Dan kasnije našli smo se ispred Lanke, slona kojega je Tito dobio od Indire Gandhi, i zabavljao nas je Koki, Titova sada vrlo stara i vrlo bezobrazna papiga!" (smijeh)

Dvije godine kasnije Jessica Woodworth i belgijski filmaš Peter Brosens upravo su na Brijunima korežirali nastavak uspješne komedije Kralj Belgije naslovljen Bosonogi car (The Barefoot Emperor) koji je na upravo završenom filmskom festivalu u Torontu imao svjetsku premijeru i bio jedini "hrvatski" predstavnik. Film koji je u cijelosti snimljen na Brijunima kao glavnoj lokaciji te u Puli prati avanture naslovnog lika koji se nakon slučajnog ranjavanja u Sarajevu budi u nekadašnjoj Titovoj rezidenciji na Brijunima. Hrvatski koproducent je Propeler film Borisa T. Matića i Lane Matić, ostatak hrvatske ekipe čine glumci Siniša Labrović, Darko Stazić, Alen Sinkauz i Hassan Abdelghani, kostimografkinja Morana Starčević te kompozitori Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz dok se u stranoj glumačkoj postavi među ostalima pojavljuju Geraldine Chaplin i Udo Kier. Američko-belgijska redateljica Jessica Woodworth rođena je u Washingtonu, živjela i radila u mnogim svjetskim metropolama od Hong Konga, Pekinga i San Franciska do Milana i Pariza da bi se skrasila u Belgiji s poslovnim i životnim partnerom Peterom Brosensom s kojim zajedno stvara sve projekte koji se redovito prikazuju na najvažnim filmskim festivalima kao što su Sundance, Mostra, Toronto, Cannes, SXSW, Rotterdam itd. S vrlo simpatičnom, veselom i komunikativnom Jessicom razgovarali smo na upravo završenom 44. Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu.

Jeste li planirali nastavak Kralja Belgijaca već tijekom snimanja prvog filma? I ako jeste, je li plan trilogija?


- Ne, dok smo snimali Kralja Belgijaca, nismo imali namjeru raditi nastavak, zapravo scenu u Sarajevu snimali smo u Bugarskoj. Ubojstvo kralja od strane nesposobnog belgijskog snajperista bilo je originalni svršetak Kralja Belgijaca, ali to nije bilo to. Film je morao završiti nadom, a ne smiješnom smrću. Trilogija nam nije u planu. Ustvari, svaki film koji snimimo tretiramo kao da bi nam mogao biti posljednji. Doduše, otvoreni kraj filma ostavlja mogućnost da bi se kralj, tj. car, mogao ponovno pojaviti u nekoj novoj dimenziji. Npr. negdje u svemiru. Ionako baš i nema dovoljno zanimljivih znanstvenofantastičnih filmova. (smijeh)

Opišite nam svoj radni odnos s Peterom na setu. Kako režirate i stvarate filmove, pogotovo jer niste samo filmski tim, već i životni partneri, što ponekad može biti i otežavajuća okolonost?


- Ja biram, pripremam i režiram sve glumce. Režiranje glumaca je moja velika ljubav, a i bolje je da rade s jednom a ne dvije osobe, a Peter je mnogo dublje uključen u produkcijski dio. Priče i scenarije zajedno stvaramo i naša suradnja pokazuje se uspješnom na evo već petom filmu i to je zato što dijelimo isti humor, isti senzibilitet za glazbu, ista politička uvjerenja i istu vrstu ludosti. Mislim, iskreno, prilično je ludo snimati filmove! Morate stvarno vjerovati da taj rizik i ta žrtva vrijede. Naša suradnja funkcionira i zato što nam ego nije problem, film nam je jednostavno previše važan.

Živjeli ste u mnogim gradovima diljem svijeta. Je li izloženost različitim kulturama, ljudima i mjestima utjecala na vaše umjetničke odrastanje i formiranje?


- Živjela sam na mnogim mjestima, ali svijet je velik i još uvijek postoji toliko mnogo mjesta o kojima ne znam ništa. Što više to shvaćam, to sam skromnija.


Što više učim, shvaćam koliko malo znam. Što više snimam filmove, više mi je stalo do čovječanstva i naše zajedničke sudbine. Ja se zapravo ne smatram umjetnikom. Više sam kroničar koji vjeruje da je film najmoćnije sredstvo kojim možete uhvatiti trenutak i dijeliti misterij i čuda našeg svijeta.
Film je u cijelosti snimljen na Brijunima i u Puli. Kakva su vaša iskustva snimanja u Hrvatskoj? Kako biste opisali suradnju s hrvatskim koproducentima Borisom i Lanom Matić?



- Bilo je to naše prvo snimanje u Hrvatskoj i imamo samo najbolje uspomene i iskustva. Sve što smo tražili bilo nam je osigurano u roku i unutar proračuna zahvaljujući izvrsnom hrvatskom timu koji je mjesecima radio dvadeset i pet sati dnevno kako bi sve bilo u najboljem redu. Boris i Lana bili su nevjerojatni partneri, uvijek nasmijani, vedri i puni dobrote. Ne znam ni sama kako im je to baš uvijek uspijevalo. (smijeh)