Novosti
TUĐMANOV NOBEL

Hrvatska je oprostom svog protivnika uvjerljivo porazila i na polju morala
Objavljeno 14. rujna, 2019.
Jedini način da se bude bolji od nehumanog protivnika je da se ne ponašamo isto

Moderna povijest Europe uglavnom nije previše bogata milosrdnim činovima upućenim poraženima. Naprotiv, prije bi se moglo reći da se radi o kontinuitetu brutalne osvete, ili dosljedno nemilosrdnoj primjeni rimskog načela Vae victis! (jao pobijeđenima!). I to ne samo upravljenom prema vojnicima gubitničke strane, nego i njezinom civilnom stanovništvu. Već je tretman civila tijekom Balkanskih ratova (1912. - 1913.), napose zločini koje su počinile srbijanske (nad Albancima), bugarske (nad Srbima i Grcima), i grčke postrojbe (nad Bugarima i Turcima), zgranuo europsku javnost. Prvi je pak svjetski rat donio, osim masovnih zločina nad civilima (Nijemci u Belgiji i Francuskoj, Austro-Ugari u Galiciji i Srbiji, Rusi u Njemačkoj), prve organizirane napore masovnih progona i masovne kolonizacije (Francuzi u Njemačkoj, Nijemci u Estoniji, Bugari u Grčkoj), i posebno važno, prvi genocid modernog vremena (Turci nad Armencima). Malo je tko u tom trenutku mogao pretpostaviti da moderno čovječanstvo nije u jesen 1918. zatvorilo “vrata pakla”, nego da ih je tek odškrinulo.

Jer idući je svjetski sukob na zastrašujući način pokazao svu razarajuću moć koju moderne države mogu, ako su zlokobno orijentirane, “primijeniti” na civilima, kako protivničkim, tako i vlastitim. Prema najnovijim istraživanjima dva su totalitarna čudovišta, Staljinov SSSR i Hitlerov Treći Reich, odgovorni za nasilnu smrt otprilike 14 milijuna civila, i to samo na području današnje Poljske, baltičkih republika, Bjelorusije, Ukrajine i zapadne Rusije 1931. - 1948. Pravi su pakao civili prolazili i na području hrvatskih zemalja u razdoblju Drugog svjetskog rata. Premda ta povijest tek čeka biti napisana, i one zaslužuju notorni naziv “krvave zemlje”: stotine su tisuća civila bile izložene najprije smrtonosnoj politici rasne i nacionalne isključivosti ustaškog režima, a potom jednako ubojitoj politici etničkog čišćenja te masovnih zločina i progona komunističkog režima. Polovinom XX. stoljeća golem dio Europe ostavljao je dojam ljudske i materijalne pustoši. Ali, potvrđujući staro pravilo prema kojem europska civilizacija ipak ima sposobnost vlastite regeneracije, uslijedio je preokret. S izuzetkom istočnog i jugoistočnog dijela kontinenta gdje su komunistički režimi nastavili rat s vlastitim civilima, zapadna je Europa ušla u neočekivano dugo razdoblje mira i prosperiteta, praćeno oblikovanjem složenog političko-pravosudnog sustava zaštite ljudskih i građanskih prava. Jedna je od njegovih zasada i imperativ drugačijeg tretmana protivničkih civila. Hrvatska je počela osjećati takve utjecaje u proljeće 1990., kada su i ovi prostori otvorili vrata demokraciji.

Hrvatska i njezini Srbi
U jesen 1991. jedan je visoki hrvatski dužnosnik izazvao mnogo pomutnje kod kritičara nakon što je izjavio: “Tu će (na području istočne Slavonije, zapadnog Srijema i Baranje) opstati ili Hrvati ili Srbi. Treće mogućnosti više nema. Srbi neće moći opstati, osim rijetkih iznimaka. Golema će većina morati napustiti ove prostore, ako Hrvatska pobijedi, a vjerujem da hoće.” Teško je naći riječi koje bi na bolji i točniji način opisivale opće raspoloženje hrvatskog stanovništva prema srpskim susjedima: u njima je sadržan razumljiv bijes Hrvata Slavonije, Srijema i Baranje prema ljudima koji su ih izdali, tj. uglavnom se priključili agresoru, istjerali ih iz njihovih domova, a brojne i ubili. Jednako je važno primijetiti da iz njih progovaraju europska iskustva prve polovine XX. stoljeća: u pravilu su pripadnici etničke zajednice koja je aktivno pomagala agresoru u osvajačkom ratu protiv susjeda, nakon poraza napustili matično područje. Primjerice, Nijemci istočne Europe, dobrim dijelom peta kolona Trećeg Reicha, morali su po završetku sukoba napustiti Poljsku i druge države istočne te jugoistočne Europe. Dobar dio Srba istočne Slavonije nesumnjivo je svojevoljno 1990. i 1991. odigrao ulogu pete kolone Beograda, pa se zasigurno nije moglo očekivati da će pobjedu Hrvatske dočekati u istim mjestima otkuda su jučer protjerali svoje hrvatske susjede.

Ali, umjesto da očekivano slijedi primjer Poljaka ili Čeha nakon Drugog svjetskog rata, odnosno da u trenutku pobjede masovno progna svoje Srbe, Hrvatska se odlučila na drugačiji smjer. Ovaj je trenutak presudno važno uočiti, jer je njime Zagreb pokazao da je spreman prema pripadnicima (dijelom) neprijateljske manjine - još tijekom ratnog sukoba (!) - primijeniti rješenje tipično za drugu polovinu XX. stoljeća (dakle, ne progon, nego neku vrstu ostanka i suživota), a kako će se kasnije vidjeti, nakon nesumnjive vojne i političke pobjede, nastaviti s takvom politikom. Pa, premda se može argumentirati da je Zagreb neke pravosudne ili političke mjere usmjerene k svojim Srbima tijekom 1990-ih donio pod pritiskom međunarodne zajednice, ili iz vlastitih političkih razloga, ne bi se smjelo zanemariti da su one, nesumnjivo u istovjetnoj mjeri, počivale i na samostalnoj odluci. Isto tako, premda se ne smije prešutjeti da su i brojni Srbi bili žrtvom hrvatskih snaga (dokumentacija javnog tužilaštva iz 1992. naziva ih “ljudi u odorama”), ne smije se poreći da su takvi kriminalni postupci ipak zaobišli uvjerljivu većinu Srba na slobodnim područjima Hrvatske. Odlučujući se tako za politiku tolerancije - nesumnjivo emocionalno opterećenu i politički ne previše racionalnu - Zagreb je tijekom ratnog sukoba pokazao dijametralno drugačije postupanje od Beograda, čije djelovanje tijekom 1990-ih ključno obilježava organizirana politika ubojstava, progona i drugih oblika etničke diskriminacije. Parafrazirajući rečenicu jednog stranog diplomata, Tuđman je “prema svojim Srbima” postupio drugačije, tj. bolje, negoli Milošević “prema svojim Albancima”. Odnos prema manjinama predstavlja najvažniju razliku između ponašanja Hrvatske i Srbije tijekom ratova 1990-ih.

Oprost
Od svih mjera koje je Hrvatska donijela u odnosu na manjinsko stanovništvo danas se najviše, napose iz redova desne oporbe vladajućem HDZ-u, u pitanje dovodi politika državnog, kako se obično pojednostavljeno naziva, oprosta. Zamisao da se zakonodavnim mjerama utječe na smjer djelovanja pobunjenih Srba, Zagreb je počeo primjenjivati rano. Prvi zakon o oprostu Sabor je donio u rujnu 1992. Njime je predviđen oprost za sve počinitelje kaznenih djela počinjenih u oružanim sukobima i ratu protiv Hrvatske (ili u vezi s tim sukobima), a za razdoblje od 17. kolovoza 1990. do stupanja na snagu. Radi boljeg razumijevanja, treba navesti da ovim zakonom nije predviđen opći oprost ili abolicija, odnosno odustajanje od kaznenog progona protiv počinitelja djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (poput ratnog zločina ili genocida), niti je njime došlo do amnestije ili poništenja kazne za već procesuirana navedena kaznena djela. Do siječnja 1993. mjerodavni su sudovi na temelju ovog zakona donijeli rješenja o obustavi kaznenog progona za 3049 osoba, uključujući i počinitelje s hrvatske strane. Jasno je ipak bilo da je zakon uperen u smjeru pobunjenih Srba. Uz jasne razloge političke pragmatike, poput suradnje s međunarodnom zajednicom, unošenja razdora u redove pobunjenika i pokušaja zaobilaznog uvođenja ustavnog poretka na okupirana područja, nema sumnje da taj zakon treba promatrati kao izraz temeljne orijentacije Zagreba na mirno rješenje, odnosno kao ruku pomirenja pobunjenim Srbima. Nije, nažalost, imao značajnijeg odjeka, jer su ga u Kninu, uvjereni u pobjedu u ratu te ne vidjevši bilo kakvu budućnost unutar hrvatskih okvira, jednostavno ignorirali.

Prilike su se u Hrvatskoj stubokom promijenile u ljeto 1995. i neposredno kasnije, a nakon vojne pobjede hrvatskih snaga. Neovisno o tome što su pobunjenici i dalje nastavili nadzirati okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, bilo je jasno da se nalaze u izgubljenoj poziciji: eventualnoj vojnoj operaciji hrvatskih snaga ne bi se mogli učinkovito oduprijeti, a pomoć iz Beograda nije bila vjerojatna. U trenutku neupitne oružane premoći, Zagreb se odlučio na odustajanje od novog rata. Naravno da je utjecaj na takvu odluku imao pritisak međunarodne zajednice, kao i rasplet situacije u BiH, ali ni samostalna odluka Hrvatske da mirnim putem reintegrira okupirano područje (što je već početkom 1996. podrazumijevalo održavanje multietničkog karaktera tog područja, tj. ostanak bar dijela tamošnjih Srba), ne bi se smjela podcijeniti. Ubrzo će se iz svega razviti jedna od najsloženijih mirovnih operacija u novijoj povijesti UN-a (UNTAES). Ujedno i najuspješnijih, jer je završila svečanošću u siječnju 1998.

U najkraćim crtama riječ je o delikatnom političkom pokeru u kojem je međunarodna zajednica (napose SAD), jamčeći teritorijalnu cjelovitost Hrvatske od Zagreba (ponekad i doslovno), iznuđivala ustupke, a kako bi mirnim putem osigurala da dojučerašnji pobunjenici postanu normalni hrvatski građani. Osim novčanih i statusnih darova, vjerojatno su najvažniji uzroci zbog kojih su racionalniji čimbenici u redovima pobunjenika (Stanimirović i drugi), u konačnici mirno prihvatili ustavni okvir Hrvatske bile upravo nove zakonodavne mjere oprosta. Prvotni planovi Zagreba podrazumijevali su oprost za počinitelje kaznenih djela samo na okupiranom području (dijelovi Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije), s iznimkama kaznenih djela ratnog zločina i genocida te najtežih kaznenih djela protiv Republike Hrvatske, poput kvalificiranog oblika oružane pobune i terorizma, pa je takav zakon Sabor donio u svibnju 1996. Premda je zakonom predviđen oprost za 4474 osobe protiv kojih se vodio kazneni postupak zbog oružane pobune, američki je upravitelj mirovne operacije UNTAES Jacques Paul Klein uspio iznuditi dodatne ustupke. Najprije je Sabor pet mjeseci kasnije (u rujnu 1996.) donio novi - i znatno “liberalniji” - zakon o oprostu, kojim država nije, kako su govorili kritičari, “oprostila počiniteljima najtežih zločina”, jer se nije odnosio na kaznena djela ratnog zločina i genocida, ali je njegova nadležnost sada produljena i na pravomoćno završene postupke (element amnestije). Osim toga, oprost je proširen i na kaznena djela terorizma, a državni je odvjetnik izgubio pravo revizije postupka.

Najdelikatniji se pak dio postupka državne politike oprosta odvio u prvoj polovini 1997. Tada je, na izravan Kleinov zahtjev te uz iznuđenu suglasnost hrvatskog vrha, postupkom “višestrukih trijaža”, ili višestrukim procjenama snage dokaznog materijala protiv određene osobe (usred neke etape istražnog ili kaznenog postupka zbog kaznenog djela ratnog zločina), provedena redukcija broja osoba izuzetih od primjene zakona o oprostu. Tamo gdje je utvrđeno da je dokazni materijal protiv nekog pojedinca oskudan, nedovoljan, ili na neki drugi način nedostatan, djelo je prekvalificirano u oružanu pobunu, što je omogućilo primjenu zakona o oprostu. Tim je postupcima izvorni popis od 1074 osobe smanjen na 25. Tipičan primjer predstavlja slučaj Jovana Rebrače, komandanta pobunjenih Srba u Tenji, koji je 1993. optužen za kazneno djelo genocida i 1995. (u odsutnosti) osuđenog u prvostupanjskom postupku na 15 godina zatvora. Rebrača je u međuvremenu izabran za županijskog vijećnika Samostalne demokratske srpske stranke, pa je nakon snažnog pritiska UNTAES-a njegovo ime postupkom “višestruke trijaže” 1997. skinuto s popisa osumnjičenih. Primjenom zakona o oprostu Rebrači je država oprostila kazneno djelo oružane pobune, što nije spriječilo da ga mjerodavno županijsko odvjetništvo kasnije, tj. nakon što su prikupljeni novi dokazi, ponovno ne optuži za kazneno djelo genocida. Do sredine 1997. zakon o oprostu primijenjen je na 11.668 osoba iz hrvatskog Podunavlja.

Biti bolji od drugih
Državna politika oprosta, koju je Hrvatska počela primjenjivati još 1992. da bi svoju kulminaciju doživjela tijekom mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema 1996. - 1998., nesumnjivo predstavlja jedan od svjetlijih trenutaka moderne hrvatske povijesti. U trenutku kada je ratnog protivnika imao u šakama, hrvatski je vrh odlučio odustati od uobičajenog europskog rješavanja problema pete kolone. Naprotiv, posegnuo je za praktičnom izvedenicom kršćanskog koncepta oprosta: poraženom protivniku nije zaboravio najteža zla i nepravde koja je počinio (jer nije došlo do brisanja kaznene odgovornosti za ratne zločine i slična nedjela), nego mu je progledao kroz prste za ona manje težine (jer se primjena zakona o oprostu odnosila na kazneno djelo oružane pobune). Nije dakle posegnuo za osvetom koja bi zauvijek onemogućila suživot i pomirenje, nego se odlučio na pružanje nove prilike. Državnik koji je uspio pronaći ovakvu razinu samoprijegora u trenutku nedvojbene pobjede zasigurno je zaslužio Nobelovu nagradu za mir.

Današnji kritičari državne politike oprosta uglavnom zaboravljaju kako je jedini način da se bude bolji od nehumanog protivnika taj da se ne ponašamo istovjetno njemu, dakle nehumano. Oprostom i drugim sličnim postupcima Hrvatska je protivnika uvjerljivo porazila i na polju morala. U pravu su, pak, kad ističu da se zasigurno moglo postići više kad je u pitanju procesuiranje ratnih zločina koje su počinili pobunjeni Srbi. Ne umanjujući dosadašnje učinke, tek će pravično i sveobuhvatno kažnjavanje onih koji su počinili najteže zločine donijeti stvarni kraj rata. U pravu su također kad ističu da bi srpska zajednica u hrvatskom Podunavlju, kao i njezini politički predstavnici, morali mnogo više poštivati i cijeniti činjenicu da im je ratni pobjednik dao novu priliku za suočavanje s vlastitom odgovornošću za događanja iz 1990-ih. Nije dovoljno samo primiti oprost.

Piše: Ivica MIŠKULIN, izv. prof. dr. sc., Hrvatsko katoličko sveučilište
Državna politika oprosta nesumnjivo predstavlja jedan od svjetlijih trenutaka moderne hrvatske povijesti
Možda ste propustili...

DAVAO POTPORU VELIKOSRPSKOJ POLITICI

MVEP RH “začuđen” zbog Nobelove nagrade Handkeu

OBLJETNICA POGIBIJE HEROJA VUKOVARA

Zadro je govorio svojim djelima i pristupom ljudima

U AKCIJI VELEPOSLANICI, BANKARI...

Volonteri posadili 10 tisuća stabala

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana