Godine 1987. Margaret Tatcher izgovorila je sudbonosnu rečenicu: There is no society ("društvo kao takvo ne postoji"). Uključena od 1979. u politiku privatizacija i smanjenja javnih rashoda "željezna dama" nije se libila stigmatizirati one za koje je smatrala da su "previše očekivali od društvene zajednice, valorizirali socijalna prava na štetu radnih obveza", kaže dr. sc. Sanja Vujačić, naša suradnica iz Pariza te dodaje:

- Protivno očekivanjima, tom svojevrsnom pozivu britanskih konzervativaca na "revolt elita", nije se odazvao samo tabor zapadnih konzervativaca, nego i sve svjetske vladajuće klase. Dogodila se "secesija elita" (Christopher Lasch). Odustajanjem od općeg dobra, elite su svijet uvele u kaos relativnog društva. Raskol između društvenog vrha i dna postupno je urodio urušavanjem zapadne srednje klase te, posljedično, ideala koji je predstavljao američki i europski way of life. Pauperizirane europske mase suočavaju se s dezerterstvom buržoazije, kolapsom društva blagostanja (socijalne države) i identitarnom paranojom (populizam). Dakle, za EU su efekti "no more society" glavni izazov u ključnom razdoblju u novom 30-godišnjem globalizacijskom ciklusu (nakon 1990.-2020., u 2020.-2050.). Kao prioritetna nameću se pitanja krize političkog zastupanja, atomizacije i radikalne individualizacije društva, komunalističkog grupiranja, citadelizacije buržoazije, kao i problem napuštanja od strane lijevo orijentiranog elektorata gentrificirane europske ljevice. Zapadnoeuropski gubitnici globalizacije, politički nezastupljeni i bez ekonomske moći (brexiteri, Žuti prsluci), vrše pritisak na političke elite, koje se brane ili eurofobijom: zatvaranjem u državne granice i intelektualnim povlačenjem (populisti Farage i Johnson), ili eurofilijom: zbijanjem redova i intelektualnim samopouzdanjem (Macronovi "novi progresisti"). Uzimajući sve u obzir, prvo predsjedanje RH Vijećem EU-a nastupa u tom kriznom trenutku cikličkog preustroja globalizacijskog procesa, zahvaljujući kojemu će populizam (soft power narodnih masa), u dogledno vrijeme, europske političke elite ili priključiti njihovim izbornim bazama, ili će i one i EU nestati.

Predsjedanje Vijećem EU-a od 1. siječnja iduće godine za Hrvatsku je velik politički test. Koliko je intrigantan širi kontekst u kojem će se predsjedanje događati?

- Paradoksalno, žedna nezavisnosti, Hrvatska se 90-ih godina prošlog stoljeća, in fine zatekla u poziciji potpune ovisnosti o upravljačkim razinama više stupnjeva (EU, USA). Trideset godina kasnije zapadne liberalne političke elite proživljavaju katarzu kakvu su prethodno uspješno preživjele komunističke. Međutim, situacija nije ista. Za razliku od komunističkog, neoliberalno jednoumlje je planetarno, autodestruktivno, bez alternative. Današnje anglofonske europske elite (među kojima i hrvatska) brane stavove i ideje kojima stigmatiziraju način rada i življenja zahvaljujući kojem su se same zatekle u društvenom vrhu. Dakle, čine ono što je činilo francusko plemstvo prije krvave 1789., što eminentnog francuskog sociologa Christophea Guilluyja navodi na zaključak da su današnje elite jednako suicidalne kao što je to bilo francusko plemstvo prije revolucije. Kako drugačije objasniti primjerice stigmatizaciju europske teške industrije pomoću "zelenih" ljevičara radi delokalizacija koje osiromašuju niže i srednje klase i pokreću revolt "masa" koje su izgubile mogućnost socijalnog uzdizanja radom? Prema H. Arendt, upravo je transformacija europskih klasa u "mase" i paralelna eliminacija solidarnosti grupe conditio sine qua non za ostvarenje totalne dominacije. "Mase", odnosno ljudi koji nisu u stanju uklopiti se u neku formalno priznatu organizaciju utemeljenu na zajedničkom interesu, poput političke stranke ili sindikata, politička su stvarnost EU-a koju odražavaju Žuti prsluci i brexiteri.

Iduće 2020., 28 godina nakon što je Velika Britanija službeno priznala neovisnost Hrvatske od Jugoslavije (15. siječnja 1992.), za očekivati je da će, za predsjedanja Hrvatske Vijećem EU-om, neovisnost Velike Britanije od EU-a postati efektivna.

Budući da je Boris Johnson u velikim nevoljama, kako bi se mogla rasplesti Brexit trakavica, do nove godine, ili će se taj problem prenijeti i u 2020.?

- Brexit, Salvini i Žuti prsluci na zapadu, Orban i nostalgičari socijalističke kulture na istoku - europski no society fenomen, proizvodi su tridesetogodišnjih procesa atomizacije i radikalne individualizacije na kojima su se, prema H. Arendt, temeljila dva velika totalitarizma 20. stoljeća - nacizam i staljinizam. Stoga je nužno pomno nadzirati revolt masa koji se spektakularno izrazio u Brexitu i koji nastavljaju izražavati Žuti prsluci najavom sezone prosvjeda u 2020. godini. Istodobno, svi viđeniji analitičari slažu se s konstatacijom da je Brexit, kao izljev bijesa britanskih gubitnika globalizacije, nemoguće zaustaviti. Kanaliziranje tog revolta "Brexit trakavicom", mase samo učvršćuje u ideji da se pod svaku cijenu trebaju izvući iz ralja briselskih tehnokrata koje optužuju za potpunu dekonekciju od životne stvarnosti i preokupacija Europljana.

S europske strane, profil povjerenika za Brexit, supertehnokrata Francuza Michela Barniera, jamči nove sezone "Brexit trakavice" oko sprovedbe, ili Brexit deala, ili Non-deal Brexita. S britanske strane, izbor Borisa Johnsona za premijera najavio je radikalni rez pupčane vrpce između britanskog kraljevstva i EU-a te, u isto vrijeme, snažan otpor tom rezu moćnih domaćih i svjetskih dobitnika globalizacije, poglavito londonske financijske industrije.

Nakon što objava izlaska Velike Britanije iz EU-a nije britanskoj strani donijela najavljene katastrofalne gospodarske posljedice, danas se inzistira na katastrofičnosti vrlo mogućeg Non-deal Brexita koji je tako postao vruć kesten koji sebi, iz ruke u ruku, prebacuju britanska vlada, parlament i kraljica. Zadnjim tehničkim vratolomijama koje dopušta ustavna monarhija Ujedinjenog Kraljevstva i njezinih prekomorskih teritorija: predbrexitna obustava rada parlamenta, od kraljice potvrđen zakon kojim parlamentarci Borisu Johnsonu zabranjuju Non-deal Brexit i prisiljavaju ga da od EU-a zatraži njegovu odgodu do kraja siječnja 2020. ako s Bruxellesom ne postigne dogovor do kraja listopada te odbijanje od strane parlamentaraca prijedloga da se 15. listopada održe prijevremeni parlamentarni izbori koji bi posredno odlučili o Brexit varijanti, londonska "city elita" dobiva na vremenu - dragocjenom za reorganizaciju. Naime, ako ne bude ratificiran nikakav sporazum o izlasku iz EU-a, počevši od ugovorenog roka za Brexit, Velika Britanija smatrat će se trećom državom. Bez Brexit deala, odnosno sporazuma o izlasku i političke deklaracije koja određuje okvir budućih odnosa s EU-om, Velika Britanija izgubit će pravo na jednogodišnje tranzicijsko razdoblje namijenjeno redefiniranju posebnih odnosa s Europskom unijom.

Ukupno uzevši, jesmo li kao članica EU-a spremni preuzeti odgovornost za Europsku uniju od 1. siječnja?

- S obzirom na to da je Hrvatskoj od podnošenja službenog zahtijeva 2003. do zaključivanja braka s EU-om 2013., trebalo deset godina, moguća je projekcija prema kojoj će Velikoj Britaniji trebati isto toliko vremena da ishodi zadovoljavajuće rješenje o razvodu braka s Unijom. Hrvatski Dan D, 1. siječnja 2020., simbolizira početak kraja poznate nam Unije, zbog strateškog preustroja angloameričke velesile koja je stavila u stand by poziciju Unije zamišljenu kao ključni alat za širenje angloameričkog utjecaja prema Rusiji - na čijim je granicama bila prisiljena zaustaviti se. U tom kontekstu, 2020. kao i 1990., hrvatske elite kreću se istom autocestom kojom se voze i njihovi europski kolege, sada čak i u istim markama automobila. Ali uvijek u suprotnom smjeru - protivno aktualnim EU trendovima. Tako danas, kada bi hrvatski proljećarski populizam i politika čistih računa mogli biti u trendu, hrvatske politčke elite drže diskurse iz kojih proizlazi da je Hrvatima u Uniji tako dobro da im je bolje nego Englezima, Francuzima, Talijanima…, iako je Hrvatska gospodarski neuspješna i zahvaćena demografskom katastrofom.

Što RH dobija nakon što uspješno odradi predsjedanje?

- Dakle, od svih eurokrata, baš će naši hrvatski najspremnije i tehnički kvalitetno odraditi posao predsjedavanja Vijećem EU-a. Za taj zadatak pripremaju ih francuski kolege proizišli iz elitne škole za visoku administraciju ENA (Êcole Nationale d’Administration). Radi se o onoj istoj ustanovi čiju je mogućnost ukidanja nedavno najavio Emmanuel Macron, iako je i sam formiran u toj školi. Isto iz razloga što ENA proizvodi "ukalupljene elite" koje su izgubile vezu sa stvarnošću građana čijom državom upravljaju te perpetuiraju već legendarnu administrativnu inerciju. Drugim riječima, dok Francuzi promišljaju novi model edukacije i regrutiranja visokih dužnosnika, Hrvati su tek počeli usvajati preživjeli model.

U opisanim okolnostima, za Hrvatsku će sekvenca predsjedanja Vijećem EU-a biti politički i komunikacijski dobitna kombinacija samo ako karizma, reformatorski program i veće ovlasti novoizabranog hrvatskog predsjednika/ce omoguće identitarnu diferencijaciju Hrvatske u odnosu na druge EU države, a na unutarnjem planu pokrenu preustroj obavještajne zajednice, europske i vanjske politike u skladu s najnovijim geoplitičkim trendovima.(D.J.)