Slušajući osamnaesti samostalni album Iggyja Popa "Free", pomislio sam kako nikada neće odustati, kako će vječno snimati albume, možda više neće na turneje jer ipak su tu 72 godine, no njegov glas ima tu neku zaraznu toplinu, kakvu uglavnom imaju naše bake i djedovi, da bih ga mogao slušati kako mi čita neku epsku knjigu od tisuću plus stranica. Primjerice, to bi mogla biti knjiga "2666" Roberta Bolaña, s kojom se borim već godinama. No kako se moje želje neće ostvariti, ne preostaje mi ništa drugo nego se iznova baciti u svijet njegovih albuma, koji su, uglavnom, pokraj mene prolazili a da se nisam zaustavio upoznati se. Naravno, uvijek su postojali ti nekakvi albumi, iz vremena dok me još nije bilo, na kojima su Iggyu pomagali neki drugi, "talentiraniji" glazbenici, a koji danas imaju kultni status. Nažalost, takav je status dobio i njegov posljednji album "Post Pop Depression", koji je snimio surađujući s Joshom Hommeom.

U međuvremenu snimio je onaj zarazni EP "Teatime Dub Encounters" s dvojcem Underworld, a slušajući album "Free", ne mogu se oteti dojmu kako je James Newell Osterberg Jr. odvažniji od većine glazbenika koji se danas pokušavaju progurati na scenu i uzeti dio kolača. Slušajući ga kako recitira Lou Reedovu "We Are the People" ili pak Dylan Thomasovu "Do Not Go Gentle into That Good Night", dok ga prati truba Lerona Thomasa, ostajem bez riječi. Eksperiment koji si Iggy Pop u ovim godinama može priuštiti pokazao se idealnom kombinacija koja prođe brže nego što se okrenete, jer ekonomičnih pola sata albuma "Free" zaslužuje da ga se sluša do iznemoglosti, kao uostalom i one davne albume iz 70-ih o kojima su nas nekoć učili. Vitalni Iggy ne posustaje, a njegova poza u kojoj tako hrabro stoji cijelu karijeru danas izgleda kao spomenik neznanom junaku. Samo što tog junaka znamo, ili samo mislimo da znamo.