Pozivanje na tzv. europske vrijednosti ne znači mnogo i nije naročito konstruktivno. Europska unija heterogen je prostor koji se kontinuirano mijenja - kaže Sara Lalić iz Centra za mirovne studije (CMS) u Zagrebu te dodaje:

- Dok je RH bila u procesu pristupanja EU-u, glavni argument bio je kako će članstvo u EU-u osigurati bolje životne uvjete u Hrvatskoj, da će se poboljšati razina zaštite ljudskih prava i da će država biti transparentnija te demokratičnija. Nažalost, čini se da se to sve nije ostvarilo, a iz perspektive zaštite ljudskih prava sada je jasno kako je RH u procesu pristupanja morala zadovoljavati mnogo više standarde nego što to mora danas, kao članica EU-a.


No ne mislim da bi nam EU trebao biti nekakav uzor - on može biti i dio rješenja, ali i problema. Premda je Hrvatska članica EU-a, još uvijek se pokušava dokazati pa tako nerijetko Vlada svoje postupanje na granicama, koje uključuje i kršenje zakona, obrazlaže željom da uđe u Schengenski prostor ili pak neke svoje odluke koje se tiču gospodarstva i radničkih prava opravdava željama Bruxellesa. No ključno je da mi kao društvo definiramo što nam je važno i gdje želimo u budućnosti doći i u tom smjeru aktivno i predano djelujemo kako na nacionalnoj razini tako i europskoj. Te vizije na ključnim mjestima odlučivanja u Hrvatskoj nema, niti je naše vodeće stranke smatraju potrebnom.
Kad smo kod aktualnih zbivanja u društvu, Pupovac RH proziva za ustaštvo, rasizam... Vlada pak upozorava Pupovca, odbacujući njegove kvalifikacije. Sa svim tim u vezi - je li RH doista u tolikoj mjeri netolerantno društvo, kako to kaže Pupovac, ili se radi o pretjerivanju i politiziranju pojedinačnih incidenata?


- Istraživanje koje smo proveli 2017. godine govori da većina građana RH nije ksenofobna niti izražava neprijateljske stavove prema nacionalnim i drugim manjinama. No posljednjih su godina vidljive tendencije koje nikako nisu ohrabrujuće - serija napada na pripadnike srpske nacionalne manjine i strance u posljednjih nekoliko mjeseci jedan je od pokazatelja tih tendencija. Čak i da su ti napadi doista pojedinačni slučajevi, a ne odraz društvene klime koja sve više tolerira govor mržnje, mora nas brinuti nedostatak odlučne i nedvosmislene osude tih činova s najviše državne razine. Ne mislim tu samo na verbalnu osudu, jer se uobičajene floskule o osudi nasilja vrlo lako protisnu kroz zube. Mislim na dugoročnu i kontinuiranu predanost radu na sankcioniranju takvih incidenata i, što je još važnije, prevenciji takvog nasilja i jasnoj poruci da je ovo zemlja svih nas, a ne samo Hrvata, bijelaca, katolika, heteroseksualaca i muškaraca.


Ta bi predanost nužno isključila pozivanje TV voditelja koji koriste govor mržnje na inauguracije, pozivanje glazbenika koji promoviraju ustaštvo da pjevaju na obilježavanju državnih praznika, predizborna obećanja o ukidanju pojedinih manjinskih stranaka i huškanje kao sredstvo za dobivanje političkih poena. Prozivanje Milorada Pupovca za politiziranje u ovoj situaciji krajnje je licemjerno - ovakvi su incidenti upravo rezultat i dugogodišnjeg politiziranja i igranja ljudskim životima u dnevnopolitičke svrhe.
Svako malo iz pojedinih krugova naglašava se i fenomen tzv. ustašizacije, koliko je to pretjerano, koliko je minorni folklor, ili se radi o stvarnoj opasnosti?


- Mislim da ne postoji ništa minorno u promociji ustaštva, pa makar i naizgled "samo" simboličkoj. Ustaški folklor nije samo folklor - on dolazi u paketu s idejama o tome tko je nepoželjan i na kakve se sve zastrašujuće načine s nepoželjnima treba razračunati. Odmahivanje rukom na relativizaciju ustaških zločina i promociju ustaštva normalizira upravo te ideje i toga moramo itekako biti svjesni. Povijest trebamo poznavati, prema njoj se kritički odnositi i osigurati da se zvjerstva kakva je počinio ustaški režim nikada ne ponove. To, osim sprječavanja i osude promocije ustaštva, uključuje i kontinuirani oprez da se nepovratno ne razmašu neki novi, možda samo ikonografijom različiti, fašizmi.

Ako RH usporedimo sa svijetom (Njemačka, Nizozemska, Švedska, Francuska...), tamo je daleko više netolerancije i rasizma nego u Hrvatskoj. Kako to komentirate?


- Voljela bih vidjeti statistike koje nedvojbeno potvrđuju tezu da je u svakoj od ovih zemalja više rasizma nego u Hrvatskoj, kad su istovremeno to i zemlje koje su daleko raznolikije u smislu sastava stanovništva od Hrvatske. Njemačka je, na primjer, u trenutku vrhunca humanitarne krize neko vrijeme održavala politiku otvorenih vrata i primila više od milijun izbjeglica, a smatra se da Švedska ima jedan od najrazvijenijih sustava integracije migranata na svijetu. No ni te zemlje nisu lišene rasizma, a diljem Europe vidljive su tendencije porasta rasizma i desnog populizma.

To je vidljivo i u državnim politikama, pogotovo u području migracija - Europska unija postala je Tvrđava Europa, a RH nova vojna krajina koja policijskim nasiljem prema izbjeglicama štiti EU od izmišljenog neprijatelja. A, ironično, upravo nam je taj neosnovani strah najveći neprijatelj koji će nas na kraju urušiti kao društva i države. (D.J.)