Magazin
TEMA TJEDNA: ANOMALIJE HRVATSKOG DRUŠTVA (II.):

Darko Dukovski:
Živimo u kulturi nasilja
Objavljeno 7. rujna, 2019.
Razlike u svjetonazorima u Hrvatskoj nepremostiva su prepreka

Vezani članci

TEMA TJEDNA: ANOMALIJE HRVATSKOG DRUŠTVA (I.):

Hrvatska je tolerantna zemlja neodgovornih pojedinaca

SINTERVJU: TIPAN TADIĆ

Manjine ne trebaju imati nikakve društvene povlastice

RAZGOVOR: SARA LALIĆ, CENTAR ZA MIROVNE STUDIJE

Vidljive su tendencije koje nikako nisu ohrabrujuće!

Demokracija nije sustav, uređenje ili način ponašanja koji je bogomdan, nego se (a to povijest Europe 20. stoljeća dokazuje) svakodnevno za nju treba izboriti, i to svatko od nas u skladu sa svojim mogućnostima - kaže prof. dr. sc. Darko Dukovski s Filozofskog fakulteta u Rijeci te dodaje:

- Paradoks je u tome što se građani trebaju izboriti za demokratske odnose u borbi i nadzoru nad onima koje su sami na političkim izborima izabrali. Pozicija moći njihovo je iskušenje da ju iskoriste za vlastite probitke ili probitke njima bliskih skupina. "Boljke" od kojih u tom smislu bolujemo nisu ništa drukčije od onih od kojih boluju (više ili manje) sve svjetske demokracije: nepotizam, podobništvo, protekcionizam (sukob interesa), korupcija i sl.

Možemo li govoriti i o nezrelosti društva...?

- Razlike u svjetonazorima u Hrvatskoj nepremostiva su prepreka. Kao društvo nismo sazreli niti smo mogli sazreti jer ni mentalno nismo dobili priliku. Samo postojanje samostalne hrvatske države, koja je rođena i stasavala u ratnim prilikama, trebalo je biti temeljem, uvjetom novog demokratskog ozračja, ali to nije postala zbog brojnih političkih, gospodarskih i društvenih razloga. Da ih sada ne elaboriramo, mislim da je to većini građana poznato. Dakle, nije riječ o tome jesu li Hrvati "demokratski pismeni", nego jesu li spremni tu demokraciju živjeti. Očito nisu, a dok god se drukčije mišljenje proglašuje i klasificira "nehrvatskim, protuhrvatskim" itd., neće ni biti još neko vrijeme.

Poznavajući političku povijest Europe i EU-a, nikako ne mogu razumjeti što su to "europske vrijednosti", ako to nisu ujedno općeljudske vrijednosti ili općeljudska prava kao što su tolerancija, empatija, sućut, pravednost, jednakost, sloboda, pravo na različitost i svoje mišljenje, pravo na rad i sl. To su sve tekovine Francuske građanske revolucije. Pa u samom EU-u vidimo primjere nedemokratskog ponašanja pojedinih država članica, pa i same Francuske. Da parafraziram Churchila, jednom je rekao da demokracija nije idealan političko-društveni oblik vlasti, ali je najbolji koji imamo.

PREPREKE NAPRETKU
S tim u vezi - koji su temeljni problemi hrvatskog društva danas?

- Uz devastirano gospodarstvo, netoleranciju, grabež, to su korumpiranost na svim razinama vlasti, neosjetljivost na socijalnu problematiku, nesposobnost, nekompetentnost koja proizlazi iz nepotizma i političkog podobništva i naposljetku nesposobnosti stvarne, a ne verbalne pretvorbe Hrvatske kao nacionalne države u građansku državu. No to je dugotrajan proces, a u današnjem svjetskom političkom okruženju on nije ni moguć. Drugi veliki problem je što se sva društvena, gospodarska, kulturna i prosvjetna djelatnost politički ocjenjuje i označava političkim atributima. Svaka nova vlast optužuje za neuspjeh onu prethodnu, poništavajući sve, pa i ono dobro, što je do tada postignuto, pa tako uvijek iznova, sve počinje ispočetka. Nepostojanje kontinuiteta razvoja društvenih, gospodarskih i drugih odnosa velika je prepreka napretku.

Kad smo kod aktualnih zbivanja, u središtu su pozornosti napadi na pripadnike srpske nacionalne manjine. Pupovac RH proziva za ustaštvo, rasizam... Vlada pak upozorava Pupovca, odbacujući njegove kvalifikacije. Je li RH doista netolerantno društvo, kako to kaže Pupovac?

- Kultura nasilja posebna je priča. Ona je oduvijek postojala, više ili manje vidljiva. Problem nasilja ili govora mržnje prema pripadnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj za mene je dijelom opće kulture nasilja koje vlada u našemu društvu. Za mene je jednaka nasilju u obitelji, prema ženama, drukčije mislećima. Samo što je zbog ratnih događaja problem nasilja nad Srbima u Hrvatskoj posebice osjetljiv i uvijek naglašen. Inače, u Hrvatskoj u cjelini nema toliko vidljivih primjera nacionalne netolerancije, ali ipak ih ima. Ljudi se tuku zbog parkirališta, ručnika na plaži, različitih političkih razmišljanja. Evo, danas taksisti iz cijele Hrvatske taksiraju na festivalima Dimension i Outlook u Puli. Svakodnevno se međusobno tuku, doslovce skaču jedan drugome po autima, i to sve pred očima mladih koje razvoze, a da ne govorim da ih bezočno potkradaju (svaka čast onima koji to ne čine). Dakako to nema veze s nacionalnom pripadnošću. No organizirani napad na pripadnike drugih nacionalnih manjina, ovaj put srpske, posve je druga priča. To je nešto što zabrinjava. No to su ipak pojedinci. Ne mislim da se mogu takvi slučajevi označiti općim procesom. Pupovac kao zastupnik iz redova srpske nacionalne manjine ima pravo upozoriti i javno prozvati ili kritizirati, bez vrijeđanja, ako misli da su prava Srba u Hrvatskoj ugrožena. U demokraciji je to njegovo pravo i to pravo treba braniti. To je demokracija o kojoj smo prije govorili.

STVARANJE MITOVA
Bez obzira na pojedinačne incidente, nije li pretjerano prozivati RH za ustašizaciju?

- Upozorenje na postojanje ili njegovanje takve ideologije nikad nije pretjerano. "Povratak" ili sklonost "tekovinama" ustaškog pokreta dijelom je rezultat nejasnog opredjeljenja vrha vlasti. Apsurdno je da se u 21. stoljeću još uvijek raspravlja o partizanima i ustašama, o ustaškom pozdravu i slično. Sve postaje jasnije ako se zna da se u Hrvatskoj nije dogodila ne njihova međusobna pomirba (jer je ona nemoguća), nego pomirba s poviješću. Društvo koje to nije učinilo ne može naprijed, a neće se učiniti dok se ne prihvati istina o onome što se dogodilo, ma koliko to teško bili prihvatiti. Stvaranje mitova druga je opcija koja nas vuče natrag, prema dnu.

Na svaki takav, pa i najmanji, slučaj treba upozoravati i strogo ga sankcionirati, a posebice ljude podučiti. Sjetite se samo da je 1919. talijanski fašistički pokret nastao od 50-ak prvih članova. Godine 1921. bilo ih je oko 320.000! Samo pet članova bilo je u trenutku osnivanja Njemačke radničke partije (1919. - 1920.), odnosno desetorica u Njemačkoj nacionalocijalističkoj radničkoj partiji od veljače 1920. Tolerancija vlasti na njihove eskapade mržnje i nasilja bila je zeleno svjetlo njihovu omasovljenju. No to su bile drukčije povijesne okolnosti, ali jednako su se događalo nakon rata i u trenutcima društvene, gospodarske i moralne krize.

Ni Njemačka, Nizozemska, Švedska, Francuska... nisu pošteđene rasizma i nasilja?

- Pa Hrvatska je dio toga svijeta. U zemljama koje ste spomenuli, a sve su to zemlje visoke kulture demokracije, tolerancije, gospodarski razvijene, događa se sličan proces opće nacionalne ili socijalne ugroženosti. Osiromašenje siromašnih i bogaćenje bogatih opći je proces unutar globalizacije. Za to treba nekoga okriviti, pa pojedine skupine okrivljuje one drukčije. To je već viđeno u Europi, od srednjega vijeka do danas. Je li netolerancije daleko više ili je ona samo vidljivija, to ne znam. Trebalo bi vidjeti statistike kako je država odgovorila na tu netoleranciju i nasilje. Koliko i kako je sankcionirala te primjere nasilja i netolerancija. (D.J.)

DAVORKA VIDOVIĆ

DRUŠTVO STRAHA NIJE DOBRO DRUŠTVO

Proteklih 28 godina slobodne demokratske Hrvatske može se činiti dugo razdoblje iz perspektive osobnog života, ali u kontekstu dubinskih društvenih promjena koje uključuju cijeli spektar društvenih institucija, strukture i vrijednosti to i nije puno vremena. Neki su teoretičari mišljenja kako procesi tranzicije traju i nekoliko desetljeća.

Treba se stalno prisjećati kako je naše društvo imalo izuzetno stresan i pun stradanja početak tranzicije, kao i da je prvo desetljeće bilo obilježeno nedemokratskim elementima, tako da uistinu kasnimo za onim gdje smo vjerojatno mogli biti. No ono što se događa danas u EU-u, gdje su neke od tih temeljnih vrijednosti uzdrmane, upozorava da put demokratizacije nije ni za druge lagan i bez izazova.

ODGOJ I OBRAZOVANJE
- Incidenti motivirani mržnjom prema pripadnicima drugih etničkih skupina vrlo su ozbiljna stvar ne samo za žrtve već i društvo u cjelini i onda kad se radi o "pojedinačnim incidentima". Posebno način na koji se oni tretiraju, kako se procesuiraju i kako se o njima komunicira u javnom diskursu od strane onih koji imaju najviše utjecaja na oblikovanje javnog mnijenja i znatno utječe na snošljivost društva.

U Hrvatskoj postoji zakonski okvir koji kroz Kazneni zakon kriminalizira zločin iz mržnje, uključujući prijetnje, fizičko i svako drugo nasilje motivirano rasnom, etničkom i svakom drugom nesnošljivosti prema specifičnim pripadnostima i obilježjima pojedinaca i grupa. Uspostavljene su institucije i procedura prijave takvih zločina iz mržnje. Znači, postoje posve solidni mehanizmi kojima država može reagirati na ovakve slučajeve. No, ako samo pogledamo podatke o prijavama, procesuiranju i presudama, vidi se kako u samo polovini, ili čak trećini postupaka, dođe do presude i kazne. Postoji tendencija ublažavanja kazni, "spuštanja" statusa s kaznenog djela na prekršaj ili općenito ignoriranja etničke ili druge mržnje kao motivacije zločina. Prema nekim izvješćima institucija i organizacija koje prate stanje ljudskih prava, diskriminaciju i (ne)snošljivost u društvima, broj prijavljenih kršenja zakona motiviranih mržnjom višestruko je veći u statistikama organizacija civilnog društva koje se time bave, nego prema službenim tijelima. Što znači da ljudi ne vjeruju institucijama, nemaju povjerenja u zakonski postupak i boje se. A društvo straha nije dobro društvo. Osim toga, društvene mreže i online medijske platforme prepune su govora mržnje i netolerancije te iako podliježu zakonskom okviru o elektroničkim medijima i kaznama, rijetko svjedočimo nekom ozbiljnom reagiranju i sankcioniranju. U konačnici, takva institucionalna i politička mlakost u stavu prema ovoj vrsti nasilja vodi stvaranju i šire društvene percepcije kako se radi o nečemu prihvatljivom i nekažnjivom. Dodatno pitanje je način na koji se o ovakvim događajima komunicira u javnom diskursu - i tu je prvenstvena odgovornost na onima koji imaju najveći utjecaj u kreiranju javnog mišljenja, odnosno na političkim vođama, ali i medijima. Umjesto decidiranih protugovora svakoj pojavi govora mržnje, vrlo često svjedočimo retorici koja pridonosi širenju sentimenata straha, nelagode i općenito većoj netoleranciji.

Na kraju, protugovor nesnošljovosti se nedovoljno čuje i od strane Crkve. S obzirom na njezin utjecaj u dijelu društva te na vrijednosti sadržane u temeljima kršćanstva, pa i ekumenizma, mogli bi biti puno glasniji u pozivanju na suosjećanje, samilost, oprost i suživot.

- Nesumnjivo postoje strujanja u društvu koja koriste simboliku povezanu s ustaškim pokretom ili na neki način pokušavaju afirmirati neke od njegovih ideja. Ideologije koje se temelje na idejama o superiornosti jedne rase, nacije, skupine nad drugima, na mržnji, isključivanju i nasilju, izuzetno su opasne i na njihove ekspresije ne bi trebalo nikada gledati kao na folklor te ih tako relativizirati ili opravdavati.

S jedne strane, čini se da je to dio šireg vala koji je zahvatio i neke zapadne razvijene demokracije, gdje se valoriziraju ideje fašističkih ideologija i režima, i to može biti vrlo opasno. To obično znači da su društvene okolnosti nestabilne, da postoji neka deprivacija, nezadovoljstvo, frustracija... Suvremene okolnosti koje to zasigurno potiču su val migracija, porast terorizma, ali i niz drugih socioekonomskih posljedica globalizacijskih procesa za koja društva nisu dovoljno pripremljena ili se ne uspijevaju dobro nositi.

Osim zakonskog procesuiranja i sankcioniranja, o čemu je već bilo riječi, ključno je, možda i najvažnije, obrazovanje, i to posebno građanski odgoj i obrazovanje. A kod nas se zaustavljaju reforme, eksperimentira se s građanskim obrazovanjem… Velikim dijelom je to što se događa danas upravo posljedica niza loših vlada, nedovršenih reformi i nesposobnosti političkih elita da kreiraju viziju (dobrog) društva budućnosti.

DIO SMO SVIJETA
- U svijetu se događaju ubrzane promjene, na svim razinama - od razvoja novih tehnologija, nestanka radnih mjesta, zastarjelih kvalifikacija, znanja i vještina, nezaposlenosti, novih oblika socijalne isključenosti i siromaštva, demografskih procesa pa do porasta terorizma, nevjerojatnog vala migranata. To su sve promjene koje društva ne uspijevaju isprocesuirati, stvoriti rješenja; a dovode do osjećaja nestabilnosti, nesigurnosti i straha. A to je odlična podloga za ekstremne ideologije i populizam. U onim zemljama, gdje je radikalna desna retorika ušla u mainstream politiku, može se očekivati i veće širenje netolerancije i rasizma.

Piše: Davorka VIDOVIĆ

MIRKO ŠTIFANIĆ

RETORIKA DEVEDESETIH

Moja knjiga "Medijsko ratovanje i fašizacija demokracije" predstavlja analizu aktualne političke i društvene klime u Hrvatskoj. Naime, političari "za sebe" i neprofesionalni novinari, koje nazivam "hibridari", nameću percepciju da su, primjerice, antifašisti, a da je fašizam navodno svuda oko nas - kaže izv. prof. dr. sc. Mirko Štifanić, sociolog i politolog iz Rijeke, autor niza knjiga, istraživač i suradnik u više znanstvenih projekata te dodaje:

- Radi se o "ideološkoj magli" što se širi svakodnevnim hibridnim medijskim ratovanjem u cilju ispiranja mozga građanima i navođenja na krive i opasne zaključke o općoj klimi u RH, a kada je tema odnosi između većine i manjina često se koriste etikete: nacionalizam, klerofašizam, neoustaštvo, neokomunizam… Također, analiziram upozorenje Winstona Churchilla (svoja predviđanja Winston Churchill izrazio je ovako: The Fascists of the Future will be the Anti-Fascists. Potvrđuje li sadašnjost da je bio dobar futurolog?), da će se fašisti budućnosti nazivati antifašistima te koliko tome pridonose hibridari i, prije svega, lokalni političari te "etnovođe".

KRIVA PERCEPCIJA
Kad smo kod pojma fašizacije, taj se termin u medijima koristi svako malo, čim se dogodi neki incident (napose napad na srpsku manjinu), u smislu da se veže uz hrvatsku kao državu i hrvatsko društvo. Vaš komentar?

- Otkada Sunce grije ljude na Zemlji bilo je nerazumnih i agresivnih pojedinaca. Oni su odlučivali u ime grupe, plemena, naroda, ili nacije kojoj pripadaju. Agresivno ponašanje vrhunac doživljava u 20. stoljeću, i to u tzv. lijevim i desnim diktaturama. Poseban je naglasak na analizi stanja 90-ih godina 20. stoljeća koje je obilježio Miloševićev srbijanski fašizam, a četništvo je bilo jedan njegov integralni dio.

Napadi su se, nažalost, dogodili na pojedince, iz određenih razloga i povoda, a predstavljaju se kao napadi na "manjinu" te se nastoji optužiti čitava Hrvatska. Nažalost, u tome prednjače političari susjedne zemlje. Nameće se zaključak da nije problem što se u Srbiji ne priznaje da je za najviše zla drugima, ali i svome narodu, odgovoran Miloševićev fašizam i njegove frakcije koje su formirane i djelovale u Hrvatskoj, nego da političkim i medijskim ratovanjem takvu kulturu neizravno potiču "etničke vođe", valjda s ciljem da se ona nametne tzv. običnim građanima i drži ih u "corpus separatumu" i od njih dobivaju glasovi, a možda i da posluže kao podrška za neke nove "antifašističke" ratove.

Osim toga, poseban naglasak u mojoj knjizi odnosi se na analizu stanja i odnosa u dvjema lokalnim sredinama: Istarskoj županiji i Gradu Rijeci, i njihovi odnosi prema središnjoj vlasti koji su nerijetko neprimjereni, pa dijelom i neprijateljski. U vezi toga ističe se zaključak da se bez dogovora i kompromisa društvo ne može održati te postavlja pitanje - je li to cilj političara, ili nešto drugo?

Zašto ne samo Pupovac, nego i neki drugi, ne samo iz SDSS-a, nego i iz udruga civilnog društva, sustavno pokušavaju RH prikazati kao netolerantnu zemlju, a pojedinačne incidente staviti u širi kontekst nesnošljivosti i nacionalizma? U čijem je to interesu?

- Temelj takvog ponašanja je, primjerice, u viđenju i odnosu prema Domovinskom ratu. Naime, na rečenicu novinara Roberta Franka "Hrvatska percepcija Domovinskog rata vrlo je jednostavna - Srbi su nas napali, mi smo se branili i obranili", Pupovac, s očito neizbježnim, ciničnim smiješkom, kaže: "Ha, ha, ha… Nije to samo jednostavna, nego i jednostrana percepcija, jer ne prikazuje stvari onakvima kakve su doista bile. U tom je narativu sve krajnje pojednostavljeno i ne poštuju se činjenice koje su meni i drugima itekako poznate... Kao osviješteni čovjek koji zna mnogo o tome što se tijekom tog vremena događalo u političkoj i ratnoj sferi na prostoru bivše Jugoslavije i u hrvatsko-srpskim odnosima, koji zna kako se razvijao narativ o Domovinskom ratu i agresiji, naravno da ne mogu slijediti pojednostavljenu, službenu ideologiju o tome. To je nerealno. Čak i da nisam Srbin, kao osviješteni intelektualac ne bih mogao prihvatiti tu priču koja je stvorena kao opijum za narod".

Iz pojedinih krugova naglašava se i fenomen tzv. ustašizacije?

- Postoje zluradi političari kojima je najvažnije da opet budu izabrani. Oni potiču podjele, mržnju i druge negativne osjećaje. Njih ima i u tzv. ljevici i desnici te kod "etnovođa". Oni žive od negativnih čovjekovih emocija i trude se poticati takvo viđenje stvarnosti u kojoj će oni biti jedini arbitri. Naime, kao da se želi negirati istina o fašističkom pohodu na Hrvatsku kad su tenkovi rušili i ubijali, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Bosni i Hercegovini, Kosovu, pa i u Sloveniji. Drugim riječima, kod građana se ne potiče evolucija svijesti, nego očekuju već viđeno, ponavljaju neistine i laži te potiču već viđene ideologizirane reakcije ljudi, odnosno iskrivljeno shvaćanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Cilj je ljude držati u stanju u kojem nisu sposobni oblikovati svoje mišljenje, a komunicirati mogu samo s onima koji misle kao i oni te slušati "etnovođe". Radi se o manipulaciji s navodno lijevom ideologijom i etnomitologijom, što političarima omogućuje dolazak na vlast i nezaslužene povlastice. To, međutim, mogu biti preduvjeti za radikaliziranje pojedinaca i/ili grupa, ali i mogućnost izazivanja sukoba, pa i ratova.

ETNOHISTERIJA
Ako Hrvatsku usporedimo sa svijetom (Njemačka, Nizozemska, Švedska, Francuska...), tamo je daleko više netolerancije i rasizma nego u Hrvatskoj. Kako to komentirate?

- Kada slušaju neprimjerene izjave političara koji suvremenu Hrvatsku etiketiraju kao "destabilizirajući faktor na području bivše države", ili potpuno neprimjerenu tezu o tome da ih današnja Hrvatska podsjeća na NDH, građani RH, bez obzira na to jesu li etnički Hrvati i etnički Srbi, mogu se osjećati kao da se opet čuje retorika koja sliči onoj iz ranih devedesetih prošloga stoljeća. Međutim, ako pratimo stanje u gotovo svim zemljama članicama EU-a, Hrvatska nije nikakva posebna zemlja-slučaj, a još se manje u njoj ponavlja fašizam prema modelu iz prošloga stoljeća. Objektivno i realno gledajući, većina građana RH je tolerantna i prijateljski raspoložena prema etničkim skupinama, odnosno pripadnicima nacionalnih manjina, kao i prema strancima.

Nažalost, ima i pojava nasilja prema pripadnicima manjina što treba (o)suditi, ali bi političarima i novinarima koji neizravno ili izravno potiču podjele, etničku distancu i mržnju, trebalo dati “žuti” ili “crveni karton”. Naime, svaka etnohisterija s bilo koje strane samo dalje generira nove napetosti, sukobe ili napade. Jadno je ako u tome sudjeluju političari ili novinari.(D.J.)

DAVORKA BUDIMIR

PREVIŠE NEGATIVIZMA

Hrvatska je imala tzv. upravljani obrazac promjene iz totalitarnog u demokratski sustav, prema kojemu su stare komunističke elite odabrale model i način izlaska iz prethodnog sustava. Prvi višestranački izbori 1990. godine bili su formalni početak demokratskog sustava. Iako je došlo do formalne promjene, stvarna se nije dogodila, jer to je proces koji ima kontinuitet dugog trajanja, pojašnjava dr. sc. Davorka Budimir, te dodaje:

- Temeljni problem današnjeg hrvatskog društva nedovoljna je razvijenost političkih institucija koje bi morale biti čvrsta sidra na kojima bi se gradio politički sustav. Konstantno svjedočimo procesima prema kojima se institucije prilagođavaju političkoj eliti, a ne događa se ono što je temelj demokratskog procesa. Jasno postavljena i unaprijed poznata pravila među političkim akterima, trajnost institucija i izmjena nositelja vlasti na temelju izbornih rezultata. Ono što nam se kao građanima čini jest da su na pozicijama uvijek isti pojedinci regrutirani nedemokratskim izborom u političkim strankama, unaprijed poznati učinci postojećeg izbornog sustava te institucije koje se zbog negativne selekcije i podobnosti ne uspijevaju nametnuti kao temelj demokratskog funkcioniranja.

Niz je i drugih problema, govori se i o lošoj demografskoj slici...?

- Najveći problem hrvatskog društva danas nije demografija, obrazovna reforma, zdravstvo ili nerazvijeno gospodarstvo, nego nepovjerenje građana u sustav koji onemogućava egzistenciju i prosperitet za svakog hrvatskog građana. Odlazak iz Hrvatske rezultat je bijega pojedinca od selektivnih kriterija, političkog napredovanja, straha za vlastiti život i nemogućnosti života od vlastitog rada i postignutih stručnih kompetencija. U tom smislu postojeći se sustav hrani korupcijom koja omogućava vrlo malom broju pojedinaca da uživaju u svim prednostima ovakvog načina funkcioniranja, od lokalne do nacionalne razine.

Hrvatsku se proziva za netolerantnost, incidente sa Srbima, ustašizaciju...?

- Političkim akterima odgovara ovakav kontrolirani kaos u kojemu se stalno potenciraju teme, ljudi i procesi koji svakodnevno skreću pažnju javnosti s onih pitanja o kojima ovisi budućnost Hrvatske na manje važne teme. Vrijeme je da se politički akteri usmjere na takve politike koje će dovesti do toga da sustav u cijelosti bude učinkovit, pravedan i mjerljiv. Održivost sustava trebala bi počivati na učinkovitim i blagovremenim reakcijama svake vrste, jasnim zakonima i pravilima, poštovanju zakona i jasnom sankcioniranju onih koji ih se ne pridržavaju. To je sustav vrijednosti koji nismo usvojili, a on počiva na odgovornosti i učinkovitosti. Tada svjetonazorska pitanja ili pozicija manjinskih skupina na svim razinama ne bi bila svakodnevno isticana. Ono što je važno je povjerenje da sustav može dati jednaku šansu svakom građaninu u svakom dijelu Hrvatske i priliku koja nije dana samo nekima koji su politički podobni. To je društvo kojemu trebamo težiti - slobodno i tolerantno, otporno na nepravdu i selektivne kriterije.

U mnogim je EU zemljama rasizma i netolerancije više nego u RH. Kako to komentirate?

- U Hrvatskoj se preveliki medijski prostor daje negativnim temama i pojedincima. Većina građana mirno živi u suživotu sa svojim susjedima, prijateljima i netoleranciju ne osjeti na vlastitom primjeru. To nam daje šansu da se kao društvo okrenemo pozitivnim pričama i pojedincima koji u ovakvoj kriznoj prilici vide šansu za promjenom, pri čemu nikada ne treba podcijeniti utjecaj okoline, međunarodnog okruženja i globalnih prilika na našu poziciju u europskom kontekstu. Najbolje bi bilo da se prestanemo uspoređivati te da budemo fokusirani na sebe, vlastite potencijale i sve prednosti koje imamo. Zadovoljni su građani tolerantni prema različitostima, a nezadovoljni u svakoj različitosti vide problem. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

REPORTAŽA: SLAVONSKA RADIONICA MAJSTORA VELIMIRA

Miris kože: Remenarstvo nije mrtvo, živi u Vinkovcima!

2

TEMA TJEDNA: HRVATSKO PREDSJEDANJE UNIJOM (I.)

Polažemo najteži ispit do sada!

3

OPERACIJA JASENOVAC

Spašavanje vojnika Pupovca u režiji Vučića i Vojske Srbije