Magazin
REPORTAŽA: ARMENIJA

Zemlja najstarijih kršćana i najstarije igre - šaha!
Objavljeno 7. rujna, 2019.
Rijetko tko putuje u Armeniju: Suradnica Magazina hrabro se upustila u takvu pustolovinu...

Republika Armenija planinska je država na području Južnog Kavkaza. Graniči s Turskom na zapadu, Gruzijom na sjeveru, Iranom i Azerbajdžanom na istoku (s kojim nema diplomatske odnose, kao ni s Turskom). Na tom terenu još su i azerbajdžanska enklava Nahčivan te nezavisna Republika Gorski Karabah na istoku. Armenija se kao država 1991. godine osamostalila od bivšeg SSSR-a.

Nema mnogo ljudi koji putuju u Armeniju. Razlog tomu nije što posjetitelji nisu dobrodošli, nego to što zemlja nije popularna među turističkim destinacijama, premda ima toliko toga lijepoga koje tamo treba vidjeti. Primjerice, tu su jedinstveni armenski manastiri (samostani) najčešće skriveni u moćnim planinama, slikoviti krajolici, poznate vinarije na Putu svile, ugodni i nasmiješeni ljudi koji nude nezaboravno iskustvo.

ULAZ U PROŠLOST
Sredinom vrućeg kolovoza, ne baš idealno odabranog mjeseca za putovanje zbog izrazito visoke temperature, u ranojutarnjim satima autobusom iz Istanbula stigla sam na gruzijsko-armensku granicu. Na gruzijskoj granici morali smo napustiti autobus s kompletnom prtljagom i ući u zgradu poput zračne luke, proći sve skenere i kontrole s putovnicom. Po izlasku iz zgrade čekamo da carinska kontrola pregleda sve autobuse i automobile. Prelazak između Gruzije i Armenije trajao je gotovo dva sata! Na armenskoj granici mi Hrvati imali smo zaseban šalter jer nismo u viznom sustavu te nam viza nije potrebna. Ovo je prvi privilegij koji sam osjetila na prijelazima s hrvatskom putovnicom. Srbi koji su bili dio naše skupine nisu imali taj privilegij te smo ih dugo čekali kako bi svaki od njih ishodio vizu. Inače, armenska valuta je dram (1 euro = 533,3 drama). Zanimljivo, ako za vizu koja stoji 3200 drama date novčanicu od 5000 ili umjesto šest eura date cariniku 10 eura, ostatak novca ne vraćaju.

Nakon obavljenih carinskih formalnosti nastavljamo put prema Erevanu. Ulaskom u Armeniju primjećujem da su ceste izrazito loše, lošije negoli u Gruziji. Neasfaltirane su, šljunčane, prašnjave, čak i na glavnim prometnicama koje povezuju dvije zemlje, na mjestima gdje to nisam očekivala. Vozač kaže da je ovo super te da je situacija danas nešto bolja u odnosu prema prošlogodišnjoj kada je istom cestom 40 km vozio tri sata. Nama je trebalo za 30 km sat i pol vožnje. Inače, u Armeniji su vozači vrlo nestrpljivi i agresivni te pretječu jedni druge na najluđim mjestima. Benzin je vrlo jeftin, ali ga nema na svim benzinskim stanicama jer Armenci većinom voze aute koji troše plin.

Vozač autobusa traži benzinsku stanicu jer nam ponestaje goriva. Zaustavlja se na prvoj, ali ni ovdje nemaju benzin. No lijepa gesta službenika na benzinskoj stanici popravila je dojam. Naime, kako nije bilo benzina već samo plina, poklonio je svakom putniku sladoled u kornetu.

Putujući Armenijom uočila sam mnogo napuštenih gradova i sela sa zgradama i kućama koje se raspadaju. Krovovi kuća prekriveni su azbestnim pločama ili običnim limom. Armenija gotovo da nema nikakvu industriju. To je stvarno siromašna zemlja, zato, Hrvati, ne kukajte! Ovuda već dugo nije prošao autobus s turistima. Ljudi se putem raduju našem autobusu, u čudu mašu, iskazuju dobrodošlicu u Armeniju. Internetski vodič upućuje nas u jednom smjeru prema Erevanu, ali stanje na toj cesti je katastrofalno što nam ne dopušta da nastavimo tim putem. Vraćamo se i pitamo prvog policajca za alternativni pravac. Armeniji nedostaje puno infrastrukture, no priroda uokolo je očaravajuća.

MJEŠAVINA KULTURA
Dok se vozimo, oko nas su zadivljujuće planine, bogate riječnim izvorima. Nastavljamo dalje do podnožja moćne planine Aragac koja se uzdiže na visini od 4090 m. Kao i planina Ararat, to je veličanstvena biblijska planina na kojoj usred ljeta bliješti snijeg i važan je dio armenskog nacionalnog identiteta (premda je Ararat danas dio turskog teritorija).

Općenito, Armenija je vrlo suha zemlja, osobito ljeti. Prevladava žuta boja u svim nijansama, što je čini živopisnom, potičući moju radoznalost i aktivnost. Cijela zemlja obiluje planinama, dolinama i klisurama.

Dolaskom u prijestolnicu Armenije, uočavam da je Erevan izuzetak. Središte je mnogo razvijenije od ostatka grada i cijele zemlje. Voze se vrlo skupocjeni bijeli, zlatni, crni džipovi. Grad je poznat kao "ružičasti grad" zbog boje građevina od vulkanskog kamenja, lijepih i starih zgrada koje skrivaju duhove prošlosti. Grad leži na rijeci Hrazdan i čuva mješavinu kultura, povijesti i arhitekture. U gradu ima mnogo zanimljivih lokaliteta poput Abovijanske ulice s Moskovskim kazalištem, kaskada, Parka pobjede s masivnim skulpturama, plave džamije, natkrivene tržnice...

ARMENSKI ALFABET
Na sjeveru zemlje nalazi se zanimljiv gradić Sevan koji leži na istoimenom najvećem jezeru pitke vode, omeđen Malim Kavkazom, na nadmorskoj visini od 2000 metara. Na vrhu brda, na jezerskom poluotoku, stoji najpoznatiji manastir u regiji - Sevanavank. Do uskog stjenovitog dijela ima puno stepenica, njih 220. Naporno je, no definitivno vrijedi uspon s jezera za potpuni doživljaj manastirskog kompleksa Sevanavank iz 8. stoljeća. Unutar glavne crkve nalaze se zanimljivi nadgrobni spomenici s rezbarijama.

Napuštamo manastir i završavamo ispred spomenika posvećenog jezikoslovcu i prevoditelju Svetog pisma Mesropu Maštocu, koji je osmislio armenski alfabet s 38 slova. Za svaki glas zasebno slovo. Posjetila sam i maleno selo Areni, popularno po proizvodnji vina, kao i po jednom posebnom otkriću. Naime, u siječnju 2011. godine arheolozi su u jednoj špilji otkrili najstarije kožne cipele na svijetu, stare 5500 godina (ženske cipele broj 37).

Ovdje sam imala priliku upoznati se i s tradicionalnim životom Armenaca kušajući armenske specijalitete poput dolmi (jelo od mljevenog mesa umotano u lišće grožđa), khinkali (nalik na šešire punjene mesom, povrćem i sitno narezanim travama), khash (juha od ovčjih papaka sa začinima), peciva punjena pasiranim grahom, juhu od nara. No ništa mom nepcu (kao i mojim suputnicima) nije odgovaralo zbog intenzivnih mirisa nepoznatih začina koji su u meni izazivali mučninu i povraćanje pa sam na kraju svaki obrok završavala čašicom konjaka Ararat!

Idućih deset dana glad sam utažila s lavashom - vrućim, mekanim i tankim kruhom koji je na UNESCO-ovu popisu kao kulturna baština. Kušala sam i vina iz vinarije, stare, kažu, više od 6000 godina. Samo ovdje raste endemska vrsta bijelog grožđa po imenu harđi. Armenci proizvode vina s raznim okusima, što odudara od naših okusa, pa ni u vinu nisam uživala.

Inače je armenska hrana prilično jeftina. U lijepom restoranu može se dobiti dobar obrok za 5-10 eura. No voće, orasi, med najbolje su stvari koje se mogu konzumirati i kupiti, osobito suho voće. Suho voće pripremaju na poseban način. Na špagi ili debljem koncu nanižu se orasi, bademi, kikiriki ili lješnjaci. Urone se u smjesu od brašna, želatine i sirupa od različitog voća te se suše. Obično se uranjanje u tu smjesu obavlja dva ili više puta, ovisno o tome koliko žele da bude debela ta "slatka kobasica", koja je potom spremna za konzumiranje. Deset kilometara južno od sela Areni, na obronku uske vijugave klisure iznad rijeke, nalazi se impresivan manastir. Vrlo dojmljiv građevinski kompleks s elegantnim arhitektonskim oblicima, zanimljivom crkvom na dva kata. Rezbarije i slike s vanjske strane crkve uistinu su spektakularni. U središtu je lijepa kupola koju je 1339. godine dao sagraditi princ Burtel Orbelyon. Unutar crkve i okolo nje nalaze se kačkari - nadgrobni spomenici. Manastir krase skulpture i reljefi majstora Monika.

ČAROBNI MANASTIRI
Nedaleko od Erevana, a u smjeru grada Garnija na sjeveroistoku zemlje, nalazi se manastir Greghard. Na putu do njega divim se prelijepim krajolicima, uživam u sjetnoj instrumentalnoj narodnoj glazbi armenskog skladatelja Komitasa, koji je i sam proživio mučeništvo genocida. Sjetnost njegovih pjesama poticala je suze u mojim očima. Manastirskom kompleksu Geghard pristupa se dugačkom vijugavom cestom. Veličanstveni manastir, usred veličanstvene prirode djelomično isklesan u stijeni od granitnog monolita, vrhunsko je djelo ljudskih ruku. Unutrašnjost, u obliku špilje izgrađene u IV. stoljeću, mračna je s malim prozorom i otvorom. Veličanstven je ulazni hodnik. U zavojitom hodniku manastira na visokom pijedestalu uklesani su likovi lavica, a potom iznenada ugledate oltar s mnogo ornamenata te puno lijepih rezbarija u kamenu. U ovim ljetnim vrućinama godilo mi je rashladiti se u čarobnoj atmosferi tog manastira. Ta je građevina tijekom povijesti više puta bila izložena napadima Arapa i Turaka koji su je spalili pa su je Armenci nadograđivali sve do 13. stoljeća. Danas ovaj moćni manastir vidimo kao crkvu i dvije špiljske crkve. Unutrašnjost tih crkava ukrašena je bogatim reljefima, armenskim ukrasima. To je najljepši drevni manastir koji sam vidjela u Armeniji.

Općenito, putovanje Armenijom itekako je zahtjevno za strane turiste, što podrazumijeva dobru kondiciju i još bolju dobru volju te spremnost za izazove kojih je Armenija krcata. Čekanja na granici, velike promjene u temperaturi i umor normalna su pojava, ali putovanje se isplatilo, meni svakako, zbog predivnih prirodnih lokaliteta i doživljene pozitivne energije te neobične i prastare zemlje.

Piše: Ina STAŠEVIĆ
U siječnju 2011. godine arheolozi su u selu Areni u jednoj špilji otkrili najstarije kožne cipele na svijetu, stare 5500 godina (ženske cipele broj 37).
U Armeniji su vozači nestrpljivi i agresivni te pretječu jedni druge na najluđim mjestima. Benzin je vrlo jeftin, ali ga nema jer se većinom voze auti na plin.
Žrtvovanje pijetla
Obred žrtvovanja pijetla (matagh) pred ulazom u crkvu pretkršćanski je običaj. Vjernici kolju pijetla, a potom na svojim cipelama raznose krv po pragu i stepenicama crkve. Sudionici ovog drevnog običaja okrenuti su licem prema ulazu u crkvu. Svrha tog običaja je da otjera Vraga i zaštiti vjernike.
Rani kršćani i metalci
Površina Armenije je oko 30.000 km2, stanovnika je oko tri milijuna, a u glavnom gradu Erevanu živi trećina svih stanovnika te zemlje. No zanimljiva je i činjenica da, prema nekim procjenama, u brojnoj armenskoj dijaspori živi još oko osam milijuna Armenaca. Ima ih i u SAD-u, inkorporiranih u društvo, a najpoznatiji su System of a Down, kalifornijski bend osnovan 1994., u čijem sastavu sviraju četvorica glazbenika armenskog podrijetla. Njihov glazbeni izričaj obuhvaća heavy metal, rock te armensku narodnu glazbu. Inače, Armenija je prva država na svijetu koja je kršćanstvo proglasila službenom vjerom (301. godine). Armenska apostolska Crkva pripada pravoslavnom krugu crkava.
Šahovski majstori
Šah je u Armeniji nacionalni sport. Armenci su toliko posvećeni šahu da je u osnovnim školama, među ostalim, šah obvezan nastavni predmet. U velikim gradovima brojne su trgovine sa šahovskim pločama i figurama. Stoga nije čudno da se među malobrojnim Armenicima nalaze svjetski šahovski prvaci (Tigran Petrosjan 1963., a danas Levon Aronjan, svjetski prvak u brzopoteznom šahu).
Armenski masakr
Povijest odnosa Armenaca sa susjedima Turcima bremenita je nizom teških drama. Najpoznatiji je svakako Armenski genocid, dva događaja u kojima su Turci na teritoriju Turske pobili i raselili velik broj Armenaca, čime je na tom području nestao zapadni armenski jezik. Neki politički krugovi događaj nazivaju Armenski masakr, no službena Ankara osporava termin genocid. Do sada ne postoji sudska verifikacija događaja pred Međunarodnim sudom pravde koji je nadležan za slučajeve kršenja konvencije o genocidu koja bi potvrdila tvrdnje Armenaca da se radi o genocidu.
Možda ste propustili...

INTERVJU: MIRELA ŠPANJOL MARKOVIĆ, AUTORICA PRIRUČNIKA "MOĆ UVJERAVANJA"

Stil se dugo gradi i ne treba ga mijenjatI

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana