Brazilska priča je vrlo jednostavna. Zapalili ljudi logorsku vatricu u Amazoniji pa kada su iz svijeta stigli prigovori da otamo previše dimi primitivci koje su izabrali na vlast izvrijeđali su Emmanuella Macrona, francuski narod i njegovu ženu. Kruna svega bila je ponosno odbijanje hitne financijske pomoći G7 uz zahtjev da im se oni koji bi trebali dati novac za kanadere prvo ispričaju. Vehementni i flamboajantni brazilski čelnik Jair Bolsonaro za golemu palež u Amazoniji optužio je nevladine udruge, nažalost potvrđujući stereotip kako je njegova zemlja unatoč stanovitom gospodarskom napretku još uvijek teška trećesvjetska provincija.

Dakle, mogli smo čuti optužbe da je francuski predsjednik Macron idiot, kreten i prikriveni homoseksualac te da mu je žena prestara, koje imaju za svrhu osobno vrijeđanje prizemnog tipa i nemaju baš nikakve veze s prašumskim požarima ili odnosima dviju zemalja. Kako zvuče populistički političari novoga tipa kada se uhvate mikrofona ili twittera, za koje je čak i Donald Trump mala beba, svjedoči ono što je poručio Abraham Weintraub koji je u brazilskoj vladi zadužen za obrazovanje: “Macron nije na razini rasprave (o Amazoniji). On je samo oportunistički kreten”. U jednoj od svojih poruka Weintraub je rekao da su Francuzi izabrali “predsjednika bez karaktera”, a Bolsonarov sin Eduardo koji se sprema za dužnost veleposlanika svoje zemlje u Sjedinjenim Državama Macrona je nazvao “idiotom”. Usput, taj Weintraub nije došao s ulice, on je ugledni brazilski ekonomist i sveučilišni profesor.

Na ovu temu izrečeno je još odvratnih gadarija koje iz pristojnosti ovdje nećemo citirati. Još jednom se pokazalo koliko je radikalni desni populizam opasna i razorna ideja. Da kojim slučajem o tome odlučuju, ovi bi političari već sutra izazvali Treći svjetski rat. Za sada su cijenu platili Amazonija i njezini domorodački narodi. Uz ovakvu političku komunikaciju teško da je moguć ikakav dijalog između država i njihovih nepopustljivih i sve luđih čelnika. Od svega što je izrečeno na račun Francuskinja i Francuza nas se posebno dojmila rečenica koju je izgovorio gore spomenuti Weintraub koja glasi: “Francuska je zemlja ekstrema. Stvorila je ljude poput Descartesa i Pasteura, ali i dobrovoljce SS-ove divizije Charlemagne.” Naravno, da nema naroda na svijetu koji se nije kretao u ovakvim ili sličnim ekstremima, no čini se da je ponovno došlo u modu izvlačiti prljavo rublje iz prošlosti kako bi se suparnike sotoniziralo. Nije nikakva tajna da su tijekom Drugog svjetskog rata svoj obol osvajačkom projektu Trećeg Reicha dali pripadnici brojnih naroda iz zapadne Europe za koje ne bismo nikada posumnjali da su mogli Adolfu Hitleru ljubiti čizme. Zvuči nevjerojatno, ali na strani Trećeg Reicha ratovali su još i Britisches Freikorps, Flämische Legion, Wallonische Legion, SS-Panzer-Division Wiking, SS-Freiwilligen-Panzergrenadier-Division Nederland, Waffen-SS Abteilung Sveaborg, Spanische-Freiwilligen-Kompanie der SS i Italienische Freiwilligen Legion. Popis ovih egzotičnih postrojbi iz Drugog svjetskog rata je poduži. Vjerojatno najneobičnija formacija Waffen-SS-a bila je Indisches Freiwilligen Legion koju su činili bivši ratni zarobljenici iz redova britanske vojske i Indijci koji su se zatekli u Europi. Jedan od njezinih osnivača je predratni predsjednik Indijskog nacionalnog kongresa i borac protiv britanske kolonijalne vladavine Subhas Chandra Bose. Prije nekoliko godina je jedan naš povijesni časopis otkrio do tada nepoznate podatke i činjenice o Dancima u redovima SS-a, pripadnicima oklopno-grenadirskih pukovnija Norge i Danmark, koji su došli u Hrvatsku u sastavu 11. divizije SS-a i imali su sjedište u Sisku. Najluđa zanimljivost je da su neki od tih Danaca nakon zarobljavanja prešli u redove jugoslavenskih partizana. Tako jedan popis IV. korpusa NOVH-a iz prosinca 1943. navodi kako u svome sastavu imaju 11 boraca danske nacionalnosti. Možemo se mi zgražavati koliko hoćemo, ali i zločinački Hitlerov koncept istrebljenja cijelih naroda i vojnog podjarmljivanja Europe imao je neku svoju univerzalističku dimenziju, ako u ničemu drugome, onda u zlu. Na kraju, nisu li podjednako krvoločni boljševici također izvrsno funkcionirali na globalnoj razini?

Francuzi su dali Adolfu Hitleru nekoliko SS-ovskih dobrovoljačkih divizija od kojih je ona koja je ponijela ime Karla Velikog (Charlemagne) pobrala najviše publiciteta. Ostat će upamćeno da su njezini pripadnici u posljednjim trenutcima Bitke za Berlin u svibnju 1945. osiguravali Führerov bunker, bivajući jedna od posljednjih nacističkih postrojbi koje su se predale saveznicima. U veljači iste godine ta je jedinica brojala 7340 pripadnika. Jedan od njezinih istaknutijih zapovjednika Hauptsturmführer Henri Joseph Fenet poživio je sve do 2002. Nasljeđe Vichyja i SS-ve divizije Charlemagne spretno je zataškano poslije rata, a Francuzi su čak dobili svoju okupacijsku zonu u Zapadnoj Njemačkoj glumeći sve do danas dobre dečke.

Najbolje je po uzoru na Jean-Paula Sartrea reći: “L’enfer, c’est les autres!” (Pakao, to su drugi!). No, kada je riječ o fašizmu nije baš ni Brazil imun. Ostavit ćemo sada sa strane optužbe zapadnog tiska o tome da je brazilski predsjednik Jair Bolsonaro zapravo prototip fašista za 21. stoljeće. Nekako je u zaborav pao spomen na tzv. brazilski integralizam, fašistički i nacionalistički pokret koji je tridesetih godina prošlog stoljeća u toj zemlji bio iznimno popularan. Članovi ovog masovnog pokreta po uzoru na modu koja se u to vrijeme širila Europom nosili su odore i imali vojničke činove te propovijedali antisemitizam, a njihov znak umjesto svastike predstavljalo je grčko slovo sigma. Oni često sudjeluju u uličnim tučnjavama s komunistima. Potomci doseljenih Nijemaca i Talijana koji su najviše naginjali integralizmu činili su populaciju od dva milijuna ljudi. Integralisti su zabranjeni 1937. kada je tadašnji predsjednik Getúlio Vargas uspostavio diktaturu temeljenu na zasadama korporativizma. Integralisti će izvršiti veliki utjecaj na kasniju vladavinu vojnih hunti (1964. - 1985.), zauzimajući istaknute položaje. Mogli bismo reći, rugala se sova sjenici! Brazil je vjerojatno posljednja adresa s koje bi u Europu trebale stizati moralističke prodike.