Ako ste slušali riječki bend Morso, vjerojatno znate da su The Siids nastali "na pepelu" spomenute grupe. Konkretno, The Siids su formirali bivši "morsovci", multiinstrumentalisti Darko Terlević i Stanislav Grdaković, pomno osmislivši svoj novi vizualni identitet kojim se uspješno prezentiraju na riječkoj i hrvatskoj glazbenoj sceni. Pritom je nužno istaknuti i suradnju s vizualnim umjetnikom Kristijanom Vučkovićem, iz čega je proistekla impresivna audiovizualna trilogija ("Meaningless/Weightless", "Lovers" i "Giving Myself To You"), odlično prihvaćena od strane kritike i publike.

Nakon toga projekta te niza održanih koncerata u Hrvatskoj i regiji, dvojac The Siids krenuo je u studio završiti rad na prvom albumu. Album je najavljen prvim spotom "Feeling", s prepoznatljivim elementima - neiskorišteni, derutni prostori i ženski glavni lik, koji je režirala i snimila Stella Mešić (aka Parts Of The Sun), a model je bila Golda Pamić. Idealna lokacija na kojoj se odvija "radnja" spota bilo je napušteno odmaralište na Učki, koje je savršeno poslužio kao kulisa za zamišljeni svijet iz kojeg glavna glumica traži izlaz.

Sve u svemu, i više nego dostatno razloga za ovotjedni glazbeni intervju s Darkom i Stanislavom (Stanetom), koji pričaju svoju priču o The Siidsima i svemu ostalome.

NOVI POČETAK

Zašto nakon Morsa sada Siids? Je l‘ Morso prošlost, a Siids budućnost, i kakva?

STANE: Nakon odlaska pjevačice Morsa Ivane u Njemačku, neko vrijeme razmišljali smo ima li smisla tražiti joj zamjenu i odlučili se da ipak uzimamo pauzu dok se stvari ne iskristaliziraju. Morso je prije svega bio bend koji je stvaran na prijateljskim odnosima i zaista ga ne želimo na isforsirani način mijenjati. Morso će kad-tad opet stvarati glazbu, samo što u ovom trenutku ne mogu reći kada i kakvu. Trenutno nas stvarno iznimno veseli glazba koju sada stvaramo te nastavljamo tim putem dalje. Bitno je da su The Siids naša sadašnjost, a za budućnost - tko zna…

Kad ste prije dvije godine najavili The Siids, kazali ste kako vas je inspiriralo putovanje Australijom. Da ponovimo gradivo, pojasnite to malo šire?

STANE: Pa želja je bila maknuti se prije svega od sredine i svakodnevne rutine u kojoj živimo. S obzirom na to da Darko i ja stvaramo glazbu zajedno još od srednje škole, bilo je i vrijeme da nađemo neke nove prostore i iskustva koja će našu glazbu okrenuti u neki novi smjer i dati joj novu energiju. Upravo nam se to u Australiji i dogodilo. Krenuli smo, naravno, od noćnog života, klupske scene u Melbourneu i Sydneyju, ali i nevjerojatnog prirodnog ambijenta koji je tamo. Ako bilo što stvarate, makar i nesvjesno, spajate sebe s onim što vas okružuje. Skice i neki osnovni oblici pjesama nastali su u Australiji, a album je dovršen u Rijeci.

Za one koji vas još nisu čuli, a trebali su, što zapravo sviraju The Siids, možete li se svrstati u nekakav više ili manje određeni glazbeni žanr? Prije ste kao utjecaje spominjali Editors, Phantogram, Twin Shadow, The Kills, M83, Depeche Mode…

DARKO: Glavne karakteristike glazbe koju mi slušamo, iako se žanrovski svi ti bendovi razlikuju, jesu da se na neki način spajaju grandioznost s intimnošću, melodioznost i ritmičnost te da vizualni identitet mora biti stopljen s glazbom. To su osnove glazbe kakvoj težimo. Iako nisam ljubitelj svrstavanja nečijeg rada u ladice, znam da je to jednostavno neizbježno. Previše informacija bombardira ljude svakodnevno i sve je manje (iako se čini apsurdno) vremena za istraživanje. Info o projektu mora biti što je moguće jasniji. Ono što mi radimo je u osnovi pop-glazba mračnijeg senzibiliteta, u kojoj se isprepleću rock i elektro aranžmani.

S prethodnim pitanjem u vezi - koje su i kakve razlike između Morsa i Siidsa?

STANE: Prvenstveno je razlika u jeziku, Morso tekstovi bili su na hrvatskom jeziku, a pjesme u The Siids radimo na engleskom. Glazbeno je Morso bio užasno široko stilski postavljen, praktički bez granica, ali je ujedno to bio i najveći teret koji je mučio taj bend. Ljudima je teško bilo povezati se s glazbom koja je ulazila u različite žanrove, ali i dva vokala koja su cijelu priču površnom slušatelju činila pomalo konfuznom. The Siids smo u startu definirali kao projekt s konkretnim zvukom i slikom koja ga prati.

Negdje sam pročitao da ste proglašeni najperspektivnijim mladim riječkim bendom. S obzirom na dosadašnji razvoj karijere - jeste li zadovoljni kako se sve odvija i razvija?

DARKO: Jesmo. Prije svega, završili smo rad na albumu. Imamo objavljena četiri spota te je u pripremi peti. Potpisali smo ugovor s Dallas Recordsom te dogovorili detalje oko izdanja, odradili više od 20 svirki u Hrvatskoj i regiji te uigrali live-set u više varijanti. Ono što je najvažnije, dobili smo odlične reakcije za ovo što radimo te se veselimo svemu što naš čeka u razdoblju nakon izlaska albuma.

Koliko vidim i slušam, za projekt The Siids važna je audiovizualna suradnja s Kristijanom Vučkovićem. Što nam o tome možete kazati?

STANE: Kristijan Vučković dugogodišnji je prijatelj i fotograf grupe Morso, vrlo dobro poznaje naš senzibilitet, ali i mi njegov vizualni opus. Bio je logično/prirodno rješenje za videosuradnju. Nakon što je čuo materijal, našli smo se i dogovorili detalje. Mislim da je i njemu i nama leglo sve na svoje mjesto, vrlo dobro se nadopunjujemo i mogu reći da on točno prenese oku ono što mi sviramo i želimo reći.

Nakon trilogije i svojevrsne prezentacije onoga tko smo i što smo, odlučili smo da moramo proširiti vizualnu komponentu našeg rada te smo za prvi singl pod Dallasom angažirali talentiranu Stellu Mešić aka Parts Of The Sun za režiju singla "Feeling". Trenutno smo u fazi snimanja spota koji će ići van zajedno s albumom na jesen. Zadovoljni s prenošenjem vizuala i atmosfere pjesme na ekran, i ovaj put redateljsku palicu prepustili smo Stelli.

Koncertni nastupi i rad u studiju - što vam je važnije, ili je jednako važno i jedno i drugo?

DARKO: Iskreno, meni se to često mijenja, ako smo previše zaglavili u studiju, jedva čekam izići i odsvirati, ako pak imamo puno zaredanih svirki, jedva čekam vratiti se u mir koji pronalazim dok radimo na nečem novom. Tako da u principu jedno bez drugog nema smisla, bitno je sve skupa nekako dozirati i veseliti se svemu što je potrebno da glazba dođe do ljudi.

Prije izlaska albuma prvijenca moglo vas se vidjeti i čuti na koncertima u Zadru i Rijeci, a najavili ste i elektro-rock live set na lokaciji isušenog jezera u Fužinama. Nešto o svemu tome...?

STANE: To su bile posljednje svirke koje smo odradili. Na njima smo do kraja definirali aranžmane za live nastupe te isprobali sve što smo zamislili. Što se tiče sessiona na jezeru, tu smo probali izvesti akustično te intimnije nekoliko pjesama, varijanta je to u kojoj do izražaja dolazi tekst te je to najbliže izvornom obliku u kojemu pjesme nastaju.

Album izlazi na jesen u izdanju Dallas Recordsa. Recite nam sve što o albumu trebamo znati prije nego ga u cijelosti čujemo na streamingu ili u CD obliku?

STANE: Ono što mogu reći je da će na albumu biti 11 pjesama, nadam se da ćemo uspjeti u nekom trenutku napraviti i jednu manju nakladu na vinilu. Omot ćemo raditi u suradnji s prijateljem, etabliranim dizajnerom koji je zaslužan za 80 % riječkih rock-omota, Mladenom Stipanovićem, koji je lani proslavio 30 godina svoga rada izložbom "Rock-papiri" na kojoj smo uz Mr.Lee & Ivanesky, Vavu, grupu Grad i mi dali svoj glazbeni doprinos.

Riječka rock-scena nekad i danas? Ima li novih mladih snaga....?

DARKO: Rijeka uvijek ima scenu. Samo je ona u razdobljima veća ili manja. Ono što ljudi najviše pamte i mislim da je nepotrebno više o tome detaljno pričati jer se o tome više-manje sve zna. Radi se o impresivnoj sceni iz osamdesetih i devedesetih godina. No ima je i danas. Osim nas čine ju Jonathan, White On White, Boris Štok, The Black Room, My Buddy Moose i drugi.

Hrvatska i svjetska rock-scena nekad i danas?

DARKO: Vremena i moda se konstantno mijenjaju. Rekao bih da je trenutno na hrvatskoj, a i svjetskoj sceni, na top-listama i u klubovima zasigurno najpopularniji hip-hop u svim svojim formatima. No na festivalima, što domaćim (Beerfest, Feragosto Jam, Fibra, Dani piva, Sailor…) te svjetskim (Glastonbury, Reading, Coachella, Roskilde…) priča je nešto drugačija. I dalje prevladavaju rock-imena kao headlineri.

Može li se kod nas od glazbe dobro živjeti, a da nisi Huljić i njemu slični? Koliko su pritom nužni neki kompromisi da bi se uspjelo?

STANE: Mislim da nije stvar u kompromisima, jednostavno glazbu radimo onako kako nam dolazi prirodno, ne kalkuliramo i ne bavimo se brojkama. Iskreno, kad si već spomenuo Huljića, nemam ništa protiv toga jer ne smatram krive ljude koji znaju unovčiti površnost i nezainteresiranost ljudi za glazbu i kvalitetu. Glavni cilj naše glazbe je da ostane baš onakva kakvu ju mi želimo te da do nje dođe što više ljudi koji će joj posvetiti srce i vrijeme.

Koliko sadašnje ubrzano vrijeme, umreženo globalno i lokalno, utječe na nekakav, recimo tako, normalan život i normalno bavljenje glazbom, ili je sve umnogome preživljavanje iz dana u dan, u paranoičnoj stvarnosti kakva je ova ne samo hrvatska nego i svjetska?

STANE: Bavljenje glazbom za nas je potreba, i to je nešto što se jednostavno mora raditi.

Svako vrijeme nosi svoje, nije ni ljudima prije 100 godina bilo lako baviti se glazbom pa su ispisali i skladali čuda. To je nešto što nosiš u sebi i moraš naučiti kako napraviti dovoljno prostora u životu za glazbu.

Kakvo je vaše mišljenje o društvenim mrežama, koliko ste, ako jeste (i tko najviše) "opsjednuti" Fejsom, tvitanjem, Instagramom...?

DARKO: Štogod mi govorili, društvene mreže su današnja stvarnost, sviđalo se to nama ili ne. Prednosti su te da danas pojedinac može prezentirati sebe i svoj rad većem broju ljudi, no isto to ponekad bude i mana. Također, dodatno otuđivanje ljudi od samih sebe, tipa pet ljudi u istoj prostoriji sjedi za istim stolom i svatko tipka po svom mobitelu. Potreba za komentiranjem i kritiziranjem raznih, većinom banalnih stvari. Instantan protok serotonina kad se začuje onaj zvuk za lajk, pa nesigurnost i nervoza kad se začuje dislajk nesvjesno utječu na psihološko stanje pojedinca. Nismo ni jedan ni drugi zaluđeni društvenim mrežama. Privatno, osim viber-grupe s uskim krugom prijatelja, nemamo ni Fejs, Instagram ni twiter-profile. Fejs i Instagram koristimo isključivo u promotivne svrhe benda te komunikaciju s publikom i organizatorima koncerata.

Vratimo se u objektivnu stvarnost. Politiku je danas nemoguće izbjeći, inspiracije vjerojatno ne manjka ni Crnoj kronici, bendu, mislim...?

STANE: Mi glazbu pokušavamo što više udaljiti od svega toga, osobno mislim da bi se tim temama koje si nabrojio trebali baviti novinari, a ne glazbenici. Možda ću biti u stanju nekada i o tome pisati, ali prvo moram riješiti još podosta toga sam sa sobom

Ukupno uzevši, što očekujete od albuma koji uskoro izlazi?

DARKO: Očekujemo što više svirati i promovirati stvari uživo te da što više ljudi upozna naš rad kroz naše pjesme i videospotove. Kroz ove dvije godine skupili smo ljude koji nestrpljivo čekaju čuti album u cijelosti još nakon prvog objavljenog singla "Meaningless/Weightless". Činjenica da postoje ljudi koji su prepoznali to što radimo jako nas veseli i čini ponosnima. S entuzijazmom nastavljamo dalje raditi.

The Siids u tri-četiri riječi?

DARKO: Emocija, energija, audio/vizualna estetika.