Budimo iskreni. Ipak se, bar s vremena na vrijeme, pozivamo na neke svoje veze i neka svoja poznanstva. Pa ćemo rado isticati da smo "čuvali koze" s tim i tim, da smo rođaci u dugom koljenu s onom važnom osobom. Tako sebi na neki način pripisujemo vrijednost i zasluge neke važne ili poznate osobe. Kada se preko nekoga treba domoći neke usluge ili protekcije, mi smo "lege", mi smo "pajde", mi smo "kumovi" i "rodijaci", mi smo "jarani", mi smo "svoji", mi ćemo već to urediti među sobom…


U svoje vrijeme i Isus se morao boriti protiv samouvjerenosti svojih sunarodnjaka. Oni su bili izabrani narod, njima je Bog govorio po prorocima. Kako veli Pavao, "oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist…" Međutim, Isus uporno govori kako to po sebi ništa ne znači. Zato jasno progovara svojim suvremenicima i svojim sunarodnjacima, govoreći o onom kritičnom, posljednjem sudnjem danu: "Počet ćete govoriti: ‘Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!‘" Dobit će, međutim, gorak odgovor: "Kažem vam: ne znam odakle ste". Na koncu Isus zaključuje: "Doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem." Bile su to proročanske riječi. Za Boga je nebitno tko dolazi iz kojega naroda. Kristovo je evanđelje upravljeno svim ljudima u ondašnjem svijetu.


Iako duboko u sebi znamo da to nije u redu, ipak smo – ne samo u vjerskom području – skloni jalovom hvalisanju. Tako će vjernici rado spominjati da su iz katoličke obitelji, da su u vjeri odgajani, da su išli na vjeronauk, da su primili sve sakramente, da su bili ministranti, da su pjevali u crkvenom zboru, da im je jedna teta časna sestra, a očev stric svećenik… Isticat ćemo svoju ulogu u Domovinskom ratu i tako dalje. Međutim, Bog se ne da impresionirati. Kao što športskom treneru nije uopće važno da netko ima u obitelji uspješnog športaša ili da je išao u isti razred s nekim rekorderom. Važno je što neki športaš sâm može postići.


Nema potrebe da se zaklanjamo iza bio koga ili iza bilo čega. Bitno je da nastojimo biti čestiti – koliko god možemo – tamo gdje živimo i radimo. Bitno je ono što – uz Božju pomoć – možemo dobra učiniti. To uopće ne moraju biti – prema ljudskim mjerilima – neki vrhunski rezultati. I male stvari učinjene sa srcem itekako su vrijedne, pa i čaša hladne vode koju smo nekome pružili. Ne treba nam ničija protekcija. Samo molimo Božju pomoć da možemo s ljubavlju činiti ono što nam je činiti. To će biti naš mir i naša radost, koju nam nitko e može uzeti.