Kada kažeš put oko svijeta, avionom imaš mjesece i mjesece što prolaziti, no on to radi električnim biciklom i cilj je obići svijet za 100 dana s pomoću pratnje u liku jednog čovjeka koji sve to bilježi kamerom. Dvojica pustolova, Hrvoje Jurić iz Vrbice pored Đakova i Matija Pospihalj iz Orahovice, krenula su iz Matijina grada Orahovice na put oko svijeta.

Hrvoje Jurić želi postaviti Guinnessov rekord i za sada sve ide prema planu. A plan je sljedeći: preko Hrvatske i kroz Mađarsku, Slovačku, Poljsku i Bjelorusiju došli su u Rusiju (9700 km), sve do Vladivostoka, odakle su ‘‘letjeli‘‘ u Australiju (5500 km), potom slijedi vožnja kroz Sjevernu Ameriku duga 8800 km, od Anchorage (Aljaska) do istoka Kanade, odnosno do Halifaxe i na kraju dolazi let do Portugala i nova vožnja od 3000 km do Zagreba. Put je ukupno dug 29.000 kilometara.

Nakon niza kilometara preko Europe, Rusije i Azije, ovaj pustolovni dvojac trenutačno je u Australiji. Tijekom dosadašnjih putovanja bilo je svega, promjene vremenskih zona, godišnjih doba, teških i nepristupačnih cesta, svakojakih susreta s lokalnim stanovništvom, no Hrvoje i Matija sve su prošli s osmijehom i već sada im treba skinuti kapu do poda za sve što rade. Posebno jer uz skidanje Guinnessova rekorda, vožnju oko svijeta naglasili su uz humanitarni karakter. Naime, Hrvoje je ujedno pokrenuo i humanitarnu kampanju kojom prikuplja donacije za samohrane majke na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Preko Indiegogo platforme i crowdfunding kampanje trenutačno je prikupio više od 20.000 kuna, s kojima planira kupiti najosnovnije namirnice i dostaviti ih na područja diljem ove tri zemlje.

Hajdemo lagano okrenuti pedale od samog početka, otkako je krenulo ovo nevjerojatno putovanje biciklima.

- Službenim polaskom smatra se 8. lipnja 2019. Tog dana krenuli smo na put iz Zagreba i tako započeli s prvom dionicom koja je obuhvaćala Sloveniju, Mađarsku, dio Austrije, Slovačku, Češku, Poljsku, Litvu i Latviju. Nakon toga uslijedio je ulazak u Rusiju. Nažalost, na granici smo se zadržali prvo zbog nesuglasica s ruskim graničnim policajcima, a zatim jer nismo imali potrebnu dokumentaciju za kamper u sponzorstvu AdriaMobil firme iz Slovenije, to jest za kombi u kojemu trenutačno živimo, jedemo i spavamo. Zbog toga smo se morali vratiti natrag u Latviju kako bismo ishodili potrebnu dokumentaciju za prelazak granice. Ista je morala biti ovjerena i službeno prevedena na ruski jezik. S obzirom na to da je taj dan bio petak morali smo sačekati puna dva dana i tek smo u ponedjeljak mogli prikupiti sve potrebne dokumente kako bismo nastavili svoje putovanje. Rusija je bila zaista golema dionica, više od 11.000 km od Zagreba do Vladivostoka, od čega je 9000 km samo čiste vožnje kroz Rusku Federaciju. ‘‘Federalna doroga‘‘ jedina je cesta koja spaja ulazak u Rusiju te cijelim putem od Moskve do Vladivostoka prati Transsibirsku željeznicu. Trenutačno smo na drugoj dionici u Australiji i putujemo sa zapada na istok. Krenuli smo iz Pertha južnom stranom do Adelaida te ćemo proći kroz Melbourne i Sydney sve dok ne stignemo u Brisbane. Navedena dionica dugačka je oko 5474 kilometara. Planiramo ju završiti u što kraćem mogućem roku. Predviđeno vrijeme je 20 dana bez ijednog dana odmora. Potrudit ćemo se napraviti jedan improvizirani odmor, tako da nakon 12 dana vožnje uzmemo pola dionice od 150 km te odmorimo 12 ili 14, zatim nastavimo voziti i ostalih 150 km. Prvenstveni razlog je duže razdoblje vožnje kroz Rusiju od planiranog, jer nismo očekivali toliko loše ceste i zaista nepredvidljiv teren te je ta dionica umjesto 36 trajala 47 dana – priča Hrvoje. Na pitanje da nam ispričaju nekoliko anegdota s dosadašnjeg putovanja Matija kaže:

- Ukratko, mislim da je cijeli ovaj put golema anegdota jer sve što se ovdje događa apsolutno je nepredviđeno. Na ovom putu smo samo Hrvoje i ja, i što god se događa sve je većinom naša improvizacija iz glave i nemamo nekakvu veliku logističku podršku sa strane, osim nekolicine prijatelja koji nam pomažu u realizaciji avionskih karata i slično. Imali smo velike poteškoće s biciklom jer nam je nakon 12.000 km motor jednostavno prestao raditi. Morali smo ga na pola pustinje u Australiji, nakon pet dana vožnje, zamijeniti na licu mjesta kako bismo nastavili vožnju. S obzirom na to da je na drugom biciklu lanac bio neupotrebljiv, a mašinica potrgana, nije dobro prebacivao brzine te nam je u tom slučaju bilo jednostavnije prebaciti kompletan motor, nego namještati lanac brzine i slično. Također, u Rusiji nam se dogodilo da smo u jednom danu više od 70 puta sastavljali lanac koji je bio jako rastegnut. Ural je bio jedna od većih brdovitih dionica koju smo prolazili. Zaista je najrizičnija točka koja postoji na našem putovanju jer je širina asfalta šest metara i ljudi od početka Rusije vjerojatno nisu vidjeli biciklista te se nimalo ne brinu za njega. Preko te planine dnevno prođe između 2000 i 3000 kamiona te je bilo jako teško voziti se pokraj njih. Uz sve to, kiša je dodatno otežavala vožnju. Naime tu dionicu od oko 200 km prolazili smo gotovo tri dana samo zbog toga što je bilo nemoguće voziti duže od 3.10 noću jer se konstantno morate sklanjati s ceste s obzirom na to da iza sebe napravite kolonu od više od 70 do 80 različitih vozila. Srećom, preživjeli smo - kaže Matija.

- Kroz Rusiju smo imali potpuno drukčiji tempo. Ondje smo se trudili voziti što kasnije s obzirom na to da je promet bio dosta rjeđi u noćnim satima. U Australiji nismo očekivali ovako nisku temperaturu. U prosjeku je oko sedam stupnjeva. Trudimo se što više pratiti vremensku prognozu te iz nje iščitavati podatke i donositi odluke za sljedeći dan od kada do kada krećemo voziti. S obzirom na to da je područje kroz koje prolazimo uglavnom nenaseljeno, za prenoćište pronalazimo kampove koji su nam potrebni najviše radi punjenja baterija za bicikl. Uglavnom krećemo oko 7 sati i vozimo do 10 sati te napravimo jednu pauzu. Zatim vozimo do 13 sati te pravimo malo veću pauzu, jer smo dotad napravili otprilike od 140 do 160 km, ovisi o tome kakav je taj dan, te opet vozimo, uz kraće pauze od 15-ak minuta, do 17 sati ili 18 sati, kada ovdje više stvarno nema svjetla i dosta je teško voziti zbog životinja koje iskaču na cestu. Primjerice, na cijeloj jednoj dionici od 300 km Australije na svakih 10 m nažalost se nalazi nekakav pogaženi klokan ili nekakva velika ptica – govori nam Hrvoje.

Kroz sve kilometre i kilometre treba naravno i jesti, pa smo neustrašivi slavonski dvojac pitali kako izgleda skupljanje snage, što je sve na jelovniku i kada i kako su jeli?

- Kroz Rusiju je hrana bila zaista jeftina. Primjerice za 35 kn mogli smo dobiti pristojan obrok: juhu, komad mesa s prilogom, salatu, palačinke, sok i kavu. Tijekom večernjih sati koristili smo kuhinju koja je bila svakodnevno dostupna u kamp-kućici, a sada na području Australije nemamo toliko kafića i restorana uz cestu uz kojima bi se mogli hraniti, tako da većinom koristimo kuhinju u kamp-kućici. Nju nam je omogućio sponzor u partnerstvu s AdriaMobileom, a to je Apollo Motorhome Holidays, internacionalna kompanija s kamp-kućicama i kamperima. Ono što smo pričali i preko društvenih mreža u videoisječcima, snagu čuvamo i našom domaćom hranom koju smo ponijeli sobom. Slavonski kulen je zakon, to je prava energije – s osmijehom kaže Matija. Ovi hrabri Slavonci prošli su niz vremenskih zona, nije to lako preživjeti, posebno zdravstveno.

- Vremenske zone lomile su nas kroz Rusiju. Ako se ne varam, mislim da ih ima sedam. Taman kada bi se naviknuli na taj plus jedan sat i isplanirali sljedeći dan da ćemo voziti do 20 sati te ići spavati najkasnije u 23 sata, morali smo još isprebacivati sav materijal jer ja snimam dokumentarni film, kako bismo drugi dan imali čiste kartice i pune baterije za idući dan. Tijekom dana nam je to bilo gotovo nemoguće napraviti. Bilo je jako teško uskladiti vrijeme kroz Rusiju. Mislim da je puno lakše voziti ovdje u Australiji na 17, 18 i 20 stupnjeva ili čak na 10, ali potpuno obučen, nego kroz Rusiju, gdje smo na početku čak imali i više od 38 stupnjeva, a na asfaltu je bilo i do 50 stupnjeva. Bilo sam i prehlađen, čak malo i temperature, no stajanja nije bilo – prisjeća se Hrvoje.

- Vjerujem da ćemo Australiju završiti u predviđenom roku od 22 dana, s obzirom na to da je to dionica od gotovo 5500 km. A nakon nje slijedi meni najdraži dio - dolina Yukon, planine, visoravni, gore, golema jezera, prekrasni vrhovi. Sletjet ćemo u Vancouver te ćemo se dva i pol dana voziti do Anchoragea, s obzirom na to da su takvi uvjeti za preuzimanje support vozila koje nam je predviđeno na području SAD-a i Kanade. Od Anchoragea idemo preko cijele Kanade na istočnu obalu do Halifaxa, gdje imamo zakazan let za Lisabon. Iz Lisabona ćemo ići kroz Španjolsku, Francusku i Belgiju do Nizozemske. U Nizozemskoj se nalazi najveći centar Giant bicikala za Europu, a i za cijeli svijet. I zatim dolazimo na našu početnu točku, a to je Zagreb. Za sada je datum još uvijek nepredvidljiv. – u dahu govori Matija.

- Opći dojam bio bi da je ovo jedno golemo nepredviđeno iskustvo s kojim svakim danom sve više i više stariš, ali osjećaš nove neograničene izvore energije. Vidjeti ovolika golema prostranstva, mnoštvo životinja koje je inače nemoguće vidjeti osim ako nisu u kavezu u zoološkom vrtu, sve to te ispuni nekim trenutcima koji su stvarno nezaboravni. Njih ću s velikom željom ponijeti doma i prepričati. Nadam se da ću složiti jedan lijep dokumentarni film iz nekoliko dijelova i pokazati onom dijelu kontinenta što može jedan najobičniji mali čovjek s golemom željom. Prije dvije godine gotovo nisam mogao ni zamisliti da će mi se ostvariti želja koju sam želio baš kao i svi koji snimaju i bave se istom domenom kao i ja, želja da putujem i snimam najljepše krajeve svijeta. Evo trenutačno ovo pišem iz kamperice u Australskoj pustinji dok sam prije pola sata fotografirao četiri klokana kako preskaču cestu. Ne mogu vjerovati da se jednostavno ovo događa. Čovjek treba imati puno želje i vjere u sebe. Dio ovoga što ovdje radimo također je i postavljanje prvog svjetskog rekorda obilaska kruga oko svijeta s električnim biciklom, gdje je Hrvoje za sada prvi čovjek koji je električnim biciklom prošao s istočnog na zapadni kraj Rusije. Također trenutačno radimo to isto od obale do obale u Australiji, znači postavljamo rekord s istočnog i zapadnog te zapadnog i istočnog dijela Australije. Ujedno, kad se ta četiri dijela spoje, znači Europa, Azija, Australija, Amerika i Kanada, to će biti prvi postavljeni svjetski rekord u najbržem obilasku svijeta električnim biciklom – zaključuje Matija Pospihalj, čovjek kojeg Hrvoje nije mogao bolje izabrati za pratnju jer riječ je o dečku koji ima nevjerojatan osjećaj za kadar i fotografiju, ono jednostavno kada si rođen za nešto.

Hrabrim Slavoncima želimo sretan put i povratak kući, kada ćemo još jednom od njih zatražiti dojmove, ovaj put s druge strane svijeta.