Američki kongresnici su uvijek rado viđeni gosti u Izraelu. Dvije zemlje su dugogodišnji bliski saveznici u dobru i u zlu u brojnim pitanjima, naročito onima vojne naravi, a financijska injekcija koju Sjedinjene Države upumpavaju u Izrael godišnje dosiže gotovo tri milijarde dolara. Tako je bilo sve do prije nekoliko dana kada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu zabranio dvjema članicama američkog Kongresa posjet okupiranom ozemlju Zapadne obale.

Kada pročitate njihova imena odmah shvatite da su obje američke zakonodavke političarke sa stanovitom tvorničkom greškom. Naime, Rashida Tlaib i Ilhan Omar, koje su naumile navratiti do Izraela misleći da im je to kao Amerikankama moguće i dopušteno, po vjeri su muslimanke, podrijetlom iz zgažene, podijeljene i nepriznate Palestine odnosno nepostojeće Somalije koja se raspala u građanskom ratu što traje već desetljećima. Uz to obje pripadaju oporbenoj Demokratskoj stranci koja teško dolazi do daha od kada je u Bijelu kuću zasjeo populistički predsjednik Donald Trump. Biti danas musliman u Americi nije baš neka velika sreća, naročito nakon islamističkog napada na New York i Washington 2001. kada su američke sigurnosne službe pokazale veliku revnost u odvraćanju muslimanske zajednice od potencijalnog radikalizma. Iako Sjedinjene Države odavno više nisu tvrđava bijelih anglosaksonskih protestanata koje obilježava kratica WASP, uspjeh dviju muslimanki iz redova Demokratske stranke da krajem 2018. godine budu izabrane u Zastupnički dom američkog Kongresa smatra se velikim iskorakom u emancipaciji ove zajednice.

Američka kongresnica Rashida Tlaib s diplomama političkih i pravnih znanosti potječe iz palestinske doseljeničke obitelji kao najstarija od njihovo četrnaestoro djece. Da bi mogla biti kost u grlu Donaldu Trumpu i njegovom bliskoistočnom savezniku Benjaminu Netanyahuu govori i podatak da je članica ljevičarske skupine Demokratskih socijalista Amerike koja se ritualno bori protiv kapitalizma, ali i oštro kritizira američku politiku prema palestinskom pitanju. Ova demokratkinja je i članica pokreta Boycott, Divestment and Sanctions čija je ambicija prisiliti Tel Aviv raznim oblicima bojkota na poštivanje obveza međunarodnog prava, povlačenje s okupiranih područja, uklanjanje betonskog zida na Zapadnoj obali, jednakost za Arape i Palestince koji žive u Izraelu te povratak njihovih oduzetih domova i imovine. Čak i kada program ove organizacije zvuči idealistički, neostvarivo i utopijski, on kirurški precizno pogađa u samu bit problema koji postoji između Izraela i deklasiranih stanovnika s okupiranih područja. No, na strani agresivne politike današnjeg Izraela koji se uopće ne obazire na optužbe da je uspostavio sustav najsličniji južnoafričkom aparthejdu u dvama palestinskim bantustanima stoji čista sila te golema američka politička i vojna pomoć.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu nije puno dvojio kada je izdao zabranu dvjema američkim kongresnicama da uđu na teritorij Izraela. Ravnajući se prema unutarnjoj logici izraelske države koja tamošnje Palestince smatra podljudima (njemački: Untermenschen) nedostojnima elementarnih ljudskih i građanskih prava Netanyahu je posegnuo za tom mjerom kakvu zacijelo nije iskusio ni jedan Amerikanac u posljednjih šezdesetak godina. To što su obje kongresnice članice američke Demokratske stranke to je još više učvrstilo Netanyahua da ponizi te dvije žene i muslimanke. Čim je čuo o zabrani ulaska za Tlaib i Omar američki predsjednik Donald Trump je zdušno pozdravio takvu odluku rekavši u prigodnoj poruci odaslanoj preko Twittera kako njih dvije “mrze Izrael i cijeli židovski narod”. Shvativši kako bi mu se bojkot dviju demokratkinja iz redova Demokratske stranke mogao obiti o glavu onoga trenutka kada Donald Trump postane prošlost američke politike Netanyahu je ubrzo povukao zabranu za američku Palestinku Rachidu Tlaib koja je željela posjetiti svoju rodbinu na Zapadnoj obali, nametnuvši joj stroga pravila ponašanja i zabranu javnih istupanja. Američka kongresnica naposljetku je odbila ponuđenu milostinju odustavši od posjeta.

Iza ovoga skandala ostao je gorak okus izraelskog-palestinskog sukoba kojemu se ne vidi svršetak, ali i nepoštene i nenačelne politike naših saveznika Sjedinjenih Država. Onima koji ne žive u Izraelu i ne poznaju osnovna pravila na kojima počiva pravni i društveni poredak u toj državi ostaje nezamislivo da je moguće u 21. stoljeću provoditi politiku aparthejda. Ako izuzmemo gotovo dva milijuna Arapa koji žive u okvirima izraelske države uključujući i okupirana područja Istočnoga Jeruzalema i Golanske visoravni te uživaju status građana drugog reda, Izrael također vojno nadzire i okupirana područja Zapadne obale i Pojasa Gaze.

Ondje okruženi i međusobno podijeljeni visokim betonskim zidom i drugim fizičkim preprekama živi čak 4,750.000 Palestinaca. Oni su onemogućeni u temeljnim ljudskim pravima kao što su sloboda kretanja, pravo na ribarenje, građevinsku dozvolu, liječenje, opskrbu električnom energijom ili pravo na pitku vodu! Kada razgovarate s bliskim ljudima iz svog okruženja koji zbog svog židovskog podrijetla Izrael doživljavaju kao svoju drugu domovinu i pitate ih zašto na palestinskim područjima toliko ljudi mora patiti, dobivate odgovor kako je to cijena izraelske sigurnosti. Dakle, Palestinci su narod talaca kolektivno kažnjen zbog svog drukčijeg identiteta i želje da žive kao ljudi, a ne kao životinje. Kao mogući argument suvremenog izraelskog neprijateljstva prema mrskim Palestincima navodi se i povijesni podatak o djelovanju velikog jeruzalemskog muftije Amina al-Huseinija tijekom Drugog svjetskog rata i njegovom novačenju muslimanskih Hrvata, današnjih Bošnjaka, u nacističke postrojbe poput Handžar-divizije koje su ratovale za račun Adolfa Hitlera.

Mnogi bi se mogli šokirati podatkom koji iznose izraelski povjesničari Moshe Gil i Shlomo Sand da su Palestinci zapravo potomci biblijskih Židova koji su u vrijeme Bizanta u velikom broju primili kršćanstvo, a nakon invazije Arapa prešli na islam. Profesor sa Sveučilišta u Tel Avivu Shlomo Sand objašnjava povijesni paradoks da su suvremeni Izrael osnovali potomci Hazara (Aškenazi) i Berbera (Sefardi) koji su Židovima postali prozelitizmom. Drugim riječima, sukob između Izraelaca i Palestinaca po svojoj prirodi duboko je iracionalan i bratoubilački.