TvObzor
PARAZIT – UZNEMIRUJUĆA CRNA KOMEDIJA KOREJSKOG REDATELJA  JOON-HO BONGA

Kratki esej o dva diva sedme umjetnosti i jednom odličnom filmu
Objavljeno 23. kolovoza, 2019.
Ovogodišnji dobitnik Zlatne palme u Cannesu istinsko je remek-djelo sedme umjetnost, uvrnuti spoj crne komedije, trilera i sociološke drame, briljantno slojevita studija moderne Koreje, ali i civilizacije

Posljednji film korejskog velemajstora Joon-ho Bonga, Parazit (Gisaengchung), dobitnik ovogodišnje Zlatne palme u Cannesu, istinsko je remek-djelo sedme umjetnost, uvrnuti spoj crne komedije, trilera i sociološke drame, briljantno slojevita studija moderne Koreje, ali i civilizacije - čiji su temelji opasno nagriženi klasnim i svim drugim nepravdama - koja munjevitom brzinom juri prema svojem kraju. Hoćemo li na kraju našeg putovanja na ovom planetu zadržati bar malu dozu ljudskosti ili ćemo nastaviti biti krvožedni paraziti koji su uništili ovaj treći kamenčić od Sunca. Jer ako u ovim, možda posljednjim, sekundama prije kataklizme umjesto dobrote i pažnje, koje bi trebali pokazivati jedni prema drugima, pokazujemo svoje najgore lice, ne želim ni pomisliti kako će izgledati kada stvari izmaknu kontroli. Isprva tako bezobrazno slatkorječiv, a na kraju bolno potresan, Parazit je film koji biste trebali gledati otvorenih očiju, vraćati svaku scenu nekoliko puta jer siguran sam kako će i vas zapeći utroba od krivnje dok se crnohumorni užas i očaj odvijaju pred vašim očima. No o samom filmu nešto poslije.

Raskoš glumačkog talenta
Dvojba koju sam imao, prije nego sam se još jednom odlučio zaplesti u svijet hvaljene korejske filmografije, bila je hoće li ovaj tekst biti o redatelju Joon-ho Bongu ili o jednom od najvećih glumaca današnjice, neponovljivom Song Kang‑hou. Čak sam se jedno vrijeme bavio mišlju da fotografiju njih dvojice sa Zlatnom palmom (a koju možete vidjeti na ovim stranicama) stavim na naslovnicu TV-Obzora, ali odustao sam od te ideje. Naime, gledajući "otvorenih usta" njihov posljednji zajednički film, već spomenuti Parazit, shvatili smo supruga i ja, kako se redovito susrećemo sa ovim južnokorejskim glumcem u našem domu. Pregledavajući filmografiju, dan kasnije, došli smo do brojke od trinaest naslova koje smo gledali, a u kojima Song Kang‑ho neprestano pokazuje svu raskoš svoga glumačkog talenta. Dakle, uzmite olovku i papir te zapisujte: Shiri (1999.), Joint Security Area (2000.), Sympathy for Mr. Vengeance (2002), Memories of Murder (2003.), Sympathy for Lady Vengeance (2005.), The Host (2006.), The Show Must Go On (2007.), The Good, the Bad, the Weird (2008.), Thirst (2009.), Snowpiercer (2013.), The Age of Shadows (2016.), A Taxi Driver (2017.) i u konačnici Parasite (2019).

U svim ovim naslovima, Song Kang-ho je glavna pokretačka snaga svakog filma, čiji likovi besramno vladaju ekranom, pokazujući cijeli spektar osjećaja koji se kriju iza njegova lica. U jednom trenutku on je priglupi naivac, nesvjestan svojih nedostataka zbog kojih je žrtva društva, a već je u sljedećem kadru beskrupulozni nasilnik, iza čijih se izbezumljenih i praznih očiju krije manijak koji bi nas sve mogao pobiti. Rijetki su glumci koje kamera toliko voli, što znaju i svi redatelji s kojima surađuje, jer se vrlo često upravo u krupnim kadrovima njegova lica, događaju katarze kroz koje film prolazi, što je golemi teret koji jedan glumac nosi, no gledajući ga, posljednjih petnaest godina, imam osjećaj kako on to radi s nevjerojatnom lakoćom. Istovremeno uspijeva, što je rijetkost, posebice kada su u pitanju velika i poznata glumačka imena, ostaviti i više nego dovoljno prostora ostalim kolegama glumcima da zasjaju u svakom od navedenih naslova. On je tu, vrlo često nenametljivo prisutan čekajući priliku koju će mu pružiti svaki iole mudar redatelj da pokrene kaos emocija koje će odnijeti svaki od filmova do neslućenih visina.

Zaboravljene ljepote
Problem, nazovimo to tako, koji imam s korejskom filmografijom jest taj što su mi se odlični naslovi duboko usjekli u sjećanje (bar sam tako mislio) pa im se nisam imao potrebe vraćati kao recimo holivudskim filmovima, koje ja smatram klasicima. Naravno, neke sam iz pijeteta pogledao više puta, poput recimo Oldboya (Chan-wook Park), Gorko slatki život (Jee-woon Kim) ili pak Žuto more (Na Hong-jin), koje sam prvi put odgledao s krivim podnaslovima pa nisam najbolje shvatio tko je tko i zašto su pak svi odreda zli. Uglavnom, prvo gledanje bilo je poput praćenja trosatnog nijemog filma u kojemu likovi ipak pričaju. S druge strane, uistinu nisam imao potrebu, zbog vlastita zdravlja i živaca, još jednom gledati Vidio sam vraga (Jee-woon Kim), Tragača ili The Wailing (Na Hong-jin), od kojih me i sada prolaze trnci, a o psihološkim art-dramama Ki-duk Kima (Proljeće, ljeto, jesen, zima... i proljeće, 3-Iron, Samaritanka, Pietà ili pak Vrijeme) da i ne govorim.

No nedavno sam na jednom od domaćih filmskih kanala naletio na Žeđ (Thirst) Chan-wook Parka, uključivši se u radnju nakon prvih pola sata. Mogao sam ga naravno snimiti i krenuti gledati otpočetka, no ima nešto neobjašnjivo romantično u činjenici da se uključim u film koji sam već gledao i onda potpuno hipnotiziran nastavim pratiti radnju do kraja. Uglavnom, nakon deset godina od posljednjeg gledanja, film mi je bio potpuno nov jer, iako sam znao radnju, sjećao se određenih scena te posebice melankolično tužnog kraja, zaboravio sam koliko je Song Kang‑ho moćna sila prirode koja pokreće cijelu radnju te koliko je istovremeno uznemirujuće i klaustrofobično lijep. Stoga, bavim se mišlju, a posebice nakon Parazita, da se vratim nekim naslovima i pronađem skrivene ili, možda bolje rečeno, zaboravljene ljepote korejske kinematografije.

Par stvoren u raju
Iako ne mogu sa sigurnošću tvrditi - ali s druge strane cijeli ovaj esej zvučat će liričnije, romantičnije i sentimentalnije - mislim kako je moj prvi susret s glumačkim velikanom imenom Song Kang‑ho bio film Sjećanje na umorstvo (Memories of Murder) koji je režirao nitko drugi nego Joon-ho Bong. Drugi Bongov dugometražni film priča je o dvojici nesposobnih policajaca koji istražuju serijska ubojstva mladih južnokorejskih žena. Nevjerojatno spretan u kombiniranju kriminalističkih i fantastičnih motiva sa socijalnim i političkim kontekstom, južnokorejski je filmaš čak i u rekonstrukciji serijskih ubojstava provukao lucidnu kritiku tadašnje diktature. Pridodate li svemu i uvijek neizostavni crni humor, koji je jedno od glavnih obilježlja Bongovih filmova, rezultat je napeti triler koji ćete zauvijek pamtiti, ako ništa drugo, zbog nekih zaista potresnih scena. Poput, primjerice, one u kojemu dvojac prebije slučajnog prolaznika misleći kako je on ubojica, da bi se u konačnici ispostavilo kako je on kolega policajac iz Seula koji im je došao pomoći u istrazi.

Uslijedio je Domaćin (Host), obiteljska drama u kojemu Gang-du Park (glumi ga naravno, a tko drugi nego Song Kang-ho) kreće u potragu za kćeri, koju je otela čudovišna riba-gmaz koja je izašla iz rijeke Han u Seulu. Mutirana neman rezultat je nuklearnog otpada koji su Amerikanci bacili u rijeku šest godina prije. Dojmljivo ostvarenje, koje je nekoliko godina držalo titulu najgledanijeg korejskog filma svih vremena, u kojemu je Bong vrsno spojio obiteljsku problematiku sa žanrovskim akcijskih ZF trilerom/hororom, šaljujući suptilnu političku poruku o ekološkom zagađenju.

Tri godine poslije stiže Majka (Madeo), psihološki triler koji je ujedno i sjajna krimidrama u kojoj pratimo predominantnu majku (Hye-ja Kim), jedna od najboljih i najjezovitijih glumačkih rola kojoj sam ikada svjedočio - koja traga za pravim ubojicom koji je smjestio ubojstvo njezinom odraslom sinu, povučenom mladiću slabijih mentalnih sposobnosti. Briljantno režiran film, neponovljivo jezovite atmosfere, sjajno profiliranih likova i dojmljivog socijalnog podteksta.

Radnja Snowpiercera, prvog Bongovog filma u Hollywoodu, odvija se u budućnosti, na Zemlji koja je zbog neuspjelog eksperimenta, koji je trebao zaustaviti globalno zatopljenje, okovana u snijegu i ledu. Jedini preživjeli nalaze se u vlaku kojeg pokreće stroj po principu perpetuum mobilea. No ljudi u vlaku podijeljeni su po staležima, pa se najbogatiji voze u prvom vagonu sa svim povlasticama, a oni najsiromašniji u posljednjem. Krvav, nasilan, utopijski nadrealan Snowpiercer je blockbuster koji to nije i film kakvog sigurno niste dugo vremena imali prilike gledati. I da, gotovo zaboravih napomenuti, u jednoj od važnijih uloga pojavljuje se Song Kang-ho.

Povratak u Cannesu
U prvoj polovini filma Okja, koji je Bong snimio za Netlix, te je zbog toga na festivalu u Cannesu doživio da zbog negodovanja publike bude nekoliko puta prekidan, sporim nas tempom vodi kroz bajkoviti odnos djevojčice Mije i njezina ljubimca, divovske svinje Okje, stvarajući savršenu sponu koju djeca i njihovi ljubimci imaju. Međutim, to je samo uvod u drugi, furiozni i brutalni dio, u kojemu redatelj svojim satiričnim stavom progovara o ‘‘zlim‘‘ korporacijama i pomalo prebanalno karikira cijeli taj svijet.

Filmski festival u Cannesu tijekom tekućeg desetljeća svoju najprestižniju nagradu, Zlatnu palmu, dodjeljivao je uistinu raznolikim filmovima, no jedna se tema posebno ističe u svim naslovima – obitelj. Počevši s Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života (Apichatpong Weerasethakul), preko Ljubavi (Michael Haneke), Drva života (Terence Mallick), Zimskog sna (Nuri Bilge Ceylan), Ja, Daniel Blake (Ken Loach), Dheepana (Jacques Audiard) sve do Obiteljskih veza (Hirokazu Kore-eda) filmovi su, bez obzira na to koliko možda različite bile njihove ishodišne točke, uglavnom naslovi koji je bave obiteljima, nekada čudnima, vrlo često disfunkcionalnima, bez obzira na to bile one tradicionalne ili moderne. Jedino su Trg (Rubena Östlunda) i Adelin život (Abdellatifa Kechichea) bili tematski različiti filmovi. Jedan se bavio lažnim moralom, otuđenjem, licemjerstvom i snobizmom u zapadnoj Europi (Trg), a drugi slobodom, odrastanjem i traženju vlastitog identiteta u...zapadnoj Europi (Adelin život). Stoga nimalo ne čudi činjenica da je Parazit, još jedna priča o obitelji, točnije njih dvije, iznova oduševila kanski žiri, koji ga je jednoglasno proglasio pobjednikom, te donijela Joon-ho Bongu najveće priznanje u karijeri, koji je time postao prvi južnokorejski redatelj s ovom prestižnom nagradom, ali i zadovoljštinu samo dvije godine nakon što mu je Okja nekoliko puta prekidana tijekom prikazivanja zbog negodovanja publike. No o ratu Francuza s Netflixom nekom drugom prilikom.

Kombinacija drame, horora i trilera
Jeste još uvijek s nama? Najbolje tek dolazi. Parazit (Gisaengchung) možete shvatiti kao satiru, no previše je u njemu stvarnosti koja postaje naša sumorna i surova svakodnevica da bi ga se smjestilo u isti koš s kultnim filmovima u žanru poput Dr. Strangelove, Klub boraca, Brazil ili pak prošlogodišnjeg ludila Bootsa Rileya zvanog Sorry to Bother You. Četveročlana obitelj Ki-taeka (Song Kang-ho) je predivno bliska, ali potpuno nezaposlena. Zarađuju slažući kutije za pizzu, kradu susjedima Wi-Fi, žive u suterenu i večeri provode gledajući lokalne pijance kako pišaju po susjedstvu. Jedne večeri u goste im dolazi sinov prijatelj Min, koji donosi poseban dar - veliki kamen koji je dio djedove kolekcije. Ki-woo odlazi s prijateljem na piće i ovaj mu predloži da ga zamijeni kao tutor engleskog jezika kod jedne imućne obitelji. Jedini problemčić jest taj što mladić nema nikakve diplome o završenom fakultetu, pa ih sestra Ki-jung falsificira bez imalo problema. S velikim očekivanjima i bezrezervnom podrškom svoje obitelji, Ki-woo odlazi u dom gospodina Parka na intervju. Stigavši ​​u kuću vlasnika globalne IT tvrtke, Ki-woo susreće njegovu suprugu Yeon-kia, lijepu mladu damu, jednostavnu i pristojnu kao da je upravo sišla sa zrna graška. Shvativši kako su se Parkovi zbog nagomilanog i prekomjernog bogatstva malo "udaljeni‘‘ od stvarnog života običnog puka, te da svoje zaposlenike uzimaju isključivo preko preporuka (Lanac preporuka je najbolji, kaže u jednom trenutku filma Yeon-kia), dođe na ideju kako bi cijelu svoju obitelj mogao zaposliti kod istih. I prije nego kažete keullaeseu chai, sva četiri člana siromašne obitelji postanu dio lakovjernog svijeta Parkovih.

Ono što slijedi je estetski savršena kombinacija drame, horora i trilera, o klasnoj borbi unutar Koreje, ali i ostatka svijeta, s mnoštvom sitnih detalja koje će vam promaknuti ako samo zažmirite na trenutak, poput recimo kuće Parkovih, čiji se katovi osim socioekonomske skale mogu promatrati i kao strukture ljudske ličnosti. Posebno treba obratiti pažnju na dijaloge između dvije obitelji koje su svojevrsna igra mačke i miša u kojoj se uloge neprestano mijenjaju. Ili pak već spomenuti kamen koji simbolizira... pa ovisno o tome kako gledate na svijet. Parazit jest bez imalo razmišljanja vrhunac stvaralaštva Joon-ho Bonga, koji balansirajući između dvije adrese, holivudske i korejske, briše granice nerazumijevanja između dvije različite kulture, koje prije njega nisu uspjele prijeći ni veće redateljske face.

Nikola Kučar
Možda ste propustili...