I ove nedjelje nastavljena je zabavno-glazbena manifestacija Slatinsko ljeto, kojom Radio Slatina obilježava 50 godina postojanja i neprekidnog djelovanja. Nizu popularnih glazbenika, koji nedjeljne večeri, uz gradsku fontanu na Trgu sv. Josipa, ispune rado slušanom glazbom, a terase ugostiteljskih objekata i prostorom ispred ljetne pozornice građanima, pridružila se Cecilija, pjevačica koja je svojim glasom, popularnim pjesmama i zaraznom energijom oduševila Slatinčane. Premda je i na dosadašnjim koncertima trg bio ispunjen, u Slatini se rijetko događaju koncerti koji okupe toliko građana i izazovu oduševljenje kakvo je izazvao nastup popularne Zdenčanke.

Mladi u velikim urbanim središtima imaju daleko veće mogućnosti posjećivanja glazbenih i drugih kulturnih manifestacija, pa na neki način i razvijati svoje talente, nego oni u malim seoskim sredinama. Kako ste vi, iz takve male sredine, uspjeli postići tako veliki uspjeh u žanru slavonske tamburaške pjesme? Pretpostavljam da nije bilo jednostavno, kako je krenulo?

- Doista nije bilo jednostavno, zvijezda vodilja svemu što se kod mene na glazbenom području događalo bila je ljubav prema glazbi, koja se kod mene razvila još u djetinjstvu. U mojoj obitelji uvijek je bilo pjesme, zapjevalo se uvijek kad bi se obitelj okupila. Moji prvi nastupi vezani su uz Kulturno-umjetničkom društvu Slavonska vila Marijanci-Kunišinci, u kojemu sam bila član. U to vrijeme su me Stanislav Čamagajevac i Stipa Rudinski upoznali s Jozom Ivankovićem, koji je tada bio veliki menadžer, te sa Zlatnim dukatima, Đenki i Teni..

Da, Josip Ivanković iz Čađavice također je i autor gotovo 300 poznatih slavonskih pjesama, da spomenemo Dome moj, Zbog tebe, Čiji su ono svatovi, Da su meni krila laka, Dao bih zlatne dukate, Karašica teče, Slavonac sam time se ponosim, Tena…

- Da, nekako sam dospjela pod njegovo okrilje. Moj glazbeni put znatnije je krenuo s festivalom u Požegi 1998. godine, gdje sam bila debitant s pjesmom Šic, šic, macane. Zaredali su festivalski nastupi, svake godine bili smo na tom festivalu s novom pjesmom, a nastupala sam i na festivalu u Pitomači. S vremenom se nakupilo tih pjesama i ja sam zaista već i tada, prije možda deset godina, mogla napraviti jednu lijepu, bogatu retrospektivu svih pjesama koje sam snimila, tih lijepih tamburaških pjesama.

Pjesma Šic, šic, macane na neki je način označila početak jedne ozbiljne glazbene karijere, zar ne?

Da, kad se vraćam na početak svoje karijere, uvijek je tu i pjesma Šic, šic, macane, koja je i danas najpoznatija i uz koju me najviše vežu. I onda, naravno, kako sam i ja odrastala, kako sam si slagala svoj život, došla je na red obitelj, došla su djeca, pa sam se u to vrijeme nekako manje posvećivala pjevanju i nisam možda dala sto posto od sebe, ali sam uvijek sanjala, uvijek sam voljela, i uvijek sam slušala, uživala i učila. To je nešto što ti Bog da i nešto što je u tebi rođeno. I onda se samo nadograđuješ.

Kako je došlo do nastavka, do ponovnog znatnijeg aktiviranja u svijetu glazbe?

- Dogodilo se da sam se upoznala s mojom dragom Zorom Šutalo, koja je imala mnogo tekstova i predložila je da odemo do Miroslava Škore i da napravimo jedan album s lijepim pjesmama koje će se slušati, koje će biti prihvatljive ‘‘zlatnoj generaciji‘‘, onoj koja nema mnogo izbora od glazbe koja se danas nudi. I nastao je album Maska, s kojim sam nagrađena, na koji sam doista ponosna, i uvijek volim reći da je to moja osobna karta. Zaista je tu uloženo jako puno truda, želje, strpljenja prije svega. U poslu kojim se bavim čovjek mora biti strpljiv i mora vjerovati. A ja sam jedna od onih koje ne vjeruju puno i moram priznati da uvijek sumnjam u sebe, čak i danas. To je nešto što nas koči, a ne bi smjelo. Moramo vjerovati u sebe i uvijek biti pozitivni, pa se onda sve nekako i posloži pozitivno.

Početak vaše karijere vezan je uz tamburašku glazbu. I danas je ona u vašem repertoaru primarna, ali prisutni su i neki ‘‘izleti‘‘ u zabavno-glazbene vode. Je li to određena preorijentacija, isprobavanje mogućnosti, ili nešto treće?

- Apsolutno, tako je. Krenula sam s tamburaškom glazbom, iako moram priznati da privatno slušam zaista sve, sve žanrove, i na taj način učim, na taj način usvajam, na taj način predlažem svojim suradnicima i autorima što bih ja voljela, što bih ja htjela, što se meni sviđa, od instrumenata do nekakve melodičnosti, pa čak i teksta, volim sudjelovati u svemu tome. Nekako sam vremenom shvatila da su došla vremena kad se možda možemo poigrati s tamburom, da ju moderniziramo na način da dodamo i te bubnjeve, i možda neke druge instrumente, da privučemo i mlađu publiku, da i oni uživaju u našoj tamburaškoj glazbi. Ona je osnova moje glazbe, mojih pjesama i svega onoga što ja stvaram, i takve sam suradnike oko sebe okupila. Često sam se susrela s nekim mojim kolegama koji su mi željeli dobro pa su me pitali zašto ne pjevam nešto možda malo modernije. Govorili su mi da ja to mogu pa sam nekako i sama mislila da ne radim ništa ružno i ništa loše ako na neki način upotpunimo tamburicu. Ja sam i dalje iz Slavonije, i dalje sam Slavonka, i to je nešto što mi nitko ne može uzeti, što će uvijek biti tako.

Ako izuzmemo Macana, koje pjesme smatrate najuspješnijima, koje su na određeni način obilježile vašu karijeru i vama su najdraže?

- Moram priznati da se to nekako stalno mijenja. Naravno da je Bećaruša ostavila jedan veliki, neizbrisivi trag, čak me i zovu Bećaruša. S albuma Maska ima mnogo pjesama koje su postale hitovi, koje su dobre, slušane, koje sviraju moje kolege na gažama, na koncertima, to je onda priznanje da su te pjesme zaista tražene. To je bio moj prvi album, a kada prvi put nešto takvo radiš i kada te struka nagradi zlatnom pločom, onda je to zaista dokaz da imaš na što biti ponosan i da si izabrao dobar put. Kruna svega ovoga, ono što je meni najljepše u svemu ovome, to su koncerti koji su zaista jako masovni. Nekako moju su publiku u početku karijere činili pripadnici spomenute generacije zlatnih godina, kojima manje odgovara agresivna glazba koja se danas često snima. Život je postao užurban, a ja sam zadovoljna što sam posljednjih godina uspjela privući i mlade, što se vidjelo i na slatinskom nastupu.

Koliko je vašoj glazbenoj karijeri pridonio televizijski voditeljski posao?

- Voditeljski rad i pjevanje – to je sve usko vezano. Jako puno je utjecao jer i ta emisija koju ja vodim je glazbena emisija, a nekima je bilo zanimljivo doći na moj koncert i vidjeti voditeljicu koju gledaju svake subote. A onda su vremenom i moje pjesme zavoljeli. I, evo, volimo se već šestu godinu. Kad kažem voditelj i pjevač, za mene to je jedno, to sam ja. Ipak, moram priznati da sam uvijek na svoje koncerte išla sa sumnjom, s određenom zebnjom hoće li biti ljudi, hoće li biti dobro, hoće li biti popraćeno, i uvijek se iznenadim, i uvijek sam presretna jer jako puno ljudi dođe, a to mi je opet nekakav dokaz da radim dobro i da još uvijek ima ljudi koji vole ovakvu vrstu glazbe i koji uživaju u ovakvoj vrsti glazbe.