Prije desetak godina Hrvatska je ušla u recesiju nošena valovima europskog gospodarstva i u njoj tonula više od pet godina, najduže od svih europskih zemalja. Prije pet godina Hrvatska je počela izlaziti iz recesije, ostvaruju se pozitivne stope gospodarskog rasta i može se govoriti o boljitku. Međutim, kad se pogleda cijena koju su građani Hrvatske platili u recesiji i za izlazak iz nje, onda se može govoriti da se nije mnogo postiglo uz tako visoku cijenu propuštenih prilika. Naime, ulaskom u Europsku uniju 2013. godine, Hrvatskoj se otvorio golem tržišni prostor od 500 milijuna potrošača, ali ona nije mnogo napravila da iskoristi priliku - kaže prof. dr. sc. Ante Rončević te dodaje:

- Izlasku iz recesije snažan poticaj dalo je punopravno članstvo Hrvatske u EU-u kroz turističku potražnju stanovnika EU-a, SAD-a i hrvatske dijaspore. Mnogi žele vidjeti tu prekrasnu novu članicu. Tako je svaka peta kuna bruto domaćeg proizvoda ostvarena u turizmu, što je dugoročno neodrživo. K tome treba dodati i jedan (srednjoročno gledajući) loš učinak ulaska u EU, a to je odlazak oko 400 tisuća radno sposobnih građana Hrvatske na rad u ostale članice EU-a. Prema recentnim procjenama demografa, ako još toliko radno sposobnih osoba ode u sljedećih pet do deset godina, u Hrvatskoj će se dogoditi kolaps biblijskih razmjera. Zamislite Hrvatsku s 1,2 milijuna umirovljenika i 800 tisuća zaposlenih od ukupno 3,5 milijuna stanovnika. Neodrživo! Valjda će se otvoriti prostor za useljavanje Hrvata iz Južne Amerike, Australije, SAD-a i drugih zemalja i olakšati izdavanje domovnica.

Bitan doprinos rastu hrvatskog BDP-a posljednjih godina daju Hrvati iz Irske, Njemačke… Oni šalju novac kako bi plaćali režije za stanove koje još nisu prodali, pomogli roditeljima, rodbini, otplaćivali kredite i sl., te dolaze na vikende, odmore, vjenčanja i sl. (kao u vrijeme druga Tita šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća). Riječ je o milijardama kuna godišnje koje iseljenici šalju bankovnim kanalima, ili unose u Hrvatsku. To daje rast osobne potrošnje u Hrvatskoj i rast BDP-a, u velikoj mjeri. U isto vrijeme raste štednja, ali ne i investicije. Ni domaće ni inozemne, jer investicijska klima nije dobra. Međutim, uz to se i stopa nezaposlenosti smanjila do te mjere da nedostaje radne snage u svim sektorima. Tako su ugroženi novi, budući investicijski projekti. Sad kad financiranje više nije veliki problem, manjak radne snage nameće se kao najveći.

U usporedbi s odabranim tranzicijskim zemljama za razdoblje 2003.-2017. godine, u kojem je Hrvatska ostvarila prosječnu stopu rasta BDP-a u visini 1,5 posto, Slovačka je ostvarila 4,1 posto, Rumunjska 4,0 posto, Poljska 3,9 posto. Bugarska 3,5 posto, Češka 3,1 posto, a Mađarska 1,9 posto. Dvostruko i trostruko brži rast spomenutih zemalja ostavio je Hrvatsku na začelju.

Uz stope od tri posto prosječnog godišnjeg rasta Hrvatskoj će trebati 25 godina da stigne na 25 tisuća eura po glavi stanovnika. I to će nam jamčiti borbu za posljednje mjesto na EU-ovoj ljestvici životnog standarda. Ako ostvarimo prosječnu stopu rasta od deset posto, onda ćemo za sedam godina biti bar kao naši zapadni susjedi, na spomenutih 25 tisuća eura po stanovniku.

Premda su mišljenja uglednih svjetskih rejting agencija pozitivna, manjka većih inozemnih ulaganja?

- Da, ugodno je slušati kako rejting agencije daju Hrvatskoj sve bolje ocjene, ali to očito nije dovoljno građanima Hrvatske. Kako Hrvatska ne zna kamo i kako ide, onda ne zna ni kojim se investitorima otvarati. Potrebna je jasna vizije Hrvatske koja će se artikulirati kroz industrijske i regionalne politike iz kojih će svaki građanin, načelnik općine, župan ili ministar znati što i koliko može pridonijeti ostvarivanju zajedničkih ciljeva. Tako će se i njihov doprinos ponaosob moći bolje mjeriti, odnosno transparentnost i produktivnost će se povećati. Ovako, sve je dobro, epohalno - kad to komentiraju vladajući, odnosno, gle koliko će se oprati i zamračit - jer je druga politička opcija na vlasti.

U Hrvatskoj se rade stotine strategija, a nema glavnog strateškog dokumenta prema kojem će se svi orijentirati. Kao da birate keramičke pločice, rasvjetna tijela, zastore, ukrasne biljke, a ne znate gdje će se kuća temeljiti, kad će se krov staviti, kolike će površine biti sobe, kupaonice, tko su projektanti, koliki je budžet… Tako se ne izvode ozbiljni projekti.

Gradnja Pelješkog mosta i LNG terminal na Krku kapitalne su investicije, a najavljuju se ulaganja u ceste, pruge... Vaš komentar?

- Izvrsno, to Hrvatsku učvršćuje na globalnoj karti gospodarskih tokova i političke raspodjele utjecaja. No, je li to po svim dimenzijama optimum za Hrvatsku? Jesu li to Hrvatski prioriteti? Prema definiciji, infrastruktura je skup nužnih uvjeta za skladan razvitak, bilo u gospodarstvu, politici, sportu, visokom obrazovanju, ili već u čemu. Međutim, svi infrastrukturni objekti ne znače da imaju dugoročno stabilan i pozitivan utjecaj na gospodarski razvitak Hrvatske. Postoje oportunitetni troškovi i granice proizvodnih mogućnosti. Čega se to Hrvati trebaju odreći da bi sagradili još desetke kilometara autoputova, ili možda da sagrade tristo kilometara nove željezničke pruge, ili da taj novac usmjere u obrazovanje i znanost, demografske politike i sl. Treba pogledati što su efekti kilometara novih, prekrasnih autocesta, sportskih dvorana i sl. - postali su teret političarima, građanima i poduzetnicima. To nije doprinos održivom razvitku Hrvatske, a ni njenih regija. Mudrim politikama potrebno je uskladiti međunarodne i vlastite interese, ali optimalan rezultat zahtijeva relevantne analize, rasprave, strategije i politike koje su jasne, mjerljive i ostvarive.

Ukupno uzevši, može li se govoriti da je klima, investicijska i poduzetnička, kao i ona općenita na razini države (ekonomija, financije, stabilan rast BDP-a...) pozitivnija nego prije 5-6 godina?

- Prema projekcijama Vlade Republike Hrvatske u sljedećem trogodišnjem razdoblju planiran je rast BDP-a od 2,5 do 2,7 posto. Planirani rast BDP-a temelji se na pozitivnom doprinosu domaće potražnje, a neto inozemna potražnja imat će negativni doprinos. Lijepo je da financiranje nije više problem ni kočnica gospodarskog razvitka Hrvatske. Povijesno niske kamatne stope, dostupne nove tehnologije, stabilna politička situacija i opet stope rasta BDP-a gurane osobnom potrošnjom a ne dvoznamenkastim stopama rasta industrijske proizvodnje. Tu mnogo toga nije jasno. Radno sposobni, različitih kompetencija i razina obrazovanja napuštaju Lijepu Našu. Prema sociološkim analizama oni odlaze jer ne vide kvalitativne promjene, nisu zadovoljni postojećom raspodjelom karata. Tako će se vjerojatno proces iseljavanja nastaviti sve dok se i Hrvatskoj ne dogodi New Deal. Vrijeme recesije i krize u hrvatskom gospodarstvu bila je prilika da se napravi New Deal, ali očito nije. Ostali su zabetonirani odnosi. Karte su ostale u rukama velikih. Državni aparat nije se adekvatno transformirao u servis građana i poduzetnika, bankama je ostavljeno i škare i sukno, nisu napravljene reforme u javnim poduzećima, procesi privatizacije se doziraju, pravosuđe trajno zatrpano itd. Rade se kozmetičke promjene, a problemi ostaju isti i samo se povećavaju. Nema političke volje da se išta bitno mijenja! Ako su nova znanja pokretač novih radnih mjesta, što se nije bar udvostručilo ulaganje u odgojno-obrazovni sustav, visoko obrazovanje i istraživački rad? Koliko je novih istraživačkih instituta pokrenuto i koji su njihovi doprinosi razvitku Hrvatske? Kako se potiče inovativnost i poduzetništvo? Krenulo se s poljoprivredom, pa su stočari zapali u probleme. Ratari stalno nezadovoljni. K tome, stare industrije propadaju, a nove se nedovoljno potiču.

U Hrvatskoj se više od dvadeset godina gradi mreža lokalnih akcijskih grupa (LAG-ovi), i to je dobro. Međutim, one nisu ispunile svoju misiju. Nedostaje im znanja, političke volje, vodstva. Oni su golem potencijal i u procesu osmišljavanja strategije Hrvatske. Kad se bude realizirala vizija Hrvatske 2050., ili Hrvatska 2120., oni će zasigurno biti bitan podsustav u osmišljavanju i realizaciji industrijskih, regionalnih, demokratskih i drugih politika. To se može ustvrditi sudeći prema iskustvima najrazvijenijih europskih zemalja, a i novih članica koje su taj mehanizam primijenili u realizaciji regionalnih, demografskih, ruralnih i poljoprivrednih politika. Zanimljiv mu je i naziv pisan kraticom: L.E.A.D.E.R. program.

Što s brodogradnjom, Vlada se zalaže za spas 3. maja, a tu je i problem Uljanika...?

- Ne znam mnogo o konkretnim planovima za spomenuta poduzeća. Ali može se reći da je to pogled na vrh sante leda. Da bi hrvatska brodogradnja bila igrač u ligi prvaka treba joj infrastruktura. Osim cesta i željeznica potrebni su brodarski i drugi instituti koji će biti izvor znanja, vizija, sposobnih menadžera i sl. Uz to, nužna je bolja, drugačija koordinacija makroekonomskih politika koja će proizlaziti iz jasnih strateških ciljeva.

Brodogradnja utemeljena na bogatoj tradiciji ima potencijal, ali usporedbe radi, gdje su, kad govorimo o košarci, Zadar, Cibona, Jugoplastika, koji su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća osvajali europske trofeje. Danas su tu gdje jesu, jer je nestalo infrastrukture. Nestalo je političke volje, nestalo je znanja, financiranja…, igrači odlaze u NBA i bogate europske klubove, a naša liga igra se u praznim dvoranama.(D.J.)