Moj odnos prema Češkoj uvijek je bio i više nego pozitivan. Češku literaturu doživljavao sam kao dio vlastite literature. U liku "dobrog vojnika Švejka" mogla se prepoznati i sudbina najvećeg broja hrvatskih domobrana. Za mene je Milan Kundera par exellence hrvatski pisac. U njegovim knjigama o šali, o nepodnošljivoj lakoći postojanja, o oproštajnom valceru, o smijehu i zaboravu, bez ikakvih sam problema, prepoznavao istovjetne kulturno-političke, emocionalne znakove i u hrvatskom/jugoslavenskom društvu, i bio sam i više nego siguran da je pravi život ipak negdje drugdje, daleko od projekcija jedne jedine partije, izvan njezinih kanona i svih njezinih dogmi.

Gledanje čeških filmova bila je jedna od obvezujućih epizoda u mojem formativnom razdoblju. Bili su mi nekako bliski čak i onda kada ih nisam uspio do kraja razumjeti. Uvijek su mi češki filmovi Miloša Formana bili bolji od svih njegovih američkih filmova. A ni ti nisu bili loši. Sjetite se samo "Kose", "Amadeusa", "Leta iznad kukavičjeg gnijezda", ali "Ljubavi jedne plavuše", dok su filmovi "Gori, moja gospođice" i "Crni Petar"“ ipak nešto drugo, nešto mnogo bliže našem mentalitetu.

I više sam nego siguran da su ona slavna politička zbivanja u Čehoslovačkoj, "praško proljeće" u ljeto 1968. godine, uvelike odredile i moj budući odnos prema komunizmu, kao i svim onim sovjetskim političkim strategijama koje su, u pravilu, bile neprijateljski raspoložene spram bilo kakve ideje slobode, neovisnosti… Nikada nisam mogao pristati da moj život, moje političko i ino djelovanje ovisi isključivo o dobroj volji tamo nekih dalekih centralnih komiteta, politbiroa, u kojima sjede mrzovoljni političari u prezrelim godinama, bez elementarnog osjećaja za realnost, a gdje im prilikom donošenja prevažnih odluka asistiraju nervozni generali, sve sami potencijalni zločinci. Nisam mogao podnijeti da netko može ozbiljno misliti da ima puno pravo i misliti i odlučivati u moje ime bez mojega dopuštenja. Iskreno sam se bojao živjeti u svijetu koji će biti kontaminiran bilo kakvim ideološkim mrazom, bilo onim koji dolazi iz Kremlja (Zdenek Mlynar), ili onim koji dolazi iz Beograda, iz Belog dvora…

Nikada nisam želio vjerovati da je ovaj drugi nešto ljudskiji, podnošljiviji, pa samim time i manje opasan po naše živote. Konačno, o tragičnim i krvavim rezultatima te neviđene "ljudskosti naših mrazova", na ovim našim "sretnim prostorima", kako to vole misliti naši nostalgičari, i sami smo svjedočili 90-ih godina prošloga stoljeća. Ni uz najveće intelektualne napore nikada nisam uspijevao vidjeti neku dramatičnu razliku između Hitlera i Staljina iz naših sokaka! Rezultati njihovih djelovanja uvijek su bili i više nego tragični.

Nadalje, moja dobra majka Ana obožavala je češku kuhinju, pa je to svoje obožavanje rado prenosila i na ostale članove obitelji. I ako sada sve ove detalje pokušam sumirati, onda se može relativno jednostavno zaključiti da mi i Česi uvelike dijelimo, ako ne istu, onda vrlo sličnu komunikativnu prošlost. Doduše, možemo se s pravom zapitati kako to da je u svijetu percepcija "praškog proljeća" mnogo pozitivnija od percepcije Hrvatskog proljeća. Naime, u svijetu se "praško proljeće" doživljava kao "napredak prema boljem", a Hrvatsko proljeće kao još jedan nacionalni retrogradni političko-kulturni proces. Naime, dok je sovjetska invazija Čehoslovačke u demokratskom svijetu doživljena kao zločinačka intervencija, dotle nasilno gušenje Hrvatskog proljeća nitko relevantan u tom svijetu nije doveo u pitanje. Čak je i jedan M. Đilas, taj omiljeni disident Zapada, Titov suborac, a kasnije i njegov uznik, s neskrivenim simpatijama u pariškom Le Monde komentirao nasilne akcije jugoslavenske policije i njezine tajne službe prema studentima, preko svake je mjere hvalio presude jugoslavenskih sudova koji su bez ikakvih ozbiljnijih dokaza izricali dugotrajne zatvorske kazne glavnim akterima tih zbivanja, studentskim liderima, piscima, intelektualcima… Taj veliki borac za ljudska prava smatrao je da su "glavni krivci" primjereno kažnjeni, odnosno da su oni sve te svoje kazne i zaslužili! Doduše, treba biti iskren i reći da ni ocjena M. Krleže u istim novinama, o istim zbivanjima, nije bila ništa pozitivniji. I ovaj hrvatski pisac mislio je da je Tito u pravu kada je odlučio ugušiti Hrvatsko proljeće, a one sporedne aktere, studentariju, članove Matice hrvatske, drugorazredne partijske radnike - primjereno kazniti. Glavni vođe tih zbivanja, Savka i Miko, bili su relativno blago kažnjeni: morali su napustiti sve dosadašnje funkcije!

Zapad je iskreno povjerovao u mogućnost "socijalizma s ljudskim licem" na češki način, ali gotovo nitko na tom istom Zapadu nije povjerovao u opravdanost hrvatskih političkih zahtjeva, iako je E. Kardelj, glavni ideolog jugoslavenske vizije socijalizma, javno prijetio da Tito/jugoslavenska Partija nikada neće dopustiti nikakav import tih čeških gluposti o nekom "socijalizmu s ljudskim likom"! Tek stjecajem okolnosti jugoslavenska vojska nije bila dio intervencionističkih snaga i nije sudjelovala u okupaciji Čehoslovačke, ali koliko pamtim i nismo se nešto previše bunili protiv te intervencije. Sve je ostalo na njezinoj blagoj osudi.

Samo koju godinu kasnije L. Brežnjev zatražit će od Tita da se nemilosrdno obračuna sa svim domaćim (čitajte: hrvatskim) neprijateljima socijalizma. Tito ga je poslušao i na onoj čuvenoj sjednici u Karađorđevu donijeta je odluka o definitivnom slamanju Hrvatskog proljeća. To se dogodilo 1. prosinca 1971. godine, točno na dan kada je 1918. godine stvorena Kraljevina SHS na čelu s kraljem Aleksandrom Karađorđevićem! Mora se priznati da je tom odlukom hrvatski narod bio maksimalno ponižen. I to od odabira mjesta završne egzekucije još jedne derivacije hrvatskih "pasivnih revolucija", pa sve do krajnje znakovitog datuma tog završnog čina. Naravno, sve to u režiji "velikog meštra sviju hulja", JBT, koji je slučajno Hrvat!

A o toj pozitivnoj percepciji "praškoga proljeća", svih onih političko-kulturnih procesa u ondašnjoj Čehoslovačkoj, svjedoči i roman "Praško proljeće" (Ljevak, Zagreb, 2019.), engleskog pisca Simona Mawera (1948.), u kojem se prati život i sudbina četvero ljudi, koji su se pukim slučajem, zahvaljujući bacanju novčića, našli usred ruske invazije na Čehoslovačku. Radi se o još jednoj uspješnoj "literarnoj dosjetci", koja nas mora podsjetiti na čuveni tekst Stephane Mallarmea "Bacanje kocki nikada neće ukinuti slučaj", jer dvoje engleskih studenata, Ellie i James, putuju autostopom Europom, a smjer njihovog putovanja određuje bacanje novčića - lijevo vs. desno, Njemačka vs. Italija, Čehoslovačka vs. Grčka, pa tako ni krivi ni dužni završe u Pragu, krajem kolovoza, neposredno prije sovjetske invazije na Čehoslovačku.

Ono što je nama kao čitateljima osobito zanimljivo jest činjenica da je jedan od junaka ove knjige britanski diplomat Sam Wareham, prvi tajnik u britanskom veleposlanstvu u Pragu koji s velikim zanimanjem prati sve ono što se tih dana u proljeće i ljeto 1968. zbivalo u Čehoslovačkoj, u Pragu.

"Ovo je možda prvi put da počinjemo živjeti u realnosti. Kao da se budimo iz ružnog sna. Sve ono što je u tom ružnom snu bilo nemoguće, sada je moguće. Možemo govoriti što želimo, možemo čak i pokušati zaboraviti ružan san. Ako Rusi navale s puškama i tenkovima, vratit ćemo se u taj ružni san i realnost će nestati, no zasad…", piše Mawer na 127. str.

Ili jedan drugi primjer: "Razgovor uskoro s osobnih tema skrene na politiku. Politika je bila svima na usnama, govorilo se o promjenama otkako je ukinuta cenzura i nagađalo se što slijedi dalje. O tome što će se dogoditi kad se Dubček i njegovi pristaše suoče s Brežnjevim i ostatkom sovjetskog politbiroa.

- Što gospodin Samuel misli, što će se dogoditi - upita Lenka.

- Mi samo želimo zadržati slobodu izražavanja. Slobodu da govorimo kog vraga mislimo i činimo kog vraga hoćemo. Hoće li nam to dopustiti?

- Ovisi o tome što govorite i činite.

- To ne možemo znati unaprijed. Zato i jest tako uzbudljivo.

Sam se zamisli nad time kao da mu je pitanje postavio sam voditelj diplomatske misije.

- Partija je već donijela odluku, je li tako?

- Nakon ukidanje cenzure nema povratka na staro. Mogu je ponovno pokušati uspostaviti.

- Teško je vratiti duha u bocu.

- Možda ih Rusi na to prisile.

- Mislim da sovjetski politbiro ne zna što da čini u ovom trenutku. Njihove snage zadržale su se ovdje još od proljetnih vojnih vježbi, a ne znaju trebaju li ih povući. I u samome Kremlju trenutačno postoje različite struje, no Brežnjev je u tom društvu jastreb i jedino je on važan.(str. 43).

Sukladno našem prešutnom sporazumu, dragi čitatelji, neću vam otkriti kako će završiti ova surovo nježna ljubavno politička priča, ali želim vas ovim neobvezujućim prikazom uvjeriti da se ovaj roman svakako mora pročitati, jer uvijek je lijepo iznova čitati o tome čemu su se sve to, u nekim manje sretnim vremenima, iskreno radovali ljudi koji su, ne svojom slobodnom voljom morali živjeti iza "željezne zavjese". Stoga uopće i nije čudno što je početkom 80-ih godina prošloga stoljeća Milan Kundera napisao onaj esej o tragediji srednje Europe, a još manje trebalo bi biti čudno što nam je tranzicija iz socijalizma u kapitalizam bila tako šlampava, odnosno toliko nepravedna. Gotovo kao intervencija Rusa!