Najpoznatiji autori žanra, kao što su Mark Edwards ili David Jackson, slažu se da je njihova kolegica Angela Marsons napisala još jedan sjajan psihološki triler. Njihove ocjene o vrijednosti ovoga romana, uostalom kao i kritičke prosudbe pojedinih blogera poput ocjene “izvrsno”, ili opaske da roman treba “svakako pročitati”, jer je riječ o “zapanjujućem ostvarenju” koje se guta “u jednom dahu” (istina, nap, a. Z.K.), poslije koje se nužno mora popiti smirujuća šalica čaja.

I u knjizi ”Izopačene igre” (Mozaik knjiga, Zagreb, 2019.), kao i u njezinom fascinantnom prvijencu “Nijemi vrisak” (upravo tim riječima ovaj roman opisala je jedna druga spisateljica kriminalističkih romana, Mel Sherwatt), glavni lik je neponovljiva inspektorica Kim Stone, koja je, uz velike napore, uspjela ovladati s većinom svojih traumatičnih iskustva, od nesretnog gubitak brata do teške psihičke bolesti majke. U romanu “Izopačene igre” inspektorica Kim Stone uspijeva riješiti dva posvema nepovezana slučaja, slučaj krajnje uvrnute psihijatrice Alexandre/Alex Thorne, nevjerojatne manipulatorice koja vrlo spretno manipulira sa svojim klijentima/pacijentima tako što ih u povjerljivim seansama vješto navodi/potiče da čine najgora moguća zlodjela. Pa će tako jedna klijentica ubiti svoga bivšeg silovatelja, a jedan drugi klijent bit će naveden da ubije vlastitog brata i bivšu ženu. Radi se o klasičnoj osveti, jer mu je brat preoteo i ženu i kćer. Pravi klimaks ovoga romana je njegov kraj u kojem psihijatrica Alex uspijeva navesti majku da ubije/uguši vlastito dijete. Naravno, nitko od ovih ranjivih osoba (silovane djevojke, prevarenog muža, bolesne majke...), uopće nije svjestan svojih postupaka, oni zapravo ne znaju što čine.

Drugi slučaj je slučaj pedofilije unutar obitelji gdje majka nema pojma što joj suprug, i ne samo suprug, čini s vlastitom djecom:

“Oči su joj stale sumanuto strijeljati posvuda, samo kako ne bi morala uzvratiti pogled Kim.

- Kunem vam se, nisam znala.

Kim se nagnula naprijed, izraz Daisyna lica bio je još uvijek svjež u njezinom sjećanju.

- Lažljivo kujo! Znala si. Majka si im, a dopustila si da im to napravi. Nadam se da nećeš spoznati trenutka mira do kraja svoga prokletog, bijednog života.

Bryant se stvorio pokraj nje.

- Šefice... (...)

Pogledala je preko Bryantova ramena, ravno u oči muškarca odgovorna za to što dvije djevojčice nikada neće promatrati svijet onako kako bi trebale. Sve drugo u kući iznenada je izblijedjelo. Na nekoliko trenutaka preostali su samo njih dvoje”, piše Marsons na 11. str. ovog romana.

I više sam nego siguran da kojim sretnim slučajem slavni psihoanalitičar, bečki profesor Sigmund Freud, koji nam je svima otkrio postojanje onoga “nesvjesnog” u nama, može pročitati ovaj roman da mu poslije toga čina ne bi bilo svejedno, jer vjerojatno nikada nije mogao niti pomisliti da bi netko, u nekoj budućnosti, mogao biti toliko izopačen i njegovu psihoanalizu iskoristiti, zloupotrijebiti na tako nečastan način. No u danas je očito sve moguće, pa u svijetu poremećenih vrijednosti postoji velika vjerojatnost da se jedna krajnje benigna metoda liječenja, koja se sastoji u iskrenim i duboko povjerljivim razgovorima između psihoanalitičara i klijenta/pacijenta, na najgori mogući način zlouporabi. A ovo je roman upravo o jednoj takvoj užasnoj i nevjerojatnoj zlouporabi od strane onih, psihijatrice Alex, koji bi pacijentu/klijentu /Ruth, Jessici..., trebali, prije svega, pomoći u prevladavanju njihovih traumatičnih situacija, kako se nositi s negativnim situacijama/stanjima (život poslije silovanja, rastave braka, bolesti...), u svakodnevnom životu:

“Shane, to sam ja, Alex. Što se dogodilo?

Pazila je da ga slučajno ne dodirne. Shane se grozio bilo kakvog fizičkog dodira. Ostao je šutke.

Odmahnuo je glavom, a ona ga je poželjela odalamiti. Bilo je dovoljno loše što su je izvukli iz postelje kako bi se bavila hrpom neprilagođenih kretena, no ovaj mutavi idiot uistinu je kušao njezino nipošto neiscrpno strpljenje do krajnjih granica.

- Shane, ako ne budeš razgovarao sa mnom, policija će...

- Noćna mora - prošaputao je. Alex se nagnula prema njemu.

- Imao si noćnu moru i Malcolm te probudio, a ti si mislio da je on tvoj ujak?

Shane ju je pogledao po prvi put otkako je došla. Lice mu je bilo blijedo, a obrazi zamrljani suzama koje su mu klizile niz obraze. O, kako muževno, pomislila je.

Dakle, probudio si se i pomislio da te došao ponovno silovati? (...)

- To znači da si nakon prvog udarca morao shvatiti da ne tučeš svojeg ujaka. Morao si vidjeti da je u pitanju Malcolm. Zašto si ga nastavio udarati?

Već je znala odgovor na svoje pitanje, kao i to da nije u interesu da se policija upetlja u sve. Shane je bio toliko glup da bi im izbrbljao i priznao - sadržaj razgovora koji je vodila s njime, svoju zbunjenost. Čak i natruhe sumnje u njezine postupke, koliko god neznatna bila, mogla bi sve dovesti u pitanje”. (str. 64-65).

No sve te manipulacije morbidne psihijatrice nije nimalo jednostavno dokazati. Jedno je (nepogrešiva) intuicija inspektorice Kim, a nešto posvema drugo odnos krutih činjenica i maglovitih intuicija, odnosno kako doći do opipljivih i neoborivih dokaza, koji bi bili dovoljni za otvaranje bilo kakve ozbiljnije istrage. Ovaj roman upravo se i sastoji od neke vrste šahovske igre između dvije iznimno sposobne žene koje svjesno ulaze u tu kompliciranu psihološko-intelektualnu igru koja može rezultirati isključivo (psihičkim, emotivnim...) slomom jedne od njih.

Moram priznati da sam se poneki put istinski uplašio onih situacija u romanu u kojima autorica opisuje sve one neobične/granične situacije (od dileme treba li ubiti osobu koja vas je brutalno silovala, ili trebala li kazniti ženu zato što vas je prevarila...), u kojima se pojedinci, često i ne svojom voljom, mogu naći.