Postoji jedna lijepa bajka Karela Čapeka jednostavnog naslova "Poštarska bajka“, čiji je junak, gospodin Kolbaba, po zanimanju poštar kojemu je pomalo dosadio njegov poštarski zanat te kaže kako se jedan listonoša nahoda, natrči, navozi, najuri, naganja i nagaca, i kako navodno dan za danom mora napraviti dvadeset i devet tisuća sedam stotina i trideset pet koraka, u koje je uključeno osam tisuća i dvije stotine četrdeset i devet stuba gore-dolje, i kako su ta pisma koja raznosi uglavnom same tiskanice i računi te druge bezvezarije koje nikome ne pričinjavaju nikakvo veselje.

Pitali smo i naše osječke poštare, listonoše, mnogim našim sugrađanima svakodnevno poznata lica, osjećaju li se i oni dok gacaju, hodaju, jure i voze na ovim ljetnim vrućinama gradskim asfaltom isto kao gospodin Kolbaba. Nisu to, međutim, više oni stari poštari koji su na povećem trbuhu držali hrpetinu bijelih, žutih ili plavih kuverata, manjih ili većih pisama i tiskanica svako malo liznuvši prvo prst kojim potom zafitilje velike brke, a onda njime prebiru po hrpi pošiljaka poput vještog harmonikaša po tipkama. Nema više brkatih i debelih poštara, to su sve mladići koji itekako brinu o svom izgledu i ponašanju, spremni prema potrebi biti i dobar sugovornik i prijatelj, naći vremena za razgovor kada je to potrebno, ali i redovito obavljati svoju dužnost. Brinu oni o svojim frizurama i tjelesnoj spremi, a nisu im strane ni tetovaže kao ni drugi ukrasi.

- Ne znam koliko dnevno koraka točno napravim, ali prijeđem između osam i deset kilometara, ovisno o tome koliko se moram penjati visoko u zgradama - kaže nam Dalibor Lalić, poštar kojemu je rajon strogo središte grada - Trg Ante Starčevića i Trg slobode te ulice u njihovoj okolici. Obilazi ih isključivo pješke.

- Odrastao sam u ovom kvartu - nastavlja priču Dalibor - znam sve ljude, zgrade i urede napamet. U ovom rajonu radim od 1996. godine i uvijek znam tko se kada doseli ili odseli, gledam kako djeca odrastaju, stvaraju svoje obitelji, ili kako ljudi stare. Znam kome treba pozvoniti, a kome odnijeti poštu na 12 kat, tko ima kojeg kućnog ljubimca i kako se zove. Sve su to dijelovi života koji ljudi dijele sa mnom, jer, pretpostavljam, imaju povjerenja u mene - priča nam, dodajući kako mu je dopalo 700 kućanstava, 400 tvrtki, 30 odvjetničkih i pet bilježničkih ureda, da ima mnogo posla, no da je u srcu grada i gradskih zbivanja, zbog čega mu nikada nije dosadno.

U svojoj 20. godini života nije niti sanjao da će se baviti ovim poslom, a počeo je raditi uoči Domovinskog rata, 1990. godine te se baš u najtežim uvjetima učio zanatu.

- Bio sam mlad, pošta se morala raznositi i kada su padale granate i kada se žestoko tuklo po gradu. No ono što je mene dodatno poticalo da tim ljudima dostavim poštu bile su njihove reakcije kada su iz moje ruke uzimali pismo. S njihovih se lica dalo iščitati da je to netko njima važan i drag i da su upravo njega toliko čekali. Srećom, sve je to dobro prošlo - govori otključavajući depo iz kojega uzima pakete koje će podijeliti. Naime, budući da je pješak, a da svu poštu ne vuče ručno, u rajonu ima depo u koji mu se roba doveze poštanskim kombijem. Kaže kako početkom mjeseca pošiljke ukupno teže i do 20 kilograma, a krajem mjeseca bude i upola lakše. Ponosan je što iskustvo od 29 godina rada prenosi i novim poštarima, i što zamjerki na njegov rad nije bilo.

Za razliku od Dalibora, njegov kolega Marjan Gavran poštu po svom rajonu od pješačkog mosta do Rokove ulice raznosi na električnom biciklu.

- Imam 900 domaćinstava i oko 500 tvrtki u mojem rajonu - kaže Marjan, dodajući kako je u 12 godina koliko radi kao poštar obišao gotovo 70 posto gradskog terena. Na njegovom su sadašnjem terenu gotovo sve političke stranke te veliki broj tvrtki programera i web-dizajnera.

- S ljudima treba znati raditi, treba biti ljubazan i pristupačan, spreman na posao u svim uvjetima kako bi bio dobar poštar - kazuje Marjan na čijem se licu vidi da doista uživa radeći svoj posao.

Naša oba sugovornika hvale svoj posao i govore kako im nije dosadan, naprotiv, zanimljiv je i raznolik. No kada smo od njih tražili da za čitatelje ispričaju neku nesvakidašnju priču, nešto što se eventualno dogodilo nekome drugom, samo su slegnuli ramenima. Zavjet šutnje ili korporativna pravila, ne znamo. Na nama je da vjerujemo u priče o tome da poštari zvone dvaput. Kratko.