Točno se sjećam dana, prije 27 godina, kada sam s prijateljem otišao pogledati animirani film "Aladdin". Nekoliko dana trajalo je moje nagovaranje jednog tada 15-godišnjaka da odemo u kino i gledamo "crtani za djecu". Kada sam napokon "slomio" dotičnog, jer pubertet u obojici bio je najveći protivnik našeg zajedničkog odlaska u "Uraniju", pred kinom nas je zadesio šok. Osim nas dvojice ostatak publike bila su predškolska djeca koja su s roditeljima došla gledati crtić o kojemu su se tada pisali isključivo hvalospjevi. Unatoč prijekornim i osuđujućim pogledima roditelja s djecom, sjeli smo u posljednji red na balkonu i uživali. Očigledno oduševljen Robinom Williamsom, prijatelj je nakon toga svaki moj prijedlog odlaska u kino prihvaćao bez prigovora. Zajedno smo naime ridali, dvije godine poslije u društvu još šest prijateljica i prijatelja, iz prvog reda u istom kinu na "Kralja lavova“. Tijekom dva desetljeća koja su uslijedila isti je, na njegovu žalost, u mojem društvu svjedočio svakakvim uvrnutim, nasilnim i tjeskobnim naslovima iz Azije, Latinske Amerike i Europe. Sve vjerojatno zahvaljujući iskustvu, kojega se uvijek rado sjetimo vezano uz Aladdina.

Priznat ću kako sam novoj verziji istoimene priče, a koju je režirao nitko drugi nego Guy "Fucking" Ritchie, pristupio s puno predrasuda. Vjerojatno zbog činjenice kako mu je posljednji "Kralj Arthur“ bio totalna glupost, a s obzirom na to da nisam pretjerani fan estetike koju on tjera cijelu karijeru, pomislio sam, možda bolje reći poželio, da "Aladdin" bude notorna bedastoća. O kako sam se ugodno iznenadio. Povremeno urnebesno smiješan, prije svega zbog Willa Smitha, koji je tu svoju komičnu stranu posljednjih godina potpuno zanemario na štetu želje da napokon dobije Oscara, "Aladdin" je film prepun mana koji neočekivano uspijeva cijelu obitelj držati na okupu dva sata pred televizorom. Disney i dalje jest najveće zlo koje je zadesilo Hollywood, a i sedmu umjetnost, ali ponekad znaju snimiti staromodnu zabavu za cijelu obitelj.