Ovih dana kada se prisjećamo 50. obljetnice čuvenog glazbenog festivala Woodstock koji je okupio neke od tadašnjih najvećih zvijezda rock and rolla i folka te više od 400 tisuća mladih ljudi, čiju nazočnost nisu mogle omesti ni prometne gužve, kiša i blato, u medijskoj tišini barem s naše strane Atlantika prošao je 65. Newport Jazz Festival koji su u kontinuitetu održava sve ove godine.

Posrijedi je jedan od najslavnijih i najdugovječnijih festivala jazza koji je ove godine ugostio brojna slavna imena ovoga žanra svih naraštaja s naglaskom na glazbenicima koji dolaze iz Amerike. O estetskom i regionalnom usmjerenju festivala najbolje govori činjenica da je jedini glazbenik koji snima za ECM, a svirao je u Newportu ove godine, bubnjar Billy Hart (nastupio je za svojim kvartetom), također Amerikanac. Među brojnim imenima koja su nastupila od 2. do 4. kolovoza u Newportu u državi Rhode Island zapazili smo i ime Garyja Bartza, jednog od istinskih veterana ovog festivala koji je ondje svirao prvi puta 1971. zajedno s Milesom Davisom i Keithom Jarrettom o čemu imamo diskografsko svjedočanstvo zabilježeno na albumu “Miles Davis at Newport 1955-1975: The Bootleg Series Vol. 4”. U istoj postavi Bartz je nastupio i u Domu sindikata u Beogradu u studenom 1971. kao član Milesovog septeta. Zanimljivo je primijetiti postojanje dviju različitih usporednih stvarnosti u bivšoj Jugoslaviji. Dok su početkom studenog 1971. zagrebački sveučilištarci pripremali svoj štrajk u završnoj epizodi Hrvatskog proljeća što je naposljetku završilo pendrečenjem, političkim procesima i robijom u konclogoru Stara Gradiška, u dokonom Beogradu se slušao vrhunski svjetski jazz. No, tome ekskursu beogradske čaršije prema kozmopolitizmu i mondijalizmu (omiljeni termin kasnijeg srpskog fašista Dragoša Kalajića) nisu kumovali toliko crveni drugovi koliko kulturne invazije u režiji State Departmenta, CIA-e i Glasa Amerike, koji su ove glazbenike i doveli u Beograd. Božanstveno sviranje Milesa Davisa, Keitha Jarretta, Garyja Bartza i ostalih uistinu šugavi partijski list Borba opisao je riječima: “To je bila izvanredno dinamična muzika... nedostupnih prostora i krajeva... Kosmička muzika, kako neki vele” (Radomir Ličina), a ništa manje pravovjerni Vjesnik je zabilježio: “Muzika koju je prikazao izazvala najoprečnije reakcije kojih je ishodična točka - šok” (Željko Janda). Kako su tada zvučali Miles Davis i ekipa danas možemo poslušati na piratskoj snimci objavljenoj 1995. pod naslovom “Another Bitches Brew (Two Concerts In Belgrade)” koju je objavio Jazz Door. Autor ovih redaka taj album je legalno kupio prije dvadesetak godina preko kataloga Zweitausendiens.

Newport Jazz Festival osnovala je daleke 1954. bogatašica Elaine Lorillard zajedno sa svojim suprugom i impresarijem Georgeom Weinom. Razlog pokretanja ovog festivala bio je “strašno dosadan društveni život” u mondenom Newportu tijekom ljeta, kako se prisjeća Wein, koji je u Bostonu u to vrijeme vodio jazzovski klub Storyville i istoimenu diskografsku kuću, a na Sveučilištu u Bostonu predavao je povijest jazza. Ovaj čovjek zaslužan je i za pokretanje i Newport Folk Festivala, New Orleans Jazz & Heritage Festivala te Playboy Jazz Festivala u Los Angelesu. Ljubavna priča Lorillardovih opisana je u glazbenom filmu “Hight Society” iz 1956. u kome Elaine Lorillard tumači buduća monegaška kneginja Grace Kelly, glumeći zajedno s Frankom Sinatrom i Bingom Crosbyjem. Ova holivudska priča ipak nije imala sretan završetak jer se bogataški par kasnije razveo, a gđa Lorillard se s Weinom našla na sudu već 1959. parbeći se oko toga kome pripada prihod zarađen na Newport Jazz Festivalu. Srećom, sukob oko novca nije utjecao na opstojnost festivala koji uspješno traje već 65 godina. Iako zamišljen zbog bogataške razonode, ovaj festival je iz godine u godinu dovodio glazbenu elitu američke glazbe, ali i brojnu publiku. Jedno vrijeme festival seli u New York (1972. - 1981.) nakon čega se održava na obje adrese. Zahvaljujući izdašnoj novčanoj pomoći nekada moćne japanske tvrtke poznate po proizvodnji potrošačke elektronike u razdoblju 1984. do 2008. bio je preimenovan u JVC Jazz Festival. Ondje su snimljeni neki od najzanimljivijih albuma jazza.

Početkom sedamdesetih (1971.-1973.) Newport Jazz Festival voljom administracije američkog predsjednika Richarda Nixona gostuje sa svojim sažetim programom u Beogradu, Pragu, Varšavi, Budimpešti i Bukureštu. Jugoslavenskom režimu koji je u to vrijeme raskrstio s predstavnicima liberalne struje u Partiji, Stankom Kavčičem, Savkom Dabčević Kučar, Mikom Tripalom, Latinkom Perović, Markom Nikezićem i Krstom Crvenkovskim, i posegnuo za novim valom represije dobro je došlo malo američkog jazza koji je poslužio kao smokvin list (ali i ispušni ventil) kako bi prikrio pravu prirodu svoje vladavine. Ljubitelji jazza bili su im zahvalni i zbog tih mrvica slobode.