Novosti
POUKA IZ DEMOGRAFSKE PROŠLOSTI

Raznovrsnija društva u pravilu su bogatija, a nerijetko i - brojnija
Objavljeno 10. kolovoza, 2019.
Potrebno je vratiti predratnu (mislim na rat koji je počeo 1941.) multietničnost i multikulturalnost ovih prostora

Doista, situacija nije dobra. Riječi kojima je aktualni kroničar opisao populacijsku sliku u selima slavonske Posavine nisu ostavljale mnogo dvojbi. "U tim velikim selima", napisao je, "ima oko polovina kuća, u kojima već kroz godine nema djeteta, nema mladeži. Nema kroz godine i neće biti. Najmlađi u kući već su prevalili četrdesetu. U škole se od godine do godine upisuje sve manje djece. Sela lagano, ali stalno umiru. Broj smrtnih slučajeva premašuje broj poroda. Još pred 30 godina imalo je selo Gradište 3500 duša, danas bi trebalo da ima barem 5000, a ima samo 2500. Za daljnjih trideset godina imat će jedva 1000, i to staraca. Selo ima 800 kuća, a od tih u 400 nema nijednog djeteta. Slično je i drugdje."

Ništa bolje nije bilo ni malo istočnije, u Otoku. "Selo ima preko 3000 stanovnika", napisao je drugi kroničar, "a u njemu se godišnje rodi oko 14 djece na 1000 stanovnika. Ovo je nevjerojatno mali broj rođene djece za opće naše prilike, a kamoli za seoske. Svaki peti bračni par nije nikad imao ni jedno dijete, tako da od svih 1440 brakova koji su bili prostudirani ove godine, ima njih 313, kojima se nije rodilo živo ni jedno dijete." Ako bi se kakav putnik namjernik zatekao u Gradištu ili Otoku, očito bi ga morao iznenaditi izostanak mlađih ljudi, a napose djece.

A pojava je bila najraširenija među većinskim, hrvatskim, stanovništvom tog prostora. U najvećoj su mjeri većinski Hrvati imali najmanje djece. "Naročito treba istaći", naveo je naš kroničar, "da su mjesta sa čisto domaćim (hrvatskim) elementom u tom pogledu najgora; stoga možemo reći da je ova pojava - ograničena upravo samo na nacionalni (hrvatski) dio stanovništva." Manje rođene djece značilo je manje radne snage. Ili, drugim riječima, slobodan prostor, koji su popunili stranci. Oni su, jednostavno, uglavnom radili bolje/više ili učinkovitije od hrvatskog seljaka (primjerice, znali su s iste površine "ubrati redovito dva prihoda godišnje", a bolje su raspolagali prihodima od domaćih, koji su pak bili u "stalnoj novčanoj oskudici"). U odnosu prema strancima "domaći elemenat" gotovo uopće nije razumio potencijalne prednosti koje je mogao donijeti strani kapital. "Hrvatski je seljak", istaknuo je još jedan kroničar, "velik junak, samo ne u ekonomskoj borbi! Hrvatski je seljak ili plašljiv u uporabi stranog kapitala ili opet lakouman." Domaći je seljak bio užasno "konzervativan" i bez kakvog "jakog pritiska" nerado se "aklimatizirao i mijenjao način života". Nije, dakle, bio sklon učenju, odnosno odbacivanju loših navika i usvajanju naprednih metoda.

Umjesto da od stranaca uči, napose u području učinkovitosti i funkcionalnosti vlastitih gospodarstava, domaći im je seljak počeo zavidjeti (ili biti nezadovoljan zbog onoga što je drugi imao ili postigao), a nije trebalo dugo da ih počne i prezirati (tj., omalovažavati njihova postignuća). Napose kad su mu pred očima počela nicati uzorna seoska gazdinstva, u dvorištima kojih je odjednom trčkaralo sve više djece. "Sela Berak, Nijemci, Jankovci i druga bijahu hrvatska sela", napisao je naš kroničar o nekim srijemskim selima, "a danas su nažalost to tuđinska sela. Privlaka je bila prije 10 godina čisto hrvatsko selo, a danas je već velik broj tuđinaca (Nijemaca) i dnevno se množe. To bogato selo sada propada, a tuđinci se naglo množe i obogaćuju. Dolaze sa štapom i torbom, da tako kažem u Privlaku, a iza nekoliko godina postaju prvi gazde u selu." Stariji su domaći seljaci, suočeni s izostankom potomstva, ipak više voljeli gledati kako njihova imanja propadaju nego da ih daju na upravljanje očito organiziranijim strancima, ili "tuđincima". "Slavonci za komenciju (tj. dohranu)", navedeno je dalje, "nerado uzimaju doseljenike, i to s jednostavnoga razloga, što domaći živu drugačije, nego doseljenici, pa im ne mogu dati onu udobnost, koju starosjedioci traže i na koju su navikli. Jedini su izuzetak Nijemci, koji doduše imadu drugačiji način života, ali koji će točno izvršiti ono, što se od njih traži i na što se obvežu." Samo su oni doseljenici koji su bili spremni bezuvjetno prihvatiti sve običaje i navade starosjedilaca bili relativno dobrodošli. "Ostali doseljenici", istaknuto je, "dolaze u obzir samo onda, ako svojim načinom života i temperamentom odgovaraju starosjediocima, odnosno ako se, kad dosele u Slavoniju, tečajem vremena prilagode osebujnim prilikama." Ako su htjeli postići punu pripadnost sredini u koju su došli, stranci su zapravo, i to vrlo brzo, trebali proći pretvorbu u domaće.

Hrvatstvo je, bar shvaćeno na taj način, tj. isključivo kao etnička kategorija, očito bilo u opasnosti. Uživajući u bogatstvu "o kakvom mnogi naši siromašni krajevi i ne sanjaju", slavonski se Hrvat-seljak pasivizirao, ne misleći mnogo da živi "mrtvačnicu hrvatstva ovih krajeva". Dok je on samozadovoljno promatrao svoje imanje "prepuno zemaljskog blaga", dotle je stranac već bio na vratima. "Drugi, pametniji, uviđajniji, ljudskiji, pošteniji, uselit će se u te lijepe kuće, dvorištima razlijegat će se vriska djece, ali ta djeca neće biti hrvatska. U opustjela gnijezda lastavica dolaze vrapci." Netko je ipak morao biti kriv. Tuđinci su, istina, bili među nama, ali oni nisu bili više od pukog odraza zlobnog vremena koje je, eto, prijetilo hrvatstvu Slavonije. Manjak domaće djece bio je, istina, posljedicom i loših životnih navika, poput alkoholizma, "mnogo masnog jela", "međusobnog krvnog miješanja", "nezdrave vode", raširenosti abortusa (ili "pobačice"), kao i već utvrđene nesklonosti učenju novog, ali to ipak nije bilo najvažnije. Zli duh liberalizma, ili "modernih nazora na život", proširio se, prema mišljenju gotovo svih, pitomim šorovima Slavonije poput kakve epidemije. A njega je trebalo iskorijeniti radikalnim metodama. Poput Lenjina i njegovih, koji su "pretražili sve knjižare i javno pred svijetom spalili knjige, u kojima je bila samo i jedna riječ koja nije išla u prilog boljševizmu i komunizmu", napisao je jedan hrvatski seljak iz Gradišta, tako bi sada morala i "naša država možda nešto slično učiniti, pokupivši po knjižarama i po kućama sve knjige (u kojima se propagira moderni nazor na život)". Jedino rješenje bio je dakle plamen iz kojeg će se roditi nova hrvatska zora.

Povratak u sadašnjost
Čitatelju ovog teksta ne smije se zamjeriti ako zaključi da gornji redci opisuju današnju situaciju u dijelovima Slavonije i Srijema. A zapravo donose kratak pregled jedne danas zaboravljene polemike o problemima populacijske politike u Slavoniji i Srijemu s početka 1930-ih, a koju sam pronašao na stranicama tadašnjih slavonskih novina. Ne bi mu se mogla zamjeriti pogreška jer su sličnosti između tada i danas brojne i dobro vidljive. Poput Gradišta ili Otoka početkom 1930-ih, tako je i danas prepoznatljiva osobina brojnih slavonskih sela napadan izostanak djece. Kada sam prije desetak i više godina redovito odlazio proslaviti kirbaj u svoje Lužane, oko tri poslijepodne pokupio bih bar desetero djece/gostiju i odveo ih ili na sladoled ili u kupnju licitarskog srca. Danas, ako i odem, zateknem nekoliko starijih rođaka ili prijatelja na objedu te, eventualno, jedno ili dvoje djece. Kao da su djecu nadomjestili stariji samci (mahom muškarci) ili sveprisutne udovice (jer muškarci više umiru, napose zbog pretjeranog uživanja u alkoholu ili premasne hrane, ili pak zbog štetnih posljedica sudjelovanja u nedavnom ratu). Uočljive probleme s manjkom stanovništva registrirao je i suvremeni kroničar. "Bijela kuga koja je zahvatila Hrvatsku", navedeno je tako u izvještaju Hrvatske gospodarske komore iz siječnja ove godine, "posljedica je niza faktora. Hrvatsko je stanovništvo sve starije, o čemu dovoljno svjedoči i podatak da je u posljednjih 10 godina prosječna starost stanovništva porasla za, statistički gledano, 2,1 godinu, odnosno s 41 godine, koliko je prosječan stanovnik Hrvatske imao 2008., na 43,1 godinu u 2017." Prirodni priraštaj, ili razlika između broja rođenih i broja umrlih, negativan je već duže vrijeme, a napose u Slavoniji i Srijemu. "Bijela kuga" sad je već trajno obilježje svih pet slavonskih županija.

Ali sličnosti između sadašnjosti i situacije prije gotovo devedeset godina ne završavaju samo na manjku populacije. U nedostatku vidljivog oličenja drugog i drugačijeg (ili, onih "tuđinaca", tj. Nijemaca iz Privlake, koji, da stvar bude gora, "izvršavaju ono, što se od njih traži i na što se obvežu", mržnja dobrog dijela naših populista, dostojnih nasljednika našeg seljačkog autora iz Gradišta i njegova objekta mržnje, tj. "modernih nazora na život", uperena je u metu koju dobro ne razumiju, ali ju zato duboko preziru. Za njih najveći naš neprijatelj nisu domaće slabosti (daleko bilo!), nego, naravno, Europska unija, a napose domaće elite koje taj projekt podržavaju i koje su tek, kako kažu, ekspoziture novih "eksploatatora" iz Bruxellesa. Prema jednom novinaru, Europska unija nije ništa drugo doli "druga Jugoslavija", u kojoj su implicite onda mali narodi poput hrvatskog osuđeni na trajnu neravnopravnost. Ali jednako su loši njezini domaći vjernici jer joj se slijepo podaju ili iz neznanja ili iz (više) pukog interesa. "Predsjedanje (Hrvatske) Vijećem Europske unije", istaknuo je nedavno drugi domaći komentator, "posljednji je vlak dohvata beskrajno privilegiranih pozicija izvan Hrvatske za vodeće domaće diplomatske lovce i zato su potrebne kulise (dekoracije, prividi…), kako se primirenu Hrvatsku suvereno i stabilno uvodi zajedništvu u kojem se ravnopravnost potvrđuje samo redovitim pozicioniranjem istih velikih korisnika europskog zajedništva." Kako su nekad u Privlaci "tuđinski" Nijemci "modernih pogleda na život" (i gospodarstvo!) svojim radom pokazivali sve naše slabosti, zbog čega su (naravno!) zaslužili prijezir, tako danas "anacionalni" Bruxelles, uz pomoć "domaćih izdajnika", navodno isisava srž hrvatstva, zbog čega ga (naravno!) treba odbaciti. Uvijek je netko drugi kriv.

Ali najvažnija razlika između Slavonije i Srijema prije i danas također zaslužuje pozornost. Kako se vidi iz prethodnih primjera, brojna su sela 1930-ih bila mjestom dolaska stranaca ili područjem naseljavanja. Doista, prije Velikog rata (1914. - 1918.) Slavonija i Srijem bili su područjem na koje su se odlučili trajno naseliti brojni Nijemci, Mađari, Česi, Slovaci, Rusini i Židovi. Neki od njih, pa makar izazivali svojim trudom zavist i prijezir domaćih ljudi, postali su politički Hrvati, tj. zadržavajući vlastito etničko podrijetlo smatrali su se dijelom hrvatskog političkog korpusa. Sada su Slavonija i Srijem područjem izraženog iseljavanja. Do preciznog razmjera tog, kako ga neki suvremenici (pretjerano) nazivaju, "općeg egzodusa", nije moguće doći, ali se s visokim stupnjem može pretpostaviti da se radi o desetcima tisuća ljudi. Kao da nikome više, čak ni bježećim bliskoistočnim muslimanima, nisu privlačna "bogata imanja, prepuna svakovrsnoga blaga, i o kojima mnogi siromašni hrvatski krajevi mogu samo sanjati".

Povratak različitosti
Razlozi zbog kojih su Slavonija i Srijem sada područjem masovnog iseljavanja brojni su i iznimno kompleksni. Možda su četiri najvažnija poguban učinak dvaju totalitarnig režima (ustaškog, koji je počeo zatirati drukčije koji su tu vidjeli svoju budućnost, te komunističkog, koji je proces završio), raširena i trajna nesklonost domaćih ljudi naprednim promjenama (nesumnjivo prouzročena višedesetljetnom politizacijom društvenog života te revolucionarnim promjenama imovinskih odnosa), tragične posljedice nedavnog rata (materijalna razaranja, prometna izoliranost i sl.) te višestruko iskazana nesposobnost državnih i lokalnih vlasti u pokretanju zdravog gospodarskog života (zbog čega je, primjerice, naša poljoprivredna proizvodnja često nalik na opću jagmu za poticajima te žalopojke o vremenu i cijenama, umjesto da je u svojoj biti korektno natjecanje koje će u nekom roku proizvesti najbolje). Kumulativni je učinak navedenog naše opće zaostajanje za zapadnim svijetom, sada najvidljivije u masovnom iseljavanju iz Slavonije i Srijema. Izvjesno je također da će domaći populisti nastojati iskoristiti ovakvo stanje za svoje ciljeve: isticat će rastuću nejednakost među nama i ujedno ridikulizirati stvarne pokušaje da se ona uspori (poput fondova Europske unije), prenaglašavati percepciju korupcije u društvu s ciljem da uvjere ljude kako su sve političke elite prljave, tendenciozno će predstavljati svaku financijsku krizu tumačeći je zakulisnim igrama tajnovitih svjetskih moćnika, a ne periodičnim poremećajima na financijskim i monetarnim tržištima, sve će domaće propuste tumačiti krivnjom tuđinaca i njihovih "domaćih plaćenika", a u konačnici će možda pronaći demagoga koji će eksplozivnom retorikom navedeno pretočiti u pobjednički politički program. Problem je naravno u tome što populistička rješenja u pravilu povećavaju problem, umjesto da ga rješavaju. Ako se, primjerice, usvoje rješenja naših suverenista, poput zaštitnih carina, povlačenja naših vojnika iz međunarodnih mirovnih misija te restrikcije imigracije, odnosno povlačenje Hrvatske iz postojećih međunarodnih političkih, pravnih, financijskih i sigurnosnih okvira, nesumnjivo slijedi izolacija i postupno propadanje. Da, gotovo zaboravih, i novo iseljavanje.

Trenutak je za povratak Slavoniji i Srijemu. Da bi se nepovoljna populacijska slika popravila, izgleda da je potrebno poraditi usklađeno na dva polja. Najprije, potrebno je povratiti predratnu (mislim na rat koji je na ovim prostorima počeo 1941.!) multietničnost i multikulturalnost tog prostora. Zato hrvatske granice u što je moguće većoj mjeri treba otvoriti strancima koji će upravo Slavoniju i Srijem ocijeniti poželjnim mjestom za život. Takvi će se ljudi dodatno potruditi iskazati u novoj sredini, a time ju i obogatiti. Neće naravno svi biti po volji domaćeg stanovništva, ali, ako donesu nove i napredne vještine, za pretpostaviti je da će prenijeti nešto toliko potrebnog dinamizma u redove domaćih ljudi. Također, može se očekivati da će oni (ako se budu osjećali prihvaćenima), čak i ako zadrže vlastite običaje, postati sasvim uzorni politički Hrvati, pa makar ih i ne krasi etnički hrvatski korijen. Pretvorba Slavonije i Srijema u područje useljavanja, najbolje planskom kolonizacijom, tj. ciljanim privlačenjem stranaca, povećat će broj stanovnika. To će onda, uz uvjet promjene loših navika koje su uočili već komentatori u 1930-ima, i koje dijelom nismo prevladali ni danas, potaknuti domaće ljude na ostanak i planiranje brojnijih obitelji. Raznovrsnija su društva u pravilu bogatija. Nerijetko i brojnija.

Piše: Ivica MIŠKULINizv. prof. dr. sc., Hrvatsko katoličko sveučilište
Pretvorba Slavonije i Srijema u područje useljavanja povećat će broj stanovnika
Možda ste propustili...

VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŽUPANIJA

I dalje bez novooboljelih na istoku Slavonije

NUŽNO JE ŠTO PRIJE POKRENUTI CILJANE PROMOTIVNE KAMPANJE

Za vikend otvorena 133 hotela i 65 kampova

PROJEKT PRIDRUŽI SE - AKTIVNI U MIROVINI

Za socijalnu uključenost umirovljenika 25 milijuna

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

ŽELJKO ZUBČIĆ, RAVNATELJ KBC-A OSIJEK, U BORBI ZA JOŠ JEDAN MANDAT

Nakon koronavirusa gradnja nove bolnice čini se laganom

2

JE LI ŠEF SDP-A SPOSOBAN ZA DRŽAVNU FUNKCIJU?

Nepoznavanje osnovnih činjenica kompromitira Davora Bernardića

3

ZAVRŠETAK SREDNJOŠKOLSKOG OBRAZOVANJA

Maturanti: Godinu ćemo pamtiti po svemu onom što nismo imali